Prvo što ćete na Olgi primijetiti su njezin osmijeh i pozitivnost koju donosi u naš radni kolektiv. I to unatoč strašnoj situaciji u kojoj se našla zajedno sa svojom obitelji.

Uz to, i velik je profesionalac i zna svoj posao te smo doista sretni što je s nama, istaknula je Katica Hauptfeld, vlasnica opatijskog touroperatora Katarina line za novu suradnicu u uredu – Olgu Tur. Riječ je, naime, o doista se može reći vrlo hrabroj mladoj ženi koja je iz Kijeva zajedno s još devet članova svoje obitelji, među kojima je i njezin sin od tri godine, krajem ožujka utočište od ratnih stradanja našla upravo na Liburniji. A od nedavno radi u struci u Katarina lineu, točnije u odjelu kruzinga.

Dakle, posao vrlo sličan onome koji je radila kod kuće u Kijevu. U turizmu radi već 12 godina te je doma bila specijalist u jednom touroperatoru za skandinavsko tržište. Nakon kratke pauze, početkom godine vratila se svojoj ljubavi – turizmu, međutim, kao što je poznato, sve planove na čekanje je stavio početak rata u Ukrajini. I tada se ponovno pokazalo koliko turizam spaja i povezuje ljude, nacije, svjetonazore… Naime, naša nam je sugovornica ispričala kako je ustvari došla baš u Hrvatsku, odnosno na Liburniju.

Uspjeli se snaći

– Kako sam lani imala jednu grupu u Hrvatskoj, a koja je odsjela u Lovranu, imala sam neke kontakte ljudi s kojima smo dogovarali taj put i smještaj. I kako je rat krenuo, krenula sam zvati. Neki su rekli da će pomoći pa se nisu javili, no imala sam veliku sreću da sam dobila gospođu Ljiljanu u Lovranu gdje je grupa lani odsjela, i koja nam je jako puno pomogla.

Ona nam je našla smještaj u apartmanu u Matuljima, pomogla oko dolaska i svega i jako smo joj svi zahvalni na velikoj i nesebičnoj pomoći, rekla je naša sugovornica. Iz Kijeva je šira obitelj, među kojima i mališan od godinu dana te najstarija članica obitelji, baka od 87 godina, stigla u dva automobila i s nekoliko osnovnih stvari. No, uspjeli su se snaći, dva vrtićara su dobila mjesto u vrtiću u Rupi pa su djedovi dobili »posao« vozača u i iz vrtića. Jedanaestogodišnja školarka, pak, razred završava online. Smještaj im je besplatan jer vlasnica apartmana od države dobije određenu naknadu, jednokratno ukrajinske izbjeglice, doznajemo, dobiju i novčanu pomoć, a tu je i pomoć od strane Crvenog križa u smislu hrane i higijenskih potrepština.

Intervju i odmah posao

No egizstencija je ipak uvijek vezana uz posao, pa je tako Olga vrlo brzo krenula tražiti zaposlenje. Slala je životopise u hotelske tvrtke, no s obzirom na to da ne govori hrvatski jezik, mogla je dobiti jednostavnije poslove poput čišćenja. U HZZ-u su joj su ponudili listu poslova prema njezinoj stručnosti, na kojoj je uz ostalo bila navedena i Katarina line. Nekako paralelno su joj i u jednom hotelu kazali kako nemaju potrebe za njezinim profilom kadra, ali neka se javi u Katarina line.

Sve se, kaže, vrtilo oko ovog touroperatora. Da skratimo, nakon intervjua, drugi dan je već radila. I kažu kolege, odlično se snašla već u startu. Tim više što je jedna od kolegica ostala na bolovanju pa je valjalo preuzeti dio posla. A i Katarina line je u svom poslovanju okrenut i skandinavskom tržištu te je Olgino poznavanje ovog tržišta i velika pomoć u opatijskoj tvrtki.

– Jako sam sretna što sam ovdje. U cijeloj ovoj teškoj situaciji meni samoj je veliko zadovoljstvo što se u konačnici osjećam korisnom, skrbim za obitelj, a uz to i puno učim. Naravno da se želimo vratiti, i kada budem natrag u Kijevu, kada se stvari smire, a nažalost nitko ne zna kada će to biti, vjerujem da ću puno više raditi s Hrvatskom i slati goste u Opatiju, ha, ha, rekla je s osmijehom Olga.

Viber funkcionira

Na pitanje kakve su informacije od doma, kazala je kako je u toj užasnoj situaciji dobro što još uvijek funkcioniraju veze pa se sa suprugom svakodnevno čuje Viberom. Rekla je kako su se ljudi počeli vraćati u Kijev. Dijelom zbog toga što je mnogo njih iselilo na mirniji zapad Ukrajine, no gdje su troškovi veći i primjerice najmovi stana znatno skuplji, a ljudi nemaju novca pa idu natrag kući. A i doma je ipak doma.

Isto tako, život ponovno nastoji ići dalje pa su neki vrtići i škole koji su pod zaštitom ponovno otvoreni, firme pokušavaju početi raditi… Ispričala je i kako između Kijeva i mjesta kraj Kijeva u kojem obitelj ima vikendicu teče rijeka, preko koje je, naravno, most. Kada su borbe krenule, most je srušen, no sada su ga već ponovno podigli. Inače, odrasli muškarci do 65 godina ne smiju napustiti Ukrajinu pa su tako ondje ostali i muški članovi obitelji.

Uz pozitivu naprijed

– Čujem se sa suprugom u Kijevu praktički svaki dan. Posebno mi je važno da ga vidi i maleni kojemu tata i dom jako nedostaju. Najveseliji je kada se tata javi na video i pokazuje mu njegove igračke. A kada ćemo kući? Razgovarala sam o tome sa suprugom, međutim rekao je neka se strpimo. Naime, iako se ljudi polako vraćaju, za sada se nitko od naših susjeda i prijatelja nije još vratio, vrtić u koji ide naš sin ne radi… A i situacija je još uvijek jako neizvjesna, nitko ne zna što će biti, tako da ćemo nakon ljeta vidjeti. Ali da, svakako se želimo vratiti doma, zaključila je ova hrabra Ukrajinka.

Govoreći o situaciji u svojoj domovini, podsjetila je kako Ukrajinci imaju rat na istoku zemlje već osam godina koji nikako nije završio, već se, nažalost, proširio i u druge dijelove zemlje. Ondje su, primjerice, paralelno funkcionirale tri putovnice, ukrajinska, ruska, pa čak i lokalne, od pokrajinskih vlasti. Isto tako, reći će kako imaju prijatelje i rodbinu u Rusiji, te iz prve ruke vidi koliko je jaka ruska propaganda koja Rusiju u ovom ratu prikazuje kao svojevrsnog osloboditelja ukrajinskih građana.

Na samom kraju razgovora naša je inspirativna sugovornica poručila i kako u svemu treba naći barem nešto pozitivno. Jer jedino se tako može naprijed, i zbog sebe i svoje obitelji, a najviše zbog djece.

Ljudi su prijateljski raspoloženi

Našu smo sugovornicu pitali i kako se snašla, koliko su ovdašnji ljudi prijateljski.

– Jako. Evo, za primjer, ovih dana sam morala do Porezne uprave tu u Opatiji i Google maps me doveo tu negdje kod Lipovice. Međutim, nisam znala kamo onda točno moram ići te sam pitala jednu gospođu koja je tuda prolazila. I ništa, gospođa je rekla, idite sa mnom, naći ćemo. I odvela me do Porezne, ušla unutra i pitala je li to to, tako da stvarno mogu reći da ljudi rado izlaze u susret i hoće pomoći. Jer isto je tako mogla jednostavno reći ne znam, ispričala nam je Olga.

Sličnosti i razlike

Iako smo u mnogočemu slični, Tur je iz svoje perspektive ipak uočila i neke razlike. Reći će kako ju je iznenadilo da su svi lijekovi na recept besplatni, ali i kako imamo dobre ceste. Doduše, ima tu i onih prilično uskih, kojima, oni koji žive u velegradu poput Kijeva, nisu vični. Opatiji, primjerice, nedostaje više dječjih igrališta i sadržaja za djecu. Sličnost je, primjerice, i u tome što i ukrajinski poslodavci teško dolaze do kvalitetne radne snage.

– Ja sam radila u, kako smo je zvali, obiteljskoj firmi. Naime, gotovo svi smo ondje 10 i više godina, a kolegice su odlazile samo zbog obiteljskih razloga i preseljenja. I svejedno je bilo teško naći nekoga tko zna posao, pa se znalo zaposliti ljude iz drugih branši, bankarstva primjerice, i učiti ih od nule, ispričala je Tur.

Organizirati tečaj hrvatskog

Možda najveća prepreka ukrajinskim građanima koji stignu u Hrvatsku je nepoznavanje hrvatskog jezika, koji je, pokazalo se, često i jedan od preduvjeta za dobivanje posla. Naša nam je sugovornica kazala kako, primjerice, u opatijskom Crvenom križu imaju gospođu koja priča ruski i ukrajinski i koja je organizirala, uz ostalo, Viber grupu kako bi i na taj način mogli dobiti pomoć, informaciju i slično.

– Vjerujem da bi bilo jako korisno i kada bi se za nas organizirao neki tečaj hrvatskoj jezika. Jezici su slični, međutim, gramatika je drukčija, i bez poznavanja barem osnova, nemoguće je sporazumijevati se na hrvatskom, pojasnila je.