Budućnost ovčarstva na otoku Krku i nije baš sjajna, pa čak je i upitna sama opstojnost tog tradicionalnog vida stočarstva, dojam je koji smo ponijeli nakon razgovora s jednim od danas nažalost malobrojnih bašćanskih profesionalnih ovčara – Jurajem Bonefačićem Bajicom.

Taj Jurandvorac, jedan je od danas svega desetak preostalih ovčara, koji se, kako je rekao, na području te otočne lokalne jedinice time bavi »ozbiljno«, što drugim riječima znači vezujući svoju egzistenciju upravo uz tu vrstu stočarske djelatnosti.

Rekao nam je i da se bavljenje ovcama na bašćanskom području danas pretvorilo u nešto sasvim drugo i drugačije u odnosu na ono što je nekad bilo, ono kako je izgledalo i što je podrazumijevalo u vrijeme kad je ovčar bio njegov otac.

Očuvanje stočarstva

– Nositelj sam OPG-a u kojem zajedno sa mnom rade moj brat ali i otac od kojeg smo ovčarsku proizvodnju naslijedili, otkrio je Bonefačić, koji je nedavno, u sklopu programa proslave Ivanje – Dana Općine Baška, ovjenčan općinskom godišnjom nagradom.

Nagrada mu je dodijeljena »na račun« njegova doprinosa u očuvanju autohtonog stočarstva, posebice ovčarstva. »Osim njihovim uzgojem, Bonefačić je očuvanju te djelatnosti godinama pridonosio i svojim lovačkim angažmanom, štiteći svoje ali i stada svojih ovčarskih kolega od napada čagljeva i drugih alohtonih vrsta«, dio je obrazloženja uručene mu nagrade, ali ujedno i jedno od objašnjenja Bonefačićevog neveselog gledanja na budućnost djelatnosti koju živi.

– Ovčarstvom se bavim otkad znam za sebe. A od 1993. kad je otac, nakon što je, kao i mnogi, bio proglašen tehnološkim viškom, dobio otkaz u ondašnjoj Tvornici konopa, svima nam je u obitelji to postao glavni izvor prihoda, djelatnost kojom se bavimo profesionalno, kaže naš sugovornik, po struci strojarski tehničar.

Bonefačić je zajedno sa svim članovima svoje i obitelji svog brata, inače kuhara, danas potpuno posvećen ovčarstvu ili bolje rečeno »paklu« u koji se ono pretvorilo posljednjih godina, nakon što su otokom Krkom zavladali čagljevi.

– Trenutno imamo petstotinjak ovaca, no nekad smo znali imati i znatno veća stada. Ali posljednje dvije-tri godine mogu reći da sam sretan i zadovoljan da sam stado održao i na tom broju.

Zadnjih nekoliko godina doslovno sam izgubio tristotinjak ovaca i janjaca, brojku koju se nadamo nadomjestiti, što je u okolnostima u kojima živimo i radimo zapravo vrlo teško postići, kaže nam ovaj vrijedni i u radu koji obavlja ustrajni otočan.

Na pitanje kako ovčarstvo na području Baške danas uopće izgleda Bonefačić je s kiselim osmijehom na licu rekao da za razliku od prijašnjih vremena – kad su ovčari osim o zdravlju i brojnosti svojih stada, razmišljali i brinuli o svojim gromačama, plotovima, pašnjacima – sad gotovo isključivo brinu o tome kako da svoje ovce održe na životu, odnosno kako da ih spase od predatora koji ih svakodnevno zaskaču.

Čagljevi sve izokrenuli

– Umjesto o tome kako imati čim više janjaca, kako da postignemo da u vrijeme prodaje budu čim veći i zdraviji te o tome kome ih i po kojoj cijeni prodavati, što bi trebao biti osnovni smisao profesionalnog bavljenja ovčarstvom – mi sad gotovo isključivo brinemo kako postići da na koncu imamo bilo što za prodati.

Uistinu je tako, bez pretjerivanja, kaže nam u dahu naš sugovornik koji se, silom prilika, iz ovčara dobrim dijelom pretvorio u – lovca.

– Kad su se prije dosta godina ovdje pojavile divlje svinje, problemi koje su nam stvarale činili su nam se velikima i teško premostivima.

A sad, nakon što su se ovdje pred sedam-osam godina pojavili i prvi čagljevi, problemi, odnosno štete koje su nam svinje svojedobno činile izgledaju mi gotovo smiješnima.

Divlje svinje su uglavnom rušile gromače što je ovčarima činilo probleme u nastavku ustaljene prakse čuvanja i držanja ovaca na pojedinim pašnjacima, ovisno o djelu godine.

Ljudima, posebice onim starijima, bio je problem to što su ovce zbog toga morali stalno obilaziti, stalno popravljati gromače i tražiti svoje odlutale ovce.

Bilo je i šteta od divljih svinja, ali razmjeri tih šteta nisu ni izbliza usporedivi s onim što je nastupilo kad su se 2015. ovdje pojavili prvi primjerci tih divljih pasa.

Njihova je pojava sve izokrenula i na koncu dovela u pitanje i samu opstojnost ovčarstva na cijelom otoku.

Divlja svinja je i danas prisutna, ali nam ona više uopće nije problem, dijelom i zbog toga što se njome zbog prisustva čaglja više ni ne stignemo baviti.

Ovce sad čuvamo držeći ih, kako mi to kažemo, na »pajizu«, svatko u nekom svom ograđenom prostoru. Po tome smo se sad vratili možda i dva stoljeća unatrag, na način ovčarenja kakav su davno, davno, provodili naši stari.

Loša regulativa

Onaj ekstenzivan način, na koji se ovčarilo kasnije, nakon što su izgrađene gromače, sad je otišao u nepovrat. Način na koji su se ovčarstvom bavili naš stari, kad se sve znalo i poštivalo, kada se znalo kad su ovce na komunadi, a kad ih se skuplja, kad se pušta ovnove, a kad ide pregledavati lokve ili obnavljati gromače pao je u vodu 90-ih godina prošlog stoljeća.

Tada je, naime, prestala kontrola nad komunadama, odnosno takvim prostranim »zajedničkim« pašnjacima, a time i strogo poštivanje ovčarskih uzanci koje su stoljećima vrijedile.

Uz to što je zamahom turizma ovčarstvo palo u drugi plan, posebice kod mladih koji su u turizmu našli lakši i lukrativniji izvor osiguravanja prihoda, propasti ovčarstva pridonijela je i poprilično loša i, rekao bih, kriva zakonska regulativa.

Naši pašnjaci, umjesto da su proglašeni poljoprivrednim zemljištem, kakvo je ono oduvijek bilo, potezom činovničkog pera to je zemljište proglašeno »neobraslim šumskih zemljištem« te je time, i formalnom promjenom njegove kulture, dano na upravljanje Hrvatskim šumama.

Njihovi su pak predstavnici zemljištima koja su stoljećima služila isključivo za ovčarstvo dali neku drugu, sad više sa stočarstvom ne direktno povezanu namjenu.

Zbog svega toga – a uz to mi se često čini da ovčari i njihove ovce na visoravnima iznad bašćanske udoline zapravo samo smetaju – polako, ali kontinuirano svjedočimo nestanku i ovaca i ovčara, kaže Bonefačić, konstatirajući da čagljevi nisu jedini i isključivi krivci za probleme otočnih ovčara.

Upitan kako on brine o svojim ovcama, odnosno zatvara li ih noću u neki ograđeni, od predatora koji ih zaskaču, »osigurani prostor« naš nam sugovornik otkriva da se s čagljevima nosi svojom kontinuiranom prisutnošću uz stado.

Danonoćno sa stadom

– Većina onih malobrojnih koji se danas bave ovčarstvom svoje je ovce povukla u dolinu, na ograđene livade u blizini svojih domova.

Onih koji se ovčarstvom bave na brdu, gdje jedino ima prostora i paše za veća stada, danas je ostalo svega troje, četvero. A kako nas i ne bi bilo tako malo kad vidite koliko je težak i zahtjevan postao takav način pastirskog rada.

Ja primjerice noći sada provodim u brdu, stražareći uz svoje ovce, oboružan puškom s noćnim ciljnikom, opremljen termalnim kamerama. Sada sam gotovo danonoćno gore, s ovcama na otvorenome.

Posljednjih smo godina, učeći u hodu na svojim greškama, ipak naučili mnogo o čagljevima i prirodi njihova ponašanja, te smo najviše zahvaljujući svome anagažmanu gubitke na stadu sveli na minimum.

A to drugim riječima znači da za razliku od prije koju godinu, kad smo gubili i do dvjestotinjak ovaca, sada godišnje ostanemo bez njih tridesetak.

To iziskuje abnormalne napore i žrtvovanje »normalnog života« do krajnjih granica. Osim što sam zamijenio dan za noć, sad primjerice više nemam vremena, snage ni volje ni za što drugo osim za brigu o svome stadu.

Nekad sam bio predsjednik i voditelj našeg lokalnog nogometnog kluba, a sad jednostavno više za to nemam vremena, ni »force«.

Hobiji, rekreacija, zabava, sve sam morao žrtvovati kako bih sačuvao svoje ovce i osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji. Kad od sedam noći u tjednu, njih pet provedeš u brdu, zapitaš se kakav to život živiš i ima li to sve skupa smisla, odnosno bi li možda bilo pametnije posvetiti se nečem drugom, lakšem i u konačnici isplativijem, kaže Bonefačić.

Lovci silom prilika

– Lovci smo brat i ja postali silom prilika. Sad smo već specijalizirani za lov, bolje rečeno za obranu naših ovaca od čagljeva, a u to je trebalo uložiti i mnogo vremena, ali i novca, s obzirom na potrebu nabave specijalne opreme pogodne za noćni lov.

Za razliku od većine naših kolega koji su odustali od ovčarstva, mi smo se odlučili uhvatiti u koštac s divljim životinjama koje su nas gotovo dovele do propasti.

Sad se, ipak to već mogu reći, polako počinju nazirati rezultati tog našeg rada i truda, ali je problem u tome što se i nadalje ne prašta odmor, niti zastoj u takvom našem postupanju.

Prve godine brat i ja odstrijelili smo svega sedam čagljeva koji su se približili našim ovcama, godinu kasnije njih 15, a ove godine smo već sad na 12 odstrijeljenih čagljeva, opisuje nadalje Bonefačić.

Otkriva nam da se posljednjih godina tim njihovim nastojanjima priključuje i sve značajniji broj lokalnih lovaca, dijelom također »čobana« koji su organiziranim skupnim nastojanjima pridonijeli nastojanju obuzdavanja i smanjivanja populacije te alohtone vrste.

– Našim zajedničkim naporima na bašćanskim su pašnjacima posljednjih mjeseci odstrijeljena sveukupno 23 čaglja. Nažalost, pokazuje se da nije problem ono što uđe u naš bašćanski, još uvijek poprilično čist i neobrasli prostor.

To se prije ili kasnije odstrijeli. Problem je onaj dio našeg otoka koji je obrasao i šumovit, a u kojem se čagljeve gotovo uopće ne uspijeva loviti.

Taj dio otoka, onaj preko Treskavca koji uglavnom zahvaća vrbničko područje, pravi je uzrok naših problema. Mi se ovdje bavimo isključivo posljedicama, a ne uzrokom problema pa dok je tome tako, dok se čagljevi razmnožavaju u šumama, a mi ih potom lovimo na našim pašnjacima, ni sreće ni mira u nas neće biti, zaključio je Bonefačić.

Mnogo je apsurda

– Velik dio uzroka naših, za sad neriješivih problema, leži i na državnoj politici, posebice u načinu tretiranja zemljišta na kojima se ovdašnje ovčarstvo stoljećima odvijalo, a koje sada, tretirano kao šumsko zemljište (što ono u naravi nikad nije bilo), zapravo otežava i onemogućava dobar dio nastojanja ovčara da očuvaju svoja stada.

Država je ta zemljišta dala na upravljanje Hrvatskim šumama, koje tom zemljom, naravno, upravljaju kao šumom, po Zakonu o šumama.

Ovčarima je tako onemogućeno ograđivanje njihovih ovaca, ne dozvoljava nam se niti krčenje raslinja poput šmrika koje se šire i koje šumom počinju prekrivati vjekovna ispasišta.

Sve je još pokriveno i Natura 2000 mrežom, koja kroz obvezu čuvanja autohtonog krajobraza dodatno komplicira bilo kakve zahvate koji bi pridonijeli očuvanju ovaca i ovčarstva. Sve to govori mi da otočno ovčarstvo, zapravo, nekome nije u interesu, odnosno da se onim što se čini ili nastoji ne činiti sve nas koji se i nadalje njime bavimo pokušava učiniti nemoćnima u nastojanju očuvanja naših stada, a time i u htijenju održavanja i razvijanja stočarske proizvodnje.

Mnogo toga u nas ne štima i mnogo je apsurda kojima se pomoću »organiziranih i sustavnih« mjera zapravo mijenja krajobraz koji znamo i kakav je od pamtivijeka bio, jednako kao i način života ovdašnjih ljudi.

Zabrinjavajuć je nemar i nesposobnost države da uvidi kako to što čini svojim »mjerama« ne da ne rezultira očuvanjem prirode, već zapravo rezultira njezinom degradacijom i ugrožavanjem ekosustava i bioraznolikosti područja na kojem se ovčarstvo ovdje stoljećima odvijalo, zaključuje Bonefačić.

Čast i gorčina

– Kad mi je nedavno, u povodu Dana Općine Baška uručena godišnja nagrada, bilo mi je na vrh jezika da o svemu ovome progovorim i da kažem da, koliko mi je drago zbog ukazanog mi priznanja, toliko nagradu doživljavam i svojevrsnom uvredom zdravom razumu.

Jer biti istovremeno tapšan po ramenu dok s jedne strane primaš nagrade, a s druge strane suočen s tolikom razinom nerazumijevanja i nekooperativnosti od tijela i službi koje predstavljaju istu onu državu i sustav koji na neki način, posredno, predstavlja i lokalna uprava, činilo mi se pomalo smiješnim.

Ipak, znam da lokalna zajednica pa tako i ovdašnja uprava uglavnom razumije naše probleme. Znam da me dijelom zbog njih i predložila za takvo priznanje, koje mi je na koncu ipak čast bila dobiti, pa sam zbog toga i ljudi za koje znam da poznaju i razumiju ovu problematiku, na svečanosti odlučio »pregristi jezik« i ne reći ništa, znajući da bi ponešto moglo biti i krivo shvaćeno, rekao je Juraj Bonefačić.