Iako lovačka društva na cresko-lošinjskom području čak tri do četiri puta tjedno organiziraju lov na divlje svinje, odavno je postalo jasno da se taj problem na otocima ne može riješiti samo lovnim metodama. Nezadovoljstvo, ogorčenost, pa čak i očaj ovčara posebno dolazi do izražaja u ovo doba godine kad bi se pašnjacima trebao čuti veseli meket janjaca, ali sve se više čuje tužno blejanje ovaca koje su izgubile svoje mlado. Jer, konačno to svi priznaju, divlje svinje ubijaju janjce. Problem alohtone divljači više ne muči samo stanovnike Cresa i Krka već je stigao i do manjih kvarnerskih otoka.

Svoje mišljenje o tom problemu iznijela je dr. sc. Gordana Pavoković, magistrica biologije-ekologije i doktorica biomedicine-mikrobiologije, koja proteklih sedam godina živi na otoku Iloviku. S problemima koje izaziva alohtona divljač susrela se prije 22 godine dok se u Ekocentru u Belom bavila istraživanjem i zaštitom bjeloglavih supova. Naime, šteta koju je alohtona divljač činila ovčarstvu bila je osnovni uzrok napuštanja ekstenzivnog bavljenja ovčarstvom na Cresu o kojem ovisi populacija bjeloglavog supa. Slike srušenih gromača, raskopanih pašnjaka i ubijenih janjaca i ovaca duboko su joj se urezale u svijest, ali još više slike očajnih mještana koji su na taj način gubili svoju egzistenciju. Svakodnevno su nailazili na ubijene janjce i ovce, a cjelokupna lovačka javnost tvrdila je da divlja svinja ne može i ne ubija ovcu, već da eventualno kao strvinar i svejed može pojesti uginulu životinju. Prije sedam godina dr. Pavoković doselila se na Ilovik i ponovo se suočila s istim problemom.

Štete sve veće

– Nisam mogla ni sanjati da će me slike rastrganih ovaca i očajnih ovčara i ovdje proganjati. Znali smo da su i ovdje svjesno dovedene divlje svinje, o tome postoje svjedočanstva mještana, zna se tko ih je donio, gdje ih je iskrcao i kada, ali smo se nekako nadali da se ovdje neće raširiti i da neće činiti tako velike štete. Međutim, unatrag tri godine štete su postale sve veće, a ove godine divlje svinje su nam ubile više od 70 posto odraslih ovaca na Iloviku. Samo mojoj obitelji, u manje od godinu dana, ubijeno je 17 muznih ovaca i mnoštvo janjaca. Ove godine će zbog toga gotovo sve ilovačke obitelji napustiti ovčarstvo. Nestat će tako tradicionalne otočne djelatnosti kao što je proizvodnja jedinstvenog ovčjeg sira i skute, ali nestat će i pašnjaci, gromače, maslinici, cijeli otok će zarasti. Time će nestati i kultura i tradicija ovog kraja, običaji i znanje koje se prenosilo generacijama, kaže dr. Pavoković. Budući da se godinama bavila alohtonom divljači i dobro upoznala sve štetne posljedice za autohtono stanovništvo i prirodu, ali i kao stručnjak u znanstvenom području biologije, dr. Pavoković smatra da je problem alohtone divljači toliko eskalirao da je postao strateški problem za državu.

– Danas znamo da su štete od divljih svinja, koje su predatori i koje ubijaju ovce, samo na otocima neusporedivo veće nego štete od vukova u cijeloj Hrvatskoj, a divlje svinje uništile su najveći dio ekstenzivnog ovčarstva na Krku, Cresu i Lošinju. Ljudi masovno napuštaju ovčarstvo, što nepovratno utječe na prirodu, okoliš i krajobraz, te je došlo do iseljavanja onog ionako malog broja otočana koji su živjeli ili namjeravali živjeti od ovčarstva, obrazlaže dr. Pavoković svoj stav.

U jalovim pokušajima rješavanja problema država je donijela niz propisa, među ostalim je omogućila da se divlje svinje kao alohtona vrsta na otocima smiju odstreljivati cijele godine, bez obzira na dob i spol. Primorsko-goranska županija kao davatelj zajedničkih lovišta u zakup donijela je mjere kojima nalaže svim lovozakupnicima da divljač uklanjaju tijekom cijele godine. No, rezultata baš i nema.

Bez rezultata

– Rezultata nema već više od 20 godina! Upravo suprotno, divlje svinje se i nadalje u nekim lovištima uzgajaju, dohranjuju i štite. Ako više od 20 godina pokušavate riješiti neki problem i rezultat vam je nula, onda ili ste prirodno ograničeni ili problem ne želite riješiti, ogorčena je dr. Pavoković, koja smatra da divlja svinja nije nerješiv problem na otocima, ali se nikad neće riješiti ako mu se pristupa kao što se do sada pristupalo, tj. da se rješenje problema očekuje od lovozakupnika putem sustava lovišta.
– Lisici se ne može dati da čuva kokoši, a onda se čuditi da se problem ne rješava. Ovakva organizacija lovstva uzročnik je problema jer lovci mahom nemaju nikakva znanja o biologiji divlje svinje i gotovo sve što su do sada tvrdili bilo je pogrešno. I dan-danas jedan dio njih produbljuje problem jer na otocima praktički uzgaja divlju svinju, a Primorsko-goranska županija kao davatelj lovišta u zakup ne provodi ili nije u stanju provoditi nadzor, nabraja dr. Pavoković probleme i zaključuje da se ovako otoci nikada neće osloboditi divljih svinja i druge alohtone divljači. No, ne želi se samo žaliti na probleme, već predlaže rješenje.

– Jedini način za brzo rješenje problema je ukidanje lovišta na otocima, donošenje posebnih propisa kojima bi se lokalnim stočarskim udrugama i/ili udrugama poljoprivrednika dozvolilo i omogućilo da, uz prethodno dovršene kratke tečajeve, provode mjere za uklanjanje divljih svinja, a neke od njih su hvatanje svinja u velike zamke, sterilizacija, pa čak, u određenim slučajevima, i kontrolirano trovanje. Samo lov nigdje u svijetu nije riješio problem divljih svinja, a ima lokacija gdje je taj problem riješen i iskustava iz kojih bismo morali učiti, podsjeća dr. Pavoković i za kraj još jednom ponavlja da je problem divljih svinja na otocima danas postao strateški problem za državu jer će ta alohtona vrsta doslovno otjerati autohtono stanovništvo s otoka, a ni jedna država ne bi takvo što dopustila.

– Ako državi nije strateški cilj zadržati ljude na otocima, tradiciju, kulturu, običaje, u konačnici i djelatnost proizvodnje tradicionalne hrane, onda se pitam što jest strateški cilj? Strateške probleme se rješava strateškim odlukama, a očito ih ne može riješiti aktualna garnitura na vlasti, zaključuje dr. sc. Gordana Pavoković.