Jedna od najbolnijih točki, najvećih devastacija i nagrda liburnijske rivijere konačno kreće na put koji oduvijek zaslužuje, na poziciju jedne od najprivlačnijih vila čitavog Jadrana, njegove istočne i zapadne obale.

Riječ je dakako o Vili Münz smještenoj na samom dodiru Marine Ičići i jedne od najljepših i najizazovnijih hrvatskih dužobalnih prometnica, one koja povezuje Liburniju. Agonija koja je trajala skoro trideset godina došla je kraju onog trenutka kad ju je iskusni ugostiteljski i turistički radnik Edo Maržić s Paga otkupio od Sagitte, tvrtke u stečaju, te krenuo u obnavljanje vile koja svojom površinom i smještajem predstavlja iznimno veliki turistički potencijal, i to najviše klase koja kronično nedostaje domaćem turizmu.

– Srce me boljelo uvijek kad sam ovuda prolazio, a jednako tako uvijek mi je bila i želja promijeniti to nevjerojatno stanje u kojem se nalazilo ovo predivno zdanje. Imati vilu na takvom mjestu, a imati u naravi zapravo zapušteno ruglo, uistinu ne priliči jednoj Opatiji, kao ni čitavoj Hrvatskoj.

Srećom, uspjeli smo je otkupiti, krenuli smo u sanaciju, u čišćenje enormnih količina smeća, pootpadale žbuke, tona šute kako bismo mogli krenuti u njezinu adaptaciju, pojašnjava nam Maržić kojeg, unatoč činjenici da je nedavno proslavio 70. rođendan, krasi začuđujuća energija, radni elan i jedna pa mogli bismo reći i plemenita želja jer obnova Münza nije samo njegov osobni probitak nego i otklanjanje silno teške rane s liburnijskog estetskog tkiva.

Životni kredo

Maržić ne krije planove, još manje silnu ambiciju – osim kompleksa vile, vlasnik je i terena nasuprot njoj na kojem uskoro počinje izgradnja resorta Münz, također turističkog objekta najviše kategorije koji će imati i jako bogato hortikulturno okruženje.

– Ljudi se čude mojoj hrabrosti, mojoj želji da od ove nesretne vile napravim jedan od najreprezentativnijih objekata u Lijepoj Našoj. Moram vam priznati da mi se čude i rođena djeca iako se i sama kreću unutar turističkog posla.

Kako vam je vjerojatno poznato, jer vi novinari uvijek znate sve o svakome, vlasnik sam kampa Šimuni na Pagu, a za sebe mogu reći da sam od punoljetnosti u ugostiteljstvu i turizmu. Prošao sam put koji bi trebao proći svatko tko se želi baviti ovim poslom. S manje od dvadeset godina otišao sam na bogati sjever Njemačke, otišao sam u Hamburg.

I počeo sam kao što svi počinju – od pomoćnog radnika u kuhinji i ostalim hotelskim poslovima da bih za manje od osam godina postao direktor hotela. Znate, vani se cijene znanje, sposobnosti i radni, voljni moment. Nemate li te komponente, niste li spremni raditi 24 sata na dan, napredovat ćete skromno i polako, pojašnjava nam Maržić svoj životni kredo.

Ali, temperamentan i dinamičan kakav već jeste, kad je u najotmjenijem i najbogatijem dijelu Njemačke dosegnuo vrh, vratio se – doma. Želio je pokazati kako se mora raditi da bi se i na ovim našim prostorima uspjelo.

– Vlasnik sam bio prvog hamburger bara u Hrvatskoj. Da, moj vam je hrvatski brend bio Hamby, prvi sam otvorio u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici, a vrlo je brzo uslijedio i onaj na samom središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića.

Uvijek sam želio pomicati granice, želim to dalje, željet ću dok sam živ koliko god zbog toga nekom bio »čudan«, pojašnjava nam putem mozaika svog života današnju ambiciju vraćanja starog sjaja Münzu.

Pakleni izazov

A da je riječ o istinski »paklenom« izazovu, pokazala nam je naša »šetnja« unutrašnjošću vile. Devastacija je mala riječ kako bi se opisalo ono što je u unutrašnjosti ostalo od nekad, 1911. godine podignute vile. Riječ je o objektu koji je »lutao« u svojoj namjeni, koji se gubio u promjenama društveno-političkih uređenja i nacionalizacija, o fantastično potentnoj vili koja desetljećima nikako nije pronalazila modalitet oporavka.

Njezin zadnji aktivni dio života bio je tijekom Domovinskog rata kad su u nju bili smješteni prognanici. Nakon toga pronalazi vlasnika, kupuje ju tvrtka, no do nekih promjena ne dolazi. Istina, ako nastavak propadanja i činjenicu da iz jednog od najljepših zdanja Liburnije izrastaju smokve ne doživljavamo promjenama.

S obzirom na to da smo zahvaljujući Maržićevoj susretljivosti dobili priliku proći vilom, mogli smo se, transmisijom u prošlost kad je bio pun života, uvjeriti kako je silno teško pratiti jedan tako zahtjevni, neoklasicistički objekt površine 1.200 »kvadrata« ako niste integralni dio takvog lifestylea, dio miljea koji naprosti zna i može živjeti u vilama raskoši poput Münzove.

Iako je dosta tih taloga prošlosti ostrugano i maknuto, jasno se vidi kako su se na pojedinim dijelovima vile lijepile apsolutno neadekvatne keramičke pločice, kako se na neki način preziralo ono što je bogati kamenoklesar iz Južnog Tirola, Jakob Münz, poželio i sagradio prije 113 godina.

– Apsolutno poštujem izvornu arhitekturu i unutarnji dizajn. Rekao sam vam da je ta vila oduvijek bila predmetom mog divljenja, pa je valjda jasno kako je poštujem, njezin izgled i prošlost. Dakako da sam se obratio i konzervatorima, riječkom odjelu, kako bismo postigli dogovor o mojim obavezama prema njihovom poslu i struci.

Održali smo nekoliko sastanaka, dobio sam njihove jasne preporuke, jako sam zadovoljan s našom suradnjom, kao i s dinamikom njihovog rada. Obostrana je želja da se konačno, čim prije zaustavi propadanje ovako značajnog objekta i da mu se vrati izvorni sjaj.

Kao što ja s poslovne strane želim da objekt bude što je brže moguće obnovljen i stavljen u funkciju, da počne vraćati uloženo, tako i oni žele da taj dio rivijere više nema ruševinu nego obnovljeni objekt od najviše kulturne vrijednosti. To vam je naprosto tako.

Nitko ne kupuje ovakvu nekretninu da bi nakon toga razmišljao po principu – polako, ima vremena, ne treba žuriti. Ne, sasvim suprotno – posao obnove mora se voditi maksimalno brzo. Uostalom da se ne lažemo, prvi gosti Vile Münz doći će u svibnju, prvih dana svibnja. Istina, bit će riječ je o restoranskim gostima, luksuzne sobe tada još neće biti na raspolaganju, ali jedan dio itekako će raditi, rezolutan je Maržić.

Dva restorana

Iznimno je živo na raščišćavanju do jučer jedne od najzapuštenijih lokacija Liburnije. Otklanja se »džunglu« koju je, u najbližem susjedstvu jedne od najluksuznijih marina Jadrana učinilo podivljalo raslinje.

Riječ je o golemom posjedu površine oko pet tisuća četvornih metara na kojem se ne smije graditi.

– Vila je vila, sve ostalo je u njezinoj funkciji. Na okolnom će terenu biti nekolicina neophodnih parkirnih mjesta, implementirat ćemo bazen, no najvažnije je, za što sam angažirao hortikulturne stručnjake i pejzažne arhitekte, da okoliš bude park, po prilici onakav kakav je bio u vremenu njezinog nastajanja.

Rekao sam vam, jako poštujem ovu vilu i njezinu izvornost, nikad joj ne bih učinio ništa nažao, ništa mimo struke. Plan mi je imati 12 maksimalno luksuznih dvokrevetnih soba, dok će na samom vrhu, s mogućnošću korištenja tornjića biti ultraluksuzni kraljevski apartman.

Volio bih, recimo, da u njemu mladi ljudi provedu medeni mjesec, da se dogode prosidbe, da ljudi najljepše događaje u svojim životima povezuju s Vilom Münz, nasmijan je Maržić dok u mislima projicira već obnovljenu vilu.

Kako bi u cijelosti bila samoodrživa, Vila Münz će imati i – dva restorana, različitog dosega i interesa.

– Znamo da je Liburnija jedno od gastronomski najrazvijenijih područja Hrvatske. U ovih se nekoliko kilometara nanizalo jako mnogo odličnih restorana. I Vila Münz će im se pridružiti! Na prvom katu bit će restoran vrhunske gastronomije sa svega nekoliko, maksimalno desetak stolova.

Ne treba niti isticati da će i kuhari biti na istoj razini kvalitete. Ali, ne treba nam samo elitizam. Moja je želja da u Vilu Münz dolaze ljudi raznih socijalnih statusa, ona kako ju ja vidim neće biti samo objekt najviše kategorije turizma, neki njezini elementi imat će i informativni, muzejski karakter, dodir s arhitekturom, pa tako i onom pejzažnom koja duh vremena od prije stotinu i više godina čuva za današnje naraštaje, pojašnjava nam Maržić.

Pokušavamo o financijama. Teško ga je primiriti, očigledno je da ni njemu nije razvidno koliko će na kraju dosegnuti iznos reanimacije Münza.

– A koliko, koliko… Svi me pitaju koliko, koji mi je financijski plan, koji je rok povrata sredstava. Tko to u ovom trenutku može znati? Znate li vi? Što vi mislite, 1,2 tisuće »kvadrata« puta koliko… Dobro, nekakav okvirni plan je 4,5 milijuna eura.

Okvirni jer danas su cijene ovakvih radova nepredvidive, a i u domeni nabave namještaja kao i ostalih elemenata unutarnjeg uređenja teško je dati procjenu. Ali ono što znam je to da ćemo parcijalno otvoriti vrata 1. svibnja. Samo neka se čude i iščuđavaju, neka mi se podsmjehuju – vidimo se za pola godine na večeri u Münzu, razdragan je Maržić.

Ambicija i vizija

Zapravo, teško da se danas na hrvatskom poslovnom nebu može upoznati nekog sličnog. Ekstremna energija, vulkan najrazličitijih operacija koje obavlja u nevjerojatno kratkom roku i s jednakom takvom lakoćom.

Dok nas je, ekskluzivno kako mi novinari to već volimo definirati čak i kad se krećemo unutar silno devastiranog Münza, pored zidova iz kojih raste korov, murala koji su oslikavali skvoteri, uz teški miris vlage koja nikad i nigdje nije izazvala pozitivne reakcije uma i tijela, vodio po objektu, telefon je zvonio… čini nam se zapravo da uopće i nije prestajala zvonjava.

I sve su to bili poslovni razgovori što su se odnosili na obnovu Münza. Da, i nama se čini nevjerojatno da će otmjeno odjevena gospoda prvih dana svibnja ispred Münza parkirati svoje prestižne, skupocjene automobile, ali dok slušamo i gledamo 70-godišnjaka koji se poput gazele kreće objektom što se uništavao godinama, i kako nijednog trenutka ne gubi vjeru u brzinu i uspješnost svoje misije, i mi mu – vjerujemo.

A vjerujemo mu i na neki mu se način divimo jer je jedan od rijetkih koji cijeni prethodne generacije, koji poštuje arhitekturu prošlih vremena, koji želi otvoriti hotel najviše kategorije jer na taj način jasno daje do znanja kako mu je istinski – stalo do nasljeđa.

Kako mu nije želja tek banalna, onako kao to rade premnogi, prenamijeniti poljoprivredno u građevinsko zemljište. Na koje će pak onda naslagati niz od nekoliko crno-bijelih »kocki« i set bazena. Ne, Edo Maržić želi vratiti život Munzu, i to za iznos s kojim bi mogao izgraditi pa poprilično dugi niz apartmanskih kocki u koje bi trpao poveću masu neprijavljenih turista.

– Uvijek morate imati želju za napretkom, morate imati ambiciju i viziju. Moja je u ovom trenutku, bez obzira koliko je, dakle, mnogi držali ludošću, vratiti u život ovu predivnu vilu. Znam ja dobro da se za iznos koji ću potrošiti moglo napraviti ma i deset puta više »kvadrata«, ali čemu ako te ne vesele, ako nisi ponosan što si ovom našem prelijepom dijelu svemira podario jednako takav objekt. I zato, baš zato kako bi se i hrvatski turizam mogao ponositi – Münz, završio je naš razgovor Edo Maržić. Investitor. Sasvim neobični.