Dana 5. ožujka 2024. godine ugasio se život Renate Dobi Babić, posljednje iz starije generacije specijalista sudske medicine u Rijeci (prof. dr. sc. Branko Volarić, dr. Piero Katalinić, mr. sc. Petar Lelas) i jedne od prvih žena specijalista u ovoj zahtjevnoj struci u Hrvatskoj. Rođena je 1. lipnja 1939. godine u Matuljima. Osmogodišnju školu završila je 1953. u Opatiji, a klasičnu gimnaziju 1957. u Rijeci. Nakon toga upisala se na Medicinski fakultet u Rijeci, gdje je diplomirala 1964. Za vrijeme studija radila je na Zavodu za anatomiju kao demonstrator od 1960. do 1962. godine.

Nakon diplomiranja obavila je obavezni staž u propisanom roku i istovremeno radila na Zavodu za anatomiju kao honorarni liječnik s dužnostima asistenta, da bi 1966. bila i zaposlena kao asistent na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Od 1971. zaposlena je na radnom mjestu asistenta na Zavodu za sudsku medicinu. Specijalistički ispit iz sudske medicine položila je 1974. Magistarski rad obranila je 1984., a doktorsku disertaciju pod naslovom »Sudsko-medicinska ocjena ozljeda ramenog pojasa« pod mentorstvom prof. dr. Dušana Zečevića obranila je 1987. godine. Od 1986. godine do umirovljenja 2004. godine bila je predstojnik zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Bila je predavač i na Pravnom fakultetu u Rijeci i na Medicinskom fakultetu u Trstu.

Renata Dobi Babić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Od početka Domovinskog rata u Hrvatskoj bila je imenovana za predsjednika Komisije za identifikaciju umrlih pri Štabu civilne zaštite općine Rijeka, te je organizirala stručni rad liječnika Zavoda koji su bili aktivno angažirani na terenu Zbornog područja Gospić, gdje su prisustvovali ekshumacijama i bili izravno uključeni u postupak identifikacije i utvrđivanja uzroka smrti poginulih civilnih i vojnih osoba tijekom ratnih godina, za što su i odlikovani spomenicom domovinskog rata zbog iznimnog doprinosa u ratnim zbivanjima. Kao stalni sudski vještak sudske medicine na Županijskom sudu u Rijeci, vještačila je u brojnim medijski popraćenim sudskim procesima koncem prošlog stoljeća.

Otvorena duha i vedre naravi, bila je omiljena među svojim kolegicama i kolegama na Medicinskom fakultetu, ali i među brojnim generacijama studenata, kojima je držala nadahnuta predavanja do kraja svoje nastavne, stručne i znanstvene karijere. Umirovljeničke dane uglavnom je provodila u sunčanoj Opatiji, gdje je bila uvijek rado viđena među svojim sugrađanima.

Dragu dottoressu pamtit ćemo kao jedinstvenu i jednostavnu osobu, koja se dobro znala nositi s teškim životnim nedaćama, a koje je nerijetko bez zadrške pomagala olakšati i drugima.

Epikur je najbolje objasnio ono čime se bavila čitav svoj radni vijek: »Dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nas više nema.«

Tako je i naša Renata došla do kraja putovanja i svog konačnog smirenja!