Turistička zajednica grada Cresa ove je godine u program svojih aktivnosti uvela još jednu zanimljivost – vođenu turu po pčelinjoj oazi uz posjet najvećem polju kadulje na svijetu. Nažalost, planirana tura početkom svibnja odgođena je zbog lošeg vremena, ali sam spomen »najvećeg polja kadulje na svijetu« bio je dovoljan povod za posjet pčelaru Mladenu Dragoslaviću, koji se pčelarstvom bavi tridesetak godina, a tradicija pčelarstva u njegovoj obitelji traje već generacijama. Upravo je Dragoslavić osmislio naziv »najveće polje kadulje na svijetu« i za to ima čvrste argumente.

Obuhvaćeno pogledom

– To polje kadulje možemo promatrati u tri konteksta. Treba znati da je nekad polje kadulje obuhvaćalo područje od Zadra, preko Velebita, do današnjih sjevernojadranskih otoka koji su nastali podizanjem razine mora. Osim što je to podizanje mora stvorilo otoke, ujedno je izoliralo pojedina manja polja kadulje. Tako je u stvari cijeli Cres jedno polje kadulje, ispresijecano »ograjicama« koje su ljudi ogradili gromačama kako bi u njima čuvali ovce. Ovce su, ako su se dulje zadržavale u ograđenim područjima, pojele kadulju i tako stvorile praznine u tom velikom, »cjelootočnom« polju kadulje. I treća, turistički najzanimljivija razina je polje kadulje koje se može obuhvatiti pogledom i najljepše je za vidjeti. To polje koje sam nazvao najvećim na svijetu prostire se neprekinuto od Dragozetića do 45. paralele, u duljini od desetak kilometara. Površinu nisam računao, ali, koliko god da sam tražio, veće polje kadulje nisam našao, kaže Dragoslavić.

O kadulji, stručnog naziva Salvia officinalis, Dragoslavić bi mogao pričati satima, a povremeno i drži predavanja učenicima u creskoj osnovnoj školi kako bi mali otočani ponešto naučili o prirodi koja ih okružuje.

Apsolutno autohtona

– Kadulja je na području sjevernog Jadrana prisutna još od prije ledenog doba. Dokaz za to je što kadulja raste na otocima na kojima nema ničeg drugog, kao što su Unije, Plavnik, Goli, Grgur… Podizanjem mora nakon ledenog doba kadulja je izolirana na ovim otocima. Ona se širi vrlo polako. Kadulja nije maslačak da leti, niti kokos da pliva, ona se širi samo toliko koliko može pasti sjeme na rubu polja koje zauzima, dakle centimetar-dva. Zato se kadulja širi jako sporo i nije moguće da je prije stotinu godina doletjela, primjerice, na otok Plavnik i pokrila ga. To su procesi koji su trajali desecima tisuća godina i zato je kadulja ovdje apsolutno autohtona, kaže Dragoslavić.

Kadulja se od davnina smatra kraljicom ljekovitog bilja. Stari narodi, prije više od 4000 godina, koristili su kadulju za liječenje gotovo svih bolesti i zbog toga je često nazivali svetom biljkom. Latinski naziv biljke Salvia, dolazi od riječi »salvo«, što znači spasiti ili iscijeliti, pa se tako i ime kadulje često prevodi kao spasiteljica ili iscjeliteljica. Uz njezina ljekovita svojstva, kadulja je važna i zbog niza drugih razloga.

– Kadulja je važna i zbog toga što održava krške pašnjake. Naime, korijen kadulje je toliko snažan da drži površinski sloj zemlje, pa trava raste na zemlji koju je kadulja saplela. Tako formirani pašnjaci neophodni su za ovčarstvo, a aromatično bilje kojim Cres obiluje, pa tako i kadulja, daju creskoj janjetini onaj poseban okus po kojem je poznata širom svijeta. A nama pčelarima, nama je kadulja sve. Naravno, ona nije jedina medonosna biljka na otoku, ali je najvažnija, daje okus života našem medu, kaže Dragoslavić, ujedno i tajnik pčelarske udruge koja nosi ime don Dinka Muškardina.

Muškardin i Linardić

Iako u povijesti nema mjesto koje zaslužuje i donedavno je bio gotovo nepoznat, Muškardin je vrlo bitan za razvoj modernog pčelarstva u ovom dijelu Europe. Bio je svećenik u Stivanu, svom rodnom mjestu na otoku Cresu, ali i pasionirani pčelar. Organizirao je otkup meda u zadruzi i standardizirao med od kadulje koji se zahvaljujući tome koristio i na bečkom dvoru.

Djelovao je u isto vrijeme kad i nešto poznatiji Andrija Linardić u nekoliko kilometara udaljenoj Matinšćici. Linardići, otac i sin, 1903. godine otvorili su destileriju aromatičnog bilja, prvu industrijsku proizvodnju na otoku, te proizvodili ulje od kadulje koje su prodavali širom svijeta.

– Promatrajući s ove vremenske distance, gotovo nevjerojatno zvuči da su na praktički istom području, svega nekoliko kilometara udaljeni, u isto vrijeme, živjela dva velika čovjeka, vizionara, koja su svoje djelovanje, svaki na svoj način, temeljili na kadulji, upućuje Dragoslavić.

Stoga je još žalosnija činjenica da se kotač povijesti okrenuo u drugom smjeru i nisu se razvili svi potencijali otočnog aromatičnog bilja i pčelarstva. Linardićeva baština čuva se u muzeju, a znanje i iskustvo koje je prikupio Muškardin cijene i nastavljaju tek rijetki otočni pčelari. Dragoslavić je profesionalno zabrinut hoće li milenijska polja kadulje preživjeti nasrtaje alohtone divljači koja prijeti svemu na otoku, pa tako i nepreglednim prostranstvima aromatičnog bilja.