Lošinjska Folklorna grupa Manfrina nastupa već četiri desetljeća – bilo kao dio nekadašnjeg Kulturno-umjetničkog društva Lošinj, bilo kao zasebna udruga – održavajući živim specifičan dio otočne baštine i pritom sudjelujući u promociji Lošinja i susjednih otoka, naročito Suska. Dva susjedna folklorna društva s cresko-lošinjskog otočja – Studenac u Nerezinama na sjevernom dijelu Lošinja, i Orlec u istoimenom selu na otoku Cresu – orijentiraju se isključivo na baštinu svojih sredina, no Manfrina je u Malom Lošinju počela drugim putem najprije se »ulovivši« otoka Suska i tamošnjih, nadaleko poznatih narodnih nošnji, naročito ženskih, neuobičajeno kratkih i živih boja. Manfrina je ples mediteranskih gradova, pa i na hrvatskom Jadranu postoji na više mjesta, s malim varijacijama u nazivu. Samim time, i nošnje plesača su gradske, uvelike različite od onih iz manjih sredina. O lošinjskoj Folklornoj grupi Manfrina razgovarali smo s njezinom voditeljicom Vesnom Marinac, koja je u prosincu prošle godine na proslavi 40. godišnjice djelovanja Manfrine dobila ovacije svojih folklornih kolega i publike.

Inicijator Fanny Marinac

– Inicijator je bila Fanny Marinac, poznavateljica lošinjske povijesti, već dalekih 1982/83. godine. Vidjela je da tako nešto fali u predstavljanju Lošinja. Voljela je šivati, a Ugo Mavrović i ja volimo plesati. Mi smo tada bili srednjoškolci, a ona je baš odlazila u penziju. Počeli smo sa Suskom jer je njihova nošnja bila najizraženija, a prvi set nošnji dali su Suščani. Bili su oduševljeni time što se netko počeo zanimati za takve stvari. Realno, na Susku nema dovoljno mladoga stanovništva koje bi moglo plesati folklor, a prava nošnja vidi se jednom godišnje kada na Danu iseljenika na Susku plešu mladi koji žive u Americi. Ali zbog nas je te nošnje vidjelo puno više ljudi. Tada su plesali samo odrasli, no kako je bilo sve više nastupa, a ljeti odrasli rade, krenuli smo s djecom, objasnila je Vesna Marinac.

Foto Bojan Purić

Ona je u Manfrini od prvog dana, a već dugo je i njezina voditeljica.

– U početku je bilo najviše šest parova. Čak su s nama bile i dvije djevojke sa Suska, no sjećam se samo da se jedna od njih zvala Blaženka, ali je i ona odselila u Ameriku. One su nas učile kako se odijeva nošnja, jer postoji točan redoslijed odijevanja, i kako to sve treba izgledati. Sami smo šivali nošnje, prema nošnjama koje smo dobili sa Suska, a KUD je plaćao materijal. Dvije-tri godine nakon Suska, počeli smo s manfrinom.

Prvi nastupi bili su za državne praznike, tada jugoslavenske, a također i na otvaranjima objekata ili događaja, poput otvaranja renoviranog hotela Punta. Bili smo na Danima Lošinja u Sloveniji, Italiji i Austriji. U Pesaru je snimljena fotografija koju sada imamo na magnetićima-suvenirima. Djelovali smo u KUD-u od 1984. godine i sjećam se da sam kao učenica četvrtog razreda srednje škole bila u predsjedništvu KUD-a, u kojemu su još bili limena glazba, lutkarsko kazalište i klapa, prisjeća se Marinac.

Širenjem programa, potražnja za ljetnim nastupima lošinjskih folkloraša postala je sve veća. To je plesačicama i plesačima postajalo sve teže pratiti, s obzirom na to da otočani ljeti najviše rade. Tako je krajem 80-ih godina počelo okupljanje i podučavanje djece te su ona došla u prvi plan, jer ljeti imaju manje obaveza.

Prvo Susak, zatim manfrina

Sredinom 90-ih, nakon što je nestao KUD, a Manfrina postala samostalna udruga, vođenje folklora preuzela je Margita Pinezić. Od tada, sljedećih 15-ak godina gotovo su isključivo plesala djeca. Vježbalo se na raznim mjestima, najprije na Škveriću, u današnjem skladištu Crvenog križa, pa u prostoriji Puhačkog orkestra u Domu kulture uz kinodvoranu s garderobom u »žgabucinu«, s ulazom s ljetne pozornice. Sada se za vježbe koristi mala dvorana ispod Gradske knjižnice, dok je garderoba u prostoriji ranijeg frizerskog salona i kafića, na pola Ulice braće Vidulić.

Foto Bojan Purić

Lošinjski folklor nezaobilazan je na feštama i priredbama, ili prilikom otvaranja sportskih natjecanja, pa ako i nema plesnog nastupa, članovi prisustvuju u svrhu prikaza nošnje, naročito sušćanske. Naime, na »pješčanom otoku« praktično više nema tko plesati. Jedino na fešti Dana iseljenika nastupaju mladi Sušćani, ali oni koji su rođeni i žive u Americi, a ovdje su samo ljeti.

Osim Suska, Folklorna grupa Manfrina ušla je i na obližnja područja koja nemaju svoje folklorne skupine, pa je s vremenom uključen i ples otoka Unija, mjesta Lubenice na Cresu, pa i Silbe, otoka »na pola puta« od Lošinja do Zadra, sve to konzultirajući tamošnje stanovnike.

U lošinjskom folkloru kronično nedostaje dječaka i mladića. Dok se djevojke radije odlučuju za ovu aktivnost, dječaci se puno teže priključuju, navodeći kao razlog to što im se vršnjaci rugaju. Tako ima slučajeva da i oni koji sudjeluju u folkloru, mole da ih se oslobodi nastupa u gradskom središtu, te plešu jedino »daleko od poznatih očiju«, na nastupima za goste hotela i kampova. To su ujedno i jedini plaćeni nastupi, u smislu da udruga od te zarade, uz redovna sredstva iz gradskog proračuna, podmiruje putovanja i izlete, važne za održavanje dobrog ozračja u grupi.

Iz većine lošinjskih obitelji

U Manfrinu je dobrodošao svatko, a ako dijete i nema ritma, »imat će ga«, kako kaže Marinac.

– Tijekom prvih nekoliko mjeseci djeca obično i sama osjete ide li im to. Postao je običaj da novu djecu najprije vidimo na plesu povodom otvaranja adventa, gdje ih gledaju roditelji, rekla je.

U dijelu razgovora s Vesnom Marinac, pridružila nam se Katya Žic-Antunović koja je folkloru prišla krajem 80-tih godina, a za njom se uključilo i njezino troje djece. Ona i sada nastupa u skupini odraslih, zajedno sa suprugom Petrom Golešom. Ispričavajući se ako je nekoga zaboravila, prisjetila se da su ranije harmonikom nastupe pratili Ivan Janković (podučio ga je Toni Brako, svirač u folkloru Studenac u Nerezinama, društvu koje je također ranije sudjelovalo u izvedbama manfrine), Marko Anelić, Branko Badurina, Vesna Ukalović, Fredi Picinić, Aleksandra Božanić i Nikola Jerolimić. Posljednjih godina plesovi se najčešće izvode uz reprodukciju ranije snimljene glazbe.

– Sjećam se ratnih godina kada nije bilo nastupa i uglavnom se radilo s djecom. Tada je bilo manje turista, a nas dvije smo u nošnjama išle izletničkim brodom »Andromeda« i dijelile piće izletnicima. Silno smo htjele nastupati. Kroz folklor je prošlo jako puno ljudi, i gotovo da u Lošinju nema obitelji iz koje netko bar jedno ljeto nije pokušao plesati. Kada nas je bilo najviše, probe su bile u dva-tri termina u danu. Meni je motiv sudjelovanja očuvanje tradicije i baštine, prenošenje na djecu. Današnje mlade je teško motivirati, a ne mislim da je problem u tome što je velik dio stanovništva Lošinja došao iz drugih krajeva. Naprotiv, bilo je obitelji koje su došle i baš slale djecu u folklor. Ipak, sada folkor drži pet-šest familija, i prenosi to s koljena na koljeno, poručila je Katya Žic-Antunović.