MARTINŠĆICA – Postavljanjem spomen-ploče na zgradu u kojoj se od 1912. do 1957. nalazila destilerija eteričnih ulja, lokalna udruga Magriž zaokružila je projekt istraživanja i predstavljanja javnosti jedinstvenog poduhvata Andrije Linardića, istoimenih oca i sina, koji su početkom 20. stoljeća, zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj upornosti, pokrenuli prvu industrijsku proizvodnju na otoku Cresu.

Program u Martinšćici obogatili su članovi Folklornog društva Orlec

Sačuvane uspomene

Prije dvije godine mještani Martinšćice, udruženi u Zavičajnu udrugu Magriž, uredili su jednu prostoriju u starom ljetnikovcu obitelji Sforza iz 17. stoljeća i u njoj otvorili Muzej Andrije Linardića (oca i sina). Sljedeće godine u muzeju je postavljena stalna izložba uz pomoć Linardićevih potomaka koji su sačuvali ogromnu poslovnu korespondenciju te niz medalja i nagrada. Lani je snimljen, u četiri jezične verzije, dokumentarni film o Andriji Linardiću i njegovoj destileriji, a sada je postavljena ploča na zgradi koja je sagrađena za potrebe destilerije prije točno 110 godina jer se dotadašnji prostor pokazao nedovoljnim za rastuću proizvodnju.

Ploču su otkrili Linardićevi unuci Donato Kučić i Alessandra Fornasier, a prisutan je bio i treći unuk Luciano Fornasier. U ime Grada Cresa skup je pozdravila i pohvalila aktivnosti udruge Magriž predsjednica Gradskog vijeća Natalija Marelić Tumalian, a o poduhvatu oca i sina Linardić opširno je govorio Ivo Saganić, predsjednik udruge Magriž.

Podsjetio je da je Andrija Linardić, stariji, priprosti seljak s otoka Cresa, pomoću kotlova kupljenih u Dresdenu 1903. godine pokrenuo prvu parnu destileriju, a time i prvu industrijsku proizvodnju na otoku. Iako je proizveo oko 400 litara ulja, ono sljedeće tri godine nije prepoznato na europskom tržištu i nije ga uspio prodati. Godine 1906. od razočaranog oca posao preuzima sin Andrija Linardić, predstavlja eterično ulje od kadulje na izložbi u Londonu i proizvod male destilerije iz Martinšćice polako postaje tražen širom Europe. Prvi u svijetu uspijevaju proizvesti eterično ulje od smilja koje na otoku nazivaju magriž, a eksperimentiraju i s drugim aromatičnim biljem. Godine 1912. destilerija se seli u novu zgradu, a nakon Prvog svjetskog rata širi se i na američko tržište.

Ploču su otkrili tajnik udruge Jakov Kurtović, te Linardićevi unuci Donato Kučić i Alessandra Fornasier

Nevjerojatni podaci

U svom je izlaganju Saganić iznio nevjerojatne podatke prema kojima su u maloj destileriji u Martinšćici od 1929. do 1941. prerađene 1.173 tone kadulje i proizvedeno 17 tona ulja, a u istom vremenskom razdoblju proizvedeno je i 1.805 kilograma ulja od lovora za što je trebalo preraditi 323 tone lovorovog lišća. Samo tijekom dvije godine, 1938. i 1939., iz Linardićeve destilerije u Ameriku je izvezeno šest tona ulja od kadulje i smilja.

– Sve su to skupili vrijedni mještani Martinšćice i drugih sela na otoku Cresu od Tramuntane do Punte Križa, a kasnije se čak lišće uvozilo iz Dalmacije i Grčke, rekao je Saganić i u nastavku nabrojao vrijedna priznanja koja su Linardićeva ulja osvajala na izložbama širom Europe. Destilerija je 1949. nacionalizirana, a Andrija Linardić se seli u Trst. Bez njegovog truda i vizije destilerija nije mogla opstati i prestaje s radom 1957. godine.

Program u Martinšćici obogatili su članovi Folklornog društva Orlec, a nakon otkrivanja spomen-ploče druženje se nastavilo u restoranu Sidro koji se danas nalazi u zgradi nekadašnje destilerije na rivi u Martinšćici.