Prostrani, voluminozni hodnik, hod tepisonom koji mekano upija korake koliko god oni teški i visokim ljetnim temperaturama izmučeni bili. Ulazimo u sobu, ugodno nas iznenađuje dizajnom unutarnjeg uređenja, ali pogled koji se događa dolaskom do balkonske staklene stijene u kraj gura sve druge impresije.

– Milijun dolara, zar ne? Pogled od milijun dolara, sa smiješkom se prema nama okreće visoki, riječ je uostalom o nekad uspješnom košarkašu, Mario Ivić, direktor hotela Isolano čije zadovoljstvo pojačava naša zagledanost u prostor ispred hotela smještenog na creskom lunogomareu, točnije u Melinu. Hotela koji će s maksimalnim brojem zvjezdica uskoro početi poslovati u sastavu Autograph Collectiona, posebne, prestižne linije Mariotta, jedne od najuglednijih svjetskih hotelskih kompanija. Iako je Nikola Avram, vlasnik i inicijator ideje da baš u Cres, na rub njegove urbane i povijesne cjeline smjesti iznimno prestižni hotel, morao otputovati u Zagreb, mimoišli smo se i telefonom razgovarali na samom prilazu gradu Cresu, priliku da prvi, ekskluzivno uđemo u hotel koji će najvjerojatnije rujnu otvoriti svoja vrata klijenteli koja želi uistinu poseban doživljaj boravka na Jadranu, dobili smo u društvu osobe koja će taj jedinstveni objekt voditi u budućnosti.

– Zbog Isolana sam iz Splita preselio na Kvarner, u Cres. Iako je obitelj ostala u Dalmaciji, što je uvijek nemali emocionalni problem, oduševljen sam životom ovdje, uistinu uživam u svemu što pruža Cres. Sasvim je sigurno mom izboru na čelno mjesto hotela pomoglo iskustvo rada u Mariott sustavu, ali i činjenica da na razne načine, sportom i studiranjem, imam i bogato međunarodno iskustvo. Profesionalno sam se bavio košarkom, imam i dio američkog iskustva u svojoj formalnoj naobrazbi, a nikako nije za odbaciti ni činjenica da sam istinski oduševljen sa svime što će ovaj hotel donijeti ne samo Cresu ili Kvarneru nego i cjelokupnom hrvatskom turizmu, istaknuo je Ivić.

Mario Ivić / Snimio Sergej DRECHSLER

Izrastao iz okoline

Da, u pravu je jer Isolano, rad arhitekta Matjaža Ivanića iz Umaga u koprodukciji s vizijama Nikole Avrama, kao da je izašao s liste želja, pa i iz formalne Strategije razvoja hrvatskog turizma. Nevelik, u zoni objekata do 50 soba, sjajne arhitekture i skoro nevjerojatne uklopljenosti u ambijent. Koliko se god hoteli, posebno oni koji dolaze u urbane sredine željeli prilagoditi okolini, teško je izbjeći situaciju da u prvom valu svog dolaska ne naprave velike potrese na prostoru koji zauzmu. Isolano? Kao da nije ni došao, kao da je nastao u nekoj fazi razvoja Cresa, kao da je oduvijek bio tu, pa i s onim ljudima na plaži od kojih većina nikad neće na nju dolaziti iz hotela. Isolano kao da nije ni taknuo okolinu.

– Velika je pažnja posvećena upravo tome, maksimalnoj uklopljenosti. Terasa koja dodiruje samu šetnicu bit će dakako otvorenog tipa, a plaža ispod samo će u jednom dijelu biti pod koncesijom. Na taj način nećemo narušiti navike ljudi koji se godinama kupaju na ovoj plaži, a opet ćemo našim gostima omogućiti da imaju svoj dio privatnosti, pojašnjava nam Ivić.

Pogled s plaže prema hotelu – ista priča: zahvaljujući osnovnim linijama kao i materijalima te bojama koji ga definiraju, hotel je oblikovan upravo onako kako to arhitekti vole, kao da je, kao njezin integralni dio, izrastao iz okoline. Isolano je ono što je i u mnogim drugim djelatnostima od velike važnosti: postići sklad, biti maksimalno privlačan, a da sve zajedno izgleda tako lako, tako jednostavno.

– Osnovni naglasak hotela, bilo s koje ga strane sagledate, je autohtonost. Arhitektonski ili dizajnom interijera, soba posebno, jako se poštovalo naslijeđe. Jednostavnost, prirodni materijali, i gdje je god to bio moguće domaći izvođači. Cres je ekološki iznimno očuvana sredina. Pogledajte samo ovo divno, čisto more! Gdje god iz hotela uputili pogled, vidite očuvanost Mediterana. Tako će biti sa svim sadržajima, mogu slobodno odmah nazvati da će hotel imati i ekskluzivni restoran koji će na bazi domaćih namirnica stvarati specifičnu gastronomiju kojoj je jedan od ciljeva dobivanje Michelinove zvjezdice, pojašnjava nam Ivić.

Otok koji miriše na magriž i kuš / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Očuvanje izvornosti

Iako Isolano po prilici mjesec ili nešto više dana dijeli od otvaranja, njegov je najvažniji tim, koji će u punom volumenu zapošljavati više od sedamdeset radnika, krenuo stvarati. Kuhinja radi i kreira sve ono što će ispunjavati menije pansionskih gostiju, ali jako se mnogo radi i na već spomenutom »a la carte« restoranu. Uspostavljeni su kontakti i s dobavljačima lokalnih namirnica, ne treba zaboraviti da jedini hrvatski restoran s dva Michelina, Agli Amici iz Rovinja koristi upravo cresku janjetinu, tako da se naziru i obrisi sljedova koji će nastojati oduševiti goste koji upravo privučeni specifičnom gastronomijom kruže svijetom. Cjelokupni postav hotela je iznimno poletan, dovoljno iskusan, a opet u najboljim godinama i prepun energije. Biralo se najbolje, te, koliko je god to moguće, upravo s domaćih adresa. Ivićeva zamjenica je primjerice Sarah Buljat koja ima golemo iskustvo rada u najboljim hotelima s niza kontinenta, dok je u Isolano stigla iz malološinjskog, također klasnog, hotela Bellevue.

A naš je put na Cres bio inspiriran i iniciran ne samo novom Mariottovom zvijezdom, nego i činjenicom da se radi o jednoj istinski iskonskoj i apsolutno originalnoj hrvatskoj sredini. Posebno ako je sagledavamo u turističkom smislu. Silni napori na očuvanju izvornosti i njezinom približavanju gostima najvažnije su karakteristike vizije i misije Turističke zajednice grada Cresa koji vodi Željka Stašić. I ona je, baš kao i u slučaju djelatnika Isolana, optimalni spoj iskustva i fantastične, zarazno dobre energije, osoba koja funkcionira isključivo u pozitivno-optimističnom modu. Na Cres je stigla iz TZG Opatije, a u tom svom transferu vidjela je idealnu priliku da se maksimalno kreativno izrazi. Uostalom, napuštanje sigurnosti »prve dame hrvatskog turizma« i odlazak u silno privlačni, ali još uvijek razbarušeni Cres mogu upravo oni koji vjeruju u sebe i vlastitu sposobnost stvaranja suglasja s novom sredinom.

– Cres je uistinu fenomen. Nigdje ovakve prirode, visova koji izranjaju iz mora i iznad 600 metara visine, nigdje takvog bogatstva biljne raznolikosti, nigdje takve ljepote za oko, ali i za one ljude koji osim u pogledima uživaju i primjerice u mirisima. Velika većina naših posebnosti ima i svoje posvete, svoje zbirke ili muzeje, jako se mnogo truda ulaže u zaštitu baštine, pojašnjava nam Stašić.

Creski sir / Snimio S. DRECHSLER

Sela bez stanovnika

Naš je pak stav, osnovna potka ovog teksta, pokazati Cres kroz nekoliko posebitosti na kojima bi se trebala graditi njegova turistička budućnost, te iznošenje misli da upravo Cres ima najveću prigodu cjelokupnom hrvatskom turizmu pokazati kakva mora biti sveukupna budućnost. Cres, iako se radi o otoku koji je najbliži središnjem dijelu Europe, otoku koji je s dvije strane povezan s jako dobrim trajektnim linijama, nije, za divno čudo, premrežen, nije silovan apartmanizacijom. Nije pregažen betonom i sivilom arhitekture koja dominira današnjim višeapartmanskim zgradama. Istina, užasavajuća je činjenica da od dvadesetak većih naselja Grada Cresa ima mnogo onih bez stanovnika, da je previše ruševnih tradicijskih kuća, da na kraju krajeva svega dvadesetak posto, 530 od ukupno 2715, stanovnika jedinice lokalne samouprave koja je teritorijem osam puta veća od Rijeke živi izvan samog grada Cresa. Zbog čega današnji Cres na premnogim svojim dijelovima ostavlja utisak kao da ga je poharala neka teška, smrtonosna bolest? Odgovor smo pokušali pronaći u Martinšćici. Nakon silno romantičnog Stivana, u kojem se nalazi i znak što upozorava na pravo mačaka da i one budu paženi dio integralnog prometa, prolazi se Miholašćicu i dolazi u Martinšćicu gdje je naš domaćin Ivo Saganić. I on je desetljećima bio stanovnik Rijeke, bolje rečeno svijeta jer osim što je radio je na remorkerima, kao kapetan oplovio je svijeta. Nakon svega, nakon umirovljenja, vratio se korijenima i napravio – muzej. I to ne bilo kakav. Iako je u osnovi, kao i većina muzeja, okrenut prošlosti i čuvanju baštine, on šalje i jednu silno zanimljivu poruku koja bi se morala doživljavati kao presudna u oživljavanju otoka upravo u dimenziji koja ga je nekad definirala. U godinama koje su imale, u Martinšćici i okolnim mjestima, više učenika nego što je danas stanovnika. Učenika ni škola dakako više nema. Baš kao što nema, vjerovali ili ne, ni trgovine. Da, cijeli Grad Cres na svojih skoro 300 četvornih kilometara teritorija osim u svom glavnom gradu trgovine, one jednostavne butižice koje služe za jednostavnu opskrbu najvažnijim namirnicama, ne za hipermarketsko podvaljivanje nepotrebnosti, ima u simboličnom broju, od kojih neke rade samo u »sezoni«. Zatvaranje one u Stivanu izazvalo je velike prosvjede i peticije koji su završile poput onog što nam poručuje narodna mudrost u kojoj vuk pojede magare.

Ivo Saganić / Snimio Sergej DRECHSLER

– Obožavam povijest ovog mog kraja, od Vidovića do okolnih mjesta, zbog čega sam, vlastitim sredstvima krenuo u uređenje muzeja što iako ima naglašenu etnografsku crtu, najviše inzistira na jednoj jako važnoj pojedinosti koja je ovaj kraj, Martinšćicu digla na razinu svjetskog fenomena. O kojem danas, osim u ovom muzeju, skoro da i ne postoje nikakvi tragovi. Riječ je o ostavštini Andrije Linardića koji je prvi na svijetu stvorio destilat magriža i njime doslovno ušao u kataloge suradnika najznačajnijih svjetskih proizvođača parfema. Ustrajan, uporan i nesalomiv dugo je vremena pokušavao osvojiti tržište s destilatom kuša, no svjetski je uspjeh i veliku proizvodnju postigao sa smiljem, s magrižom. Sjajno je poslovao do početka Drugog svjetskog rata, a 1945. godine nakon dolaska nove političke elite i njezine nacionalizacije priča se naglo okreće. Nove su vlasti mislile da mogu biti uspješne kao Linardić, sve su mu uzeli, a on je, slomljen, krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća napustio Cres, preselio u Italiju. I umro u velikoj tuzi i depresiji. Oni što su nacionalizirali njegovo postrojenje vrlo su ga brzo, svojom nesposobnošću u pojedinim segmentima poslovanja, uništili da bi na kraju od svega ostalo samo moje – muzejsko sjećanje, poručuje nam Saganić.

Creska ovca

I dijelom daje odgovor o razlogu zbog kojeg su cresaka sela – opustjela. Početkom druge polovine 20. stoljeća nije se silovalo apratmanizacijom, ali jest »talibanizacijom« tako da se Cres u svom ruralnom dijelu skoro totalno ispraznio. Tradicija je ustupala mjesto kolektivizaciji, ljude se trpalo u gradove, u zborove koji su pjevali neke sasvim drugačije pjesme od onih na koje su stoljećima navikli mnogi, pa tako i Cresani. Dijelom, ali samo dijelom se naš najveći otok, uz Krk dakako, počeo oporavljati s razvojem turizma, riječ je o vremenu od prije šest desetljeća. Počelo se tada uviđati da je tradicija itekako zanimljiva gostima koji dolaze iz drugih i dalekih krajeva. Jedna od onih koja je to itekako dobro shvatila bila je i školovana ugostiteljska radnica Antica Kučica.

Antica i Danijel Kučica / Snimio SERGEJ DRECHSLER

– Moji su profesionalni počeci bili u hotelskom poslovanju, no ubrzo sam uvidjela da postoji zanimanje gostiju i za restoranima tako da se odlučujem na, za ono vrijeme, hrabri iskorak koji mnogi nisu smatrali potencijalom za uspjeh. U svom selu, u Loznatima, koji nisu na moru i od Cresa se do njih treba voziti desetak minuta, otvaram restoran, konobu koja je na meniju imala specijalitete naše lokalne kuhinje prvenstveno bazirane na janjetini. Iako je dakle djelovalo kao »nemoguće«, vrlo se brzo za nas pročulo i ljudi su počeli dolaziti, sjeća se Kučica.

Bilo je to prije 44 godine, svega tri prije rodio se njezin sin Danijel. On je doslovno odrastao u restoranu, uključio se, kao i čitava familija u njegovo poslovanje, te je posao u čijoj je podlozi autohtonost, dogradio na nekoliko načina.

– Uz ugostiteljstvo uvijek sam se bavio i ovčarstvom, a prije nekoliko godina otvorili smo ovdje u Loznatima i siranu. Mukotrpan je to posao jer creska ovca daje malo mlijeka tako da je proizvesti sir poprilično zahtjevan posao. Uključili smo u naš rad i proizvodnju kozjih sireva, isključivo od sirovine koja nastaje na otoku, tako da smo, za početak, zadovoljni, pojašnjava nam Danijel dok razgovaramo u njihovoj Bukaleti. Zahvaljujući kvaliteti creske janjetine, ali i silnoj kreativnosti kuharskog tima na čijem je čelu i danas Antica – na menu je nevjerojatnih dvadesetak jela od tog specifičnog mladog mesa, postali su nadaleko poznati, a željan probati nadaleko poznate njihove specijalitete i jedan od najboljih nogometaša svijeta svih vremena, čudesni Luka Modrić.

– Danas imamo u restoranu oko 130 sjedećih mjesta, dok je sirana u svojoj kušaonici otvorena isključivo za agencijski organizirane goste koji dolaze u većim grupama. Naglasak je na velikom broju jela iz janjećeg menija, trudimo se da sve što može ima u sebi naše, domaće janjetine. Vjerujem da smo dobar pokazatelj kojim bi se smjerom sve zajedno moralo kretati želimo li da turizam bude visokorazvijena, dohodovna gospodarska grana, zaključila je Antica Kučica, osoba sasvim sigurno jako zaslužna za sve lijepo što se s Cresom, i općenito njegovom gastronomskom ponudom događalo unazad skor pa pola stoljeća.

Muzej posvećen ostavštini Andrije Linardića u Martinšćici / Snimio Sergej DRECHSLER

Dragozetići kao Sahara

Ali – nije sve tako lijepo, bajno i poticajno. Nakon križanja za Merag, za trajektno pristanište putem kojeg se najprije dolazi na Krk, kreće se put – Tramuntane. Mitski dio Cresa, dio otoka gdje se miješaju klime, gdje su vrhovi na kojima zimi nije rijetkost vidjeti snijeg, dio otoka gdje je osjećaj iskona toliko snažan da vam uopće nije jasno kako vama uspijeva vladati jedna sasvim drugačija, digitalna ili kakva već ne, civilizacija.

– Ovih su nas dana posjetili čelnici Grada Cresa, bila je svečanost otvaranja nove cisterne za vodu. Ima još i dugih planova, ali ostaje činjenica kako smo za veliki dio razvojnih planova na repu događaja. Daleko smo od centra, ima nas jako malo i nekako stalno imamo osjećaj nevažnosti, ističe nam Nevija Srdoč, predsjednica Vijeća Mjesnog odbora Dragozetići koja objedinjava neka tako potentna, a tako tužno prazna naselja najsjevernijeg dijela otoka Cresa.

Nevija Srdoč / Snimio Sergej DRECHSLER

U pravu je jer kad bi MO Dragozetići bili država, bili bi – najnenaseljeniji na svijetu. Gustoća stanovništva je jedna osoba na četvorni kilometar što je manje od Mongolije ili Namibije, a jednako kao u politički nedefiniranoj Zapadnoj Sahari. Češljanjem tih globalnih podataka dolazimo do istinski velikog apsurda: biljnim vrstama najbogatiji na svijetu, k tome i kopnu najbljiži Dragozetići imaju demografsku sliku kao Sahara, jedno od najnegostoljubivijih područja planete!

Pređemo li na područje MO Beli, i tamo nakon Svetog Petra, tek koji kilometar prije Belog skrenemo prema Važminežu i Ivanju, uistinu se sudaramo s nevjerojatnošću. Fascinantno naslijeđe, unikatna priroda, jedinstvena submediteranska klima, a – nigdje nikog. Naprosto je nevjerojatno kako se, pa i zakonskim befelom, ne potakne obnova starina, impresivnih kamenih kuća, koje bi mogle biti poticajem stvaranju specifičnih turističkih iskoraka. To je područje podloga za najbolji mogući turizam današnjice. Dakako, da bi on krenuo nešto se mora uložiti i u infrastrukturu, nakon čega bi se došlo do jednog od optimalnih modela razvoja hrvatskog turizma. Gosti željni uživanja u privatnosti Važmineža. Prema dogovoru po njih dolazi transfer, luksuzni crni kombi zatamnjenih stakala te ih prebacuje do Porozine gdje se ukrcavaju na gliser. Plovilo koje će, poput privatnih zrakoplova, velikom snagom stotina »konja« vanbrodskog motora odvesti ih na samo njihovu plažu. Unikatnu i prelijepu kakvih na Cresu ima na stotine. Nije li to slika raja? Je. Apsolutno. Ali…

Snimio SERGEJ DRECHSLER

Poticaj hotelijerstvu

– Stalno na to upozoravam, ali Porozina je prvi dodir s otokom za stotine tisuće turista koji nakon pristanka trajekta od tuda putuju prema svim ostalim destinacijama Cresa i Lošinja. A znate kakva se slika dijelom stvara – nedovoljno održavanog i jako često zatvorenog sanitarnog čvora koji inače ima sve pretpostavke za odlično održavanje higijene. Dijelom i zbog toga, stradava okolina, pa slika zna biti kako se doalskom na Cres susrećete s nedovoljno higijene, dodaje Srdoč.

Banalno za priču koju pričamo? Mi se uzneseni bavimo arhitekturom budućnosti hrvatskog turzma, ne javnim zahodima? Ne, suprotno! Uostalom sjetimo se gdje je i kako gospar Niko Bulić učinio jedan od najznačajnijih iskoraka koji je značajno, na bolje promijenio ne samo sliku hrvatskog turizma nego i čitave države.

Cres. Hrabrost i povjerenje Nikole Avrama, optimizam i radni elan Željke Stašić, beskompromisno čuvanje povijesne istine i slanje poruke kako bi se moglo i moralo i danas Ive Saganića, osmijeh i posveta jedinstvenoj gastronomiji Antice Kučice, i stalno upozoravanje Nevije Srdoč da su Porozina i Tramuntana ne samo dio tog čarobnog otoka, nego za velik broj gostiju i prva slika koju dobivaju o – otoku. O Cresu.

Magični spoj naizgled nespojivog podloga je za stvaranje formule koja bi mogla i morala roditi novi smjer razvitka hrvatskog turizma. Koliko god da smo svjesni svoje unikatne ljepote, možda najbolje vidljive upravo na Cresu, tako smo sramotno popustljivi kad nas obuzme lakomost brze turističke zarade. Otvaranje Isolana, a ponavljamo nije tu riječ »samo« o dolasku jednog od najboljih budućih hotela u Hrvatskoj, poticaj je kreiranju smjera kojim bi se moralo kretati cjelokupno domaće hotelijerstvo. Izvrsnost se naime postiže građenjem snažne mreže malih hotela najviše kvalitete, a takvo razmišljanje moralo bi inicirati i novu svijest hrvatskog turizma u najširem smislu.

Porozina je često prvi kontakt s otokom / Snimio Sergej DRECHSLER