Bodulija ima još jednu stogodišnjakinju! Ana Grdinić iz Krasa, mjesta na području Dobrinjštine, proslavila je stoti rođendan i to, na njezino, ali i veselje članova njezine obitelji, u dobrome zdravlju i veselju, u ozračju kakvo priliči slavljenju tako velikog i vrijednoga jubileja.

Vitalna stogodišnjakinja (koja je, nakon što smo joj se obratili po »modelu razgovora sa starijom osobom« ćakulu započela protupitanjem da »zač tako kričimo«) dočekala nas je u domu svoje kćeri Olge Stašić, u gradu Krku, gdje živi posljednjih godina.

Ča Bog da

– Dobro sam, ništa me ne boli, osjećam se zdravo i za ove godine relativno dobro. Ne žalim se, ustvrdila je slavljenica kojoj su za našeg druženja društvo radila njezina djeca, već spomenuta kći Olga, kao i sin Miljenko.

Upitana što je tajna njezine dugovječnosti, gđa Grdinić nam je spremno odgovorila da, osim u onome »ča Bog da«, tajna ako je uopće ima zasigirno mora ležati u skromnom, reklo bi se težačkom životu, a što podrazumijeva »malo hrane i puno dela«.

Cijeli smo život moj pokojni suprug, koji je također dugo poživio, i ja puno radili, živeći od poljoprivrede i stočarstva, odnosno svega onog što smo u svome vrtu i u kampanji za svoje potrebe sami uzgojili.

Rad i skromna, zdrava domaća hrana sigurno su pridonijeli tome da sam ovako dugo poživjela, konstatira naša sugovornica čije su riječi njezini potomci potvrdili navodima da je još donedavna, dokle god je mogla, umjesto štapa za hodanje njihova majka u rukama svakodnevno držala – motiku.

Posljednjih smo joj godina njezina samostalnog života na Krasu morali čak nabaviti motiku s dugim »manigom«, a sve kako bi po vrtu mogla okopavati povrće ne ulazeći u zemlju, s betonske staze na kojoj je mogla stabilnije i sigurnije stajati, kaže nam njen sin Miljenko.

Nastavljajući se prisjećati svog dugog i kaže nam sretnoga života, posebice godina koje je proživjela s danas pokojnim suprugom, gđa Ana je napomenula i da je za dugovječnost zasigurno zaslužna i obiteljska sloga, odnosno mir u kući u kojem je uvijek uživala.

Obiteljska sloga

Kad smo se sestra i ja vjenčavali, tamo još potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća, sjećam se da su nam roditelji rekli neka sad odemo svaki na svoju stranu živjeti svoj život, prisjetio se nadalje Miljenko, ističući da su unatoč inzistiranju na samostalnosti svoje djece Grdinićevi svih kasnijih godina jednako inzistirali i na redovnim obiteljskim okupljanjima i druženjima.

Niti jedna nedjelja ili blagdan nije prošao a da se svi skupa, s našim obiteljima, nismo okupili u njihovome domu i u slozi uživali blagodati obiteljskog zajedništva, na ručkovima i večerama koje su naši roditelji s veseljem i zadovoljstvom priređivali za sve nas, nastavila je kći Olga.

Gledajući snimke mobitelom kojima nam je njezina kćer pokazala kako je samo koji dan prije našeg posjeta protekla velika obiteljska fešta na kojoj je gđa Ana proslavila stoti rođendan, uvjerili smo se i da je slavljenica u toj prigodi čak i zatancala pod sopele, koje je njoj u čast u toj prilici zasvirao najpoznatiji krčki sopac Marijan Orlić Senkić.

Stogodišnju je Krasanku na njezin rođendan posjetio i dobrinjski općinski načelnik Neven Komadina koji joj je, prije no što je i sam zatancal sa svojom dugovječnom sugrađankom, uz upućenje čestitki i želja za još godina zdravlja i sreće darovao veliki buket cvijeća.

U razredu s fra Bonaventurom Dudom

Svojevrsnom kulminacijom proslave svoga stotog rođendana gđa Ana Grdinić, povjerila nam se za naše ugodne ćakule, doživljava čast koja joj je ukazana kroz poziv da ove nedjelje, u prigodi svečanosti postavljanja i otkrivanja biste pokojnome fra Bonaventuri Dudi, upravo ona u svom i njegovome rodnom mjestu otkrije taj njemu posvećeni znamen.

U društvu općinskog, ali i biskupijskog vodstva, kao i predstavnika franjevačkog reda kojeg je i sam bio pripadnik, stogodišnja će otočanka pred mjesnom crkvom postavljenu bistu tom poznatome i cijenjenom redovniku – teologu, bibličaru, prevoditelju i piscu, kateheti i poliglotu, profesoru emeritusu Sveučilišta u Zagrebu i dopisnome članu HAZU-a imati čast otkriti kao njegova vršnjakinja.

– Roko, kako se pokojni fra Bonaventura zvao, i ja zajedno smo išli u razred tijekom prvih četiriju godina našeg školovanja u Krasu. Potom je on otišao u Rijeku, rekla nam je gđa Ana, otkrivši da će joj biti veliko zadovoljstvo i čast u toj prilici javnosti predstaviti brončano poprsje posvećeno njenom prijatelju i »školskom kolegi« koji je kroz svoj dug i plodonosni život postigao toliko velikih i vrijednih stvari.