Foto Vedran Karuza
Oštariju je osnovao Vice Kinkela zajedno sa svojom suprugom Milom, rođenom Šepić – Tometovom z Rukavca. Već tada se govorilo »gremo Vicetu va Bregi«
povezane vijesti
Tradicijom dugom punih 111 godina pohvaliti se mogu doista vrlo rijetki. A taj veliki jubilej ove godine obilježava restoran Kinkela Bregi, obiteljski restoran, nekadašnja oštarija, koji je do dan danas ostao u rukama generacija obitelji Kinkela. I to je također nešto čime se ova obitelj, ali i ovaj kraj mogu ponositi. Nekad oštarija, a danas restoran Kinkela Bregi, doista je nezaobilazno mjesto u kojem gost uvijek osjeća toplu dobrodošlicu i u kojem se oduvijek njeguje ona prava domaća atmosfera. Ovo je nezaobilazno mjesto u kojem se obilježavaju i važni trenuci u životu, slave krštenja, pričesti, organiziraju vjenčanja…
Ali i stvaraju dugogodišnja prijateljstva. Restoran danas vodi Ines Kinkela zajedno sa svojom sestrom Mirjanom Radetić, ali i cijelom obitelji. Jer familija i predani rad generacija jest ono što ovom mjestu daje posebnu čar.
Priču o restoranu Kinkela, gospođe Ines i Mirjana, počele su pričom o njegovom osnivaču.
Obiteljska tradicija započela je 12. travnja 1912. Ondje su najprije bili poštanski ured i butiga koju je također vodila ova familija. Kako je 1912. pošta ukinuta, obitelj Kinkela je odlučila otvoriti oštariju. Sama kuća nije imala današnje gabarite, naime, sve do 1957. kada je kuća proširena i dignut kat, bila je to prizemnica u kojoj je u jednom dijelu bila oštarija, a u drugom je živjela obitelj. Oštariju je osnovao Vice Kinkela zajedno sa svojom suprugom Milom, rođenom Šepić – Tometovom z Rukavca. Već tada se govorilo »gremo Vicetu va Bregi«. Vice i Mila imali su četiri sina i jednu kćer, Branku Jurković koja još uvijek živi u Voloskom. A doznajemo, i zatanca i hiti karti. Jedan od sinova, Miloš, je bio taj koji je s vremenom naslijedio oštariju. Zanimljivo je da je svojevremeno s jedne strane kuće bila Miloševa tišjarija. Naime, išao je i u talijansku i u hrvatsku školu i završio zanat za stolara. Oštariju je od svog oca, pak, preuzeo 1962. godine. I dan danas njegovi nasljednici kažu kako je uz sve izazove i nedaće, upravo on uspio očuvati oštariju i stvoriti od nje sada već legendarno mjesto. Miloš je oštariju vodio dvadeset godina, do penzije, no i tada je držao konce u svojim rukama.
Kako nam kažu gospođe Ines i Mirjana, u poslu je njihovom ocu puno pomagala i majka Ankica. Otac je u oštariji imao svoju »katridu, na ku niki ni smel sest«. Jako je volio igrati briškulu i trešetu, a ostao je zapamćen i kao odličan domaćin i dobar, odnosno »velik čovek«. A njegovu ženu Ankicu ljudi pamte po tome što joj je na licu uvijek bio osmijeh.
Vavek ju se j’ čulo, njezina je bila zadnja, i vavek je vredno delala va kuhinje. Užali su reć da j’ najboja domaća juha od noni Ankice, ona je kuhala s posebnun ljubavi i va sakoj hrane su se oćutili oni pravi domaći gušti, reći će gospođa Ines dodajući kako se Ankica uvijek brinula da nitko ne ostane gladan, ali i kako je u oštariji kuhala još od 1952. godine.
Štacion od pilići
Kroz sve te godine restoran je polako rastao i razvijao svoju ponudu. Zanimljiva je štorija s kraja šezdesetih godina kada su u restoranu Kinkela počeli peći piliće. Sve je krenulo s kokošima koje je imala sama familija, no kako je potražnja sve više rasla, morali su po piliće – na Pehlin. Ondje je, naime, bio peradarnik u koji se išlo po žive kokoši. Kako auta nije bilo, šefica od kuhinje Ankica morala je po kokoši autobusom. Naravno, šoferi nisu baš blagonaklono gledali na putnicu koja sa sobom ima dvije vreće živih kokoši. Tako da je morala gledati kada kurjeru vozi kunjado Ivo. Ipak, pečeni pilići postali su hit, a znalo se reći kako »diše do Frančić«. Čak se i za oštariju znalo reći da je »štacion od pilići«.
Oštariju je, pak, 2. kolovoza 1982. preuzela kći Ines koja je sa sestrom Mirjanom te obitelji vodi i danas.
Na pitanje je li bilo teško preuzeti obiteljski posao, gospođe Ines i Mirjana kazale su kako nije jer – »od mićega smo pomogle«… Pa je tako to bio jednostavno logičan slijed stvari. I ponosno kažu kako već i unuci i unučice, od kojih najmlađa ima tek tri godine, pomažu u restoranu. Naime, budućnost restorana nose nove generacije koje dijelom kombiniraju pomoć u restoranu sa svojim redovnim poslovima. Tu su Mirjanine kćeri Martina, Marina, Patricija i Đuliana, kao i zetovi. A kako smo rekli i unučice i unuci, Evelin, Victorio, Dante, Liza, Vivien i Rubi, daju ruku. U restoranu imaju i ukupno osam zaposlenih djelatnika.
Odličan vikend meni
Posljednjih 15 godina restoran Kinkela napravio je pravi boom uvevši vikend menije po 50 kuna. Do danas, uz sva poskupljenja i rast troškova, cijena menija je i dalje vrlo povoljnih 90 kuna. Za to gosti mogu dobiti odličan subotnji ili nedjeljni ručak. Za predjelo uvijek ide juha, bilo goveđa, šparuga, lukići ili koja druga ovisno o sezoni, ili maneštra od bobići. Za glavno jelo se, primjerice, nude njoki ili fuži s gulašom ili teletina pod pekom ili, pak, koljenice. A one su i zaštitni znak ovog restorana. Naše sugovornice istakle su i nezaobilazne palačinke s medom… Ili kremšnite te slatke omlete koje se nekad jelo u legendarnoj opatijskoj Maji, a danas ih praktički nema nigdje. Za slatko je, doznajemo, zadužena gospođa Mirjana.
– Ti meniji idu odlično, subotom i nedjeljom znamo imati i po 150 ljudi. S tim menijima smo se nekako i probili, kaže nam Ines Kinkela te istakla i terasu koju, kaže, gosti obožavaju jer pruža pogleda na cijeli Kvarner, otoke, a stara dama Opatija je kao na dlanu.
Blagdani su radni
A za restoran Kinkela se može reći da je i puno više od mjesta gdje se dobro i povoljno jede. Taj domaćinski domaći štih prepoznali su mnogi pa je restoran i doista mjesto društvenog života i događanja. Tako imaju i goste sa susreta Alfi, oldtajmere, susrete vlasnika Fiat vozila, Vespi… Bojne organizacije ovdje organiziraju godišnje skupštine i slično. I kao što smo već rekli, mjesto je to gdje se obilježavaju i važni životni događaji poput vjenčanja… A domaćinski i familijarni ugođaj uz sve je to istinski zalog za budućnost.
– Si ki razumeju ča to znači imet oštariju ili restoran, znaju da j to jeno velo odricanje od sega. Najveći blagdani kot ča su Uskrs, Božić i drugi, si vikendi… Nan je se to radno. Tako da bit oštar ili oštarica znači da to moraš od mićega imet va krve, zaključila je Ines Kinkela.
Doktor Luigi i Stevo Karapandža
Među gostima koji su dolazili u restoran Kinkela su bile i mnoge poznate ličnosti, primjerice, poznati doktor Luigi iz Malog mista, kao i legendarni chef Stevo Karapandža.
Od stalnih gostuju već godinama nam dolaze g. Velimir Došen, g. Tuna, inače bivši nogometaš, rukometaš g. Željko Tomac, glumac g. Žarko Radić, a tu si u dragi gosti dr. Izet, g. Mulaomerović, g. Nakić i još mnogobrojni poznati gosti koji nam redovito dolaze s obiteljima, istakla je Ines Kinkela.
Osim domaćih ljudi, u Bregima imaju i puno stranih turista. Tako je lanjsko ljeto, kada su dva mjeseca svakodnevno imali živu muziku, u restoranu trebalo mjesto rezervirati čak osam do deset dana ranije. Naše su nam sugovornice ukazale kako u Bregima i okolici mnogi iznajmljuju apartmane i kuće pa gosti rado navraćaju Kinkelovima na ručak ili večeru. Isto tako imaju i puno organiziranih grupa tako da se redovito ispred restorana može vidjeti parkiran neki turistički autobus. Tako im primjerice jedna agencija iz Bregi dovodi zadnjeg dana aranžmana u Opatiji goste iz Austrije, a koji u staru damu dolaze luksuznim carskim austrougarskim vlakom iz doba Franje Josipa.
Imamo i dosta gostiju iz Njemačke, Mađarske, Češke, a Talijana zadnjih godina nešto manje. I naravno naših ljudi kroz čitavu godinu, kazale su naše sugovornice.
Prvi u Bregima imali televizor i telefon
Onaj pravi domaći štih u oštariji, a sadašnjem restoranu Kinkela odvijek daje onaj poseban gušt nadmudrivanja u briškuli i trešeti. Doista onaj prizor iz Gervaisovih pjesama… Svakog petka ondje kumupanija igra karti, a briškula i trešeta su od početaka dio tradicije ove oštarije. U toj kumpaniji je bio i Miloš Kinkela. Inače, restoran Kinkela tradicionalno za Uskrs organizira kartaški turnir, a prije nekoliko godina su krenuli s organizacijom i turnira u studenom.
– Taj organiziramo po starinski, se va jedan dan, tako da su zadnji put počeli igrat na 9 jutro i finili na uru za ponoćun, ispričala nam je Ines Kinkela i dodala kako je bilo pedesetak parova. Među kojima i nekoliko ženskih. Na pitanje kakva je atmosfera, otkrila nam je i – vesela, a vavek je i kriči, tako mora bit, ha, ha!
Pauza od turnira bila je jedino u pandemiji. Inače, Oštarija Kinkela je bila prva koja je u Bregima imala televizor. Miloš Kinkela je ovo čudo tehnike nabavio 1958. kada je, eto, TV došao u Bregi. Stariji se prisjećaju kako su mještani, kada je na programu prikazivana kakva poznata emisija ili utakmica, posložili stolice i gledali TV kao u kinu. A osim TV-a u oštariji su imali i prvi telefon u mjestu.
Korona i boćanje
Osim što se petkom redovito može vidjeti kumpaniju da igra briškulu i trešetu, oduvijek je zabava bila i boćanje. Nekad su u funkciji bila dva joga, a danas je jedan. Postojalo je pravilo da »ki zgubi, plaća duplicu vina«, a kako u takujinu nije uvijek bilo dovoljno soldi za pokrit zgubjene partidi, postojala j i črna knjiga. Dugove iz nje boćari su redovito »podricevali« čim bi stigla plaća.
I danas je boćanje dio restorana Kinkela. A osim puno lošeg, korona je napravila i nešto dobro. Naime, u vrijeme pandemije su Brežani osnovali Boćarski klub Bregi i ponovo vratili šušur boćarskih nadmetanja na jog pul Kinkeloveh.