Diplomat Svete Stolice

Sto godina od rođenja Josipa Uhača: ‘Bio je skroman čovjek velikih ideja’

Mirjana Grce

Mons. Josip Uhač (1924. - 1998.), dugogodišnji diplomat Svete Stolice i tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, je u priznanju naše zemlje odigrao važnu, ali nedovoljno zabilježenu ulogu, ističe dr. Marko Medved



BRSEČ – Znamo da je Sveta Stolica priznala Hrvatsku još prije Europske unije te da se, uz papu Ivana Pavla II. redovito spominju imena Jeana Luisa Tourana, šefa vatikanske diplomacije te Angela Sodana, državnoga tajnika. Danas znamo da je i mons. Josip Uhač (1924. – 1998.) dugogodišnji diplomat Svete Stolice i tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, od 1991. godine u priznanju naše zemlje odigrao važnu, ali nedovoljno zabilježenu ulogu. Bio je u kontaktima s njemačkim kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Genscherom koji su, poznato je, odigrali ključnu ulogu u priznanju EU-a 15. siječnja 1992. godine. To da je njegova uloga u procesu priznanja Hrvatske bila vrlo aktivna, javno se pokazalo već 1995. kod otvaranja nuncijature u Zagrebu jer je kao poseban papin izaslanik Uhač službeno otvorio Apostolsku nuncijaturu.


Na mons. Josipa Uhača, za kojeg je misa zadušnica služena u subotu u Sv. Jeleni – u povodu stote godine njegova rođenja – podsjetio nas je prof. dr. Marko Medved, povjesničar. Istaknuli smo uvodno njegove riječi o Uhačevoj važnoj ulozi u međunarodnom priznanju naše zemlje jer upravo je po tome samozatajni Uhač sad već ipak donekle upamćen u našoj široj javnosti. O tome, kao i o drugim segmentima Uhačeva djelovanja u službi Svete Stolice, razgovarali smo s dr. Medvedom.


– Mons. Josip Uhač nije objavio memoare. To ne čudi jer se posve uklapa u njegovu skromnu i tihu osobu koja je cijeli svoj život ugradila u rad za Svetu Stolicu, po cijenu da glas o njegovu djelovanju do danas u Hrvatskoj nije dovoljno poznat. Diplomatsko djelovanje je već samo po sebi daleko od očiju javnosti, a običnu građaninu ostaje vidljivo u mjeri u kojoj diplomatski čimbenici to dopuštaju. Tako je i s Josipom Uhačem. Poznavanje njegova života ujedno je i spoznaja o kontekstu života Riječke biskupije prvih desetljeća nakon njezina osnutka, a još više uvid u opću Crkvu druge polovice 20. stoljeća, upućuje dr. Medved.


U papinskoj diplomaciji




Josip Uhač je Brsečan, rođen u zaseoku Sv. Jelena 20. srpnja 1924. godine. Preminuo je u Rimu 18. siječnja 1998. i pokopan je u brsečkoj župnoj crkvi sv. Jurja. Žitelji njegova rodnog kraja, u koji je rado navraćao, čuvaju spomen na njega, najpoznatije ime s prostora Riječke nadbiskupije u 20. stoljeću. U trajno sjećanje na njega, u siječnju ove godine Brsečani su u njegovom rodnom mjestu pred crkvicom sv. Jelene podigli kameno spomen-obilježje datirano u 2023. godinu, kada je obilježena 25. obljetnica njegove smrti.


– Uhač je bio drugo dijete u obitelji Antona i Marije rođ. Senčić. Pohađao je malo Sjemenište u Rijeci da bi nakon male mature 1940. nastavio obrazovanje najprije u Veneciji, a potom u Gorici. Tadašnji riječki biskup Ugo Camozzo, šalje ga 1945. u Rim kako bi dovršio studij prekinut zbog rata, ostavljajući Svetoj Stolici da se za nj brine. Završava studij na rimskom Lateranu, zaređen je 16. travnja 1949. za svećenika, te daleko od rodnog kraja slavi mladu misu. Nakon svećeničkog ređenja dvije godine živi u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima, postiže dva doktorata, a od 1951. odlazi u jednu rimsku župu, odakle se, na nagovor ekonoma papinske crkvene diplomatske akademije, priključuje toj ustanovi. Od 1954. radi u papinskoj diplomaciji, najprije u Panami, potom u Egiptu. Od 1962. savjetnik je u nuncijaturi SR Njemačke, a od 1966. u Španjolskoj. Papa Pavao VI. imenuje ga naslovnim nadbiskupom 23. lipnja 1970. a u riječkoj katedrali sv. Vida 5. rujna 1970. zaredio ga je nadbiskup Viktor Burić, rekao je naš sugovornik.


Nuncij u Aziji i Africi


Uputio je dr. Medved i na temeljne sadržaje Uhačevog diplomatskog rada.


– Godinu 1970. možemo promatrati kao razdjelnicu jer može se reći da je do tada Uhač, kao službenik nuncijatura, provodio zadaće i usmjerenja iz Rima, a od te godine upravo je on u dobroj mjeri kreator politike Svete Stolice u dotičnim zemljama, u odnosu na civilne i na crkvene strukture. Mada djeluje još u vrijeme pontifikata Pija XII. i Ivana XXIII., Uhačeva je uloga istaknuta od 70-ih do pred kraj 90-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme pontifikata Pavla VI. i Ivana Pavla II. Postaje pronuncij u Pakistanu 1970.-1976., a potom je predstavnik Svete Stolice u afričkim zemljama Kamerunu i Ekvadorskoj Gvineji (1976.), Gabonu (1977.) i Kongu (Zair, 1981.). U državama koje nunciju nisu priznavale čast dekana diplomatskog zbora, dakle zemljama s nekršćanskom većinom, Sveta Stolica je slijedila praksu imenovanja pronuncija, što je de facto istoznačnica s nuncijem. Nakon azijskog razdoblja Uhačeva djelovanja, dolazi afričko. Vrijeme je to intenzivna procesa dekolonizacije i hladnoga rata. Po nalogu pape, Uhač je imao zadatak pronaći kandidate za biskupe među domicilnim svećenicima kako bi se prekinula praksa da u afričkim zemljama stoluju biskupi iz Europe.


Drugo Uhačevo razdoblje rada u SR Njemačkoj traje od 1984. do 1991. godine. Ovdje su teme: kontekst pokoncilske Crkve, pitanje crkvenoga poreza, ingerencije Kaptola u Kölnu u imenovanju nasljednika kardinala Höffnera. Na koncu tu je i ujedinjenje Njemačke i pripreme premještaja nuncijature iz Bonna u Berlin, sumirao je dr. Medved.


Učiti od Uhača


Papa Ivan Pavao II. imenovao je Uhača 21. lipnja 1991. tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda, današnjeg Dikasterija za evangelizaciju. Na toj je službi ostao do smrti, a pridružena mu je i služba ravnatelja Papinskih misijskih djela do 1995. godine. Ovlasti Kongregacije prostirale su se na gotovo čitavu Afriku, Aziju, Oceaniju bez Australije, dio Latinske Amerike i na Bosnu i Hercegovinu.


– Papa je na dan smrti Josipa Uhača, obznanjujući imena onih koje je uvrstio u popis novih kardinala, objavio da je namjeravao i Uhača počastiti kardinalskom titulom. Državni tajnik kardinal Angelo Sodano, na misi zadušnici 20. siječnja 1998. u bazilici sv. Petra o Uhaču je govorio kao o suradniku i prijatelju, izložio je naš sugovornik i sumirao: »Zasluge ovog sina brsečkog kraja i vjerna nadbiskupa još uvijek nisu dovoljno valorizirane. Od Uhača možemo učiti u mnogočemu. On je primjer vjerna sina Crkve koji u službi najviših struktura Svete Stolice zna ostati tih i skriven očima javnosti u vremenima koja su, slično današnjem vremenu, također nosila izazove i napetosti za jedinstvo Crkve. Uhačeve velike zasluge u priznanju Hrvatske također su ostale skrivene iza zastora njegova karaktera koji vrednote ljubavi prema svojemu narodu nije koristio manifestativno. Uhačev primjer može nam pomoći u izgradnji crkvenosti koja neće biti skučena okvirima lokalne, nacionalne ili biskupijske pripadnosti, već će biti otvorena prema svakom čovjeku. Mnoge podatke o Uhaču povjesničari još dugo neće moći pronaći jer će otvaranje Vatikanskog arhiva za njegovo razdoblje po ustaljenoj praksi uslijediti tek za 60-ak godina. Svejedno znamo da je ovaj istaknuti svećenik, nadbiskup i »namjeravani kardinal« tijekom pontifikata Pavla VI. i Ivana Pavla II. bio aktivni kreator politike Svete Stolice«.


Franković: Bio mi je uzor


O Josipu Uhaču, s rodbinskog i prijateljskog aspekta, pitali smo njegovog nećaka prof. dr. Bernarda Frankovića, umirovljenog sveučilišnog profesora.


– Josip Uhač je po ocu Brsečan, po majci Mošćeničan, a rođen je i odrastao u brsečkom zaseoku Sv. Jelena. Bio je brat moje majke, moj ujak, ali više sam ga smatrao prijateljem nego barbom. U svakom slučaju, bio mi je uzor. Bio je skroman i samozatajan čovjek, posvećen svojim službama, ali redovito i u kontaktu s obitelji i rodnim krajem. Posjećivao sam ga u nekim zemljama u kojima je bio nuncij, a on je u Brseč dolazio samo na godišnje odmore, ako mu je to služba dopuštala. Tu su ga ljudi poznavali, voljeli su ga i poštovali. Dolazio je s planom: družio se s našom velikom obitelji, s kolegama sa studija i sa svojim prijateljima, a gdje god je išao, uvijek je nekoga od nas nećaka pozivao da idemo s njim.


Izdvojit ću dva detalja. Dok je radio u Rimu, a i drugdje po svijetu, bio je u kontaktu s našim intelektualcima, poput pjesnika Vlade Gotovca i njegove supruge dr. Simone Gotovac. Ljutio se što u Rimu, u Vatikanu, ima jako malo naših ljudi, ne samo svećenika nego i drugih struka, poput restauratora starih rukopisa jer tamo se moglo jako puno vidjeti i naučiti. Volio je svoj rodni kraj, svoju obitelj, svoju zemlju, i znamo da je puno učinio za priznanje Hrvatske, rekao je prof. Franković.