Rodio sam se na Sušaku 5. travnja 1933. godine. Do svoje 11 godine živio sam u Vili Mandić u Voloskom i imao najbezbrižnije djetinjstvo na svijetu.

Onda je došao 9. rujna 1943. godine kad je kapitulirala Italija i u Opatiji ustanovljen NOO na čelu s mojim nonom Antom (dr. Ante Mandić, za vrijeme Prvog svjetskog rata predstavnika Jugoslavenskog odbora za Carsku Rusiju u Petrogradu, potpredsjednik ZAVNOH-a, član predsjedništva AVNOJ-a i na kraju, uz Dušana Serneca i Srđana Budisavljevića, član Jugoslavenskog kraljevskog namjesništva op. a.).

Zadatak mu je bio razoružati Talijane i otpraviti ih put Italije. No, samo tjedan dana kasnije, kad su Nijemci tenkovima iz pravca Matulja počeli nadirati prema Voloskom, moj otac Oleg i nono Ante su preko Lipovice pobjegli u partizane.

Mami, babuški i meni to nije pošlo za rukom, pa smo narednih mjeseci zbog svega toga bili izloženi učestalim premetačinama i saslušanjima. Ono kobno zadesilo nas je 15. svibnja 1944. godine, kad su nas ukrcali u auto i otpravili u riječki zatvor »Via Roma«.

Tamo smo samo prenoćili, da bi nas sutradan sproveli u zloglasni tršćanski zatvor »Coroneo«. Uslijedila su dva mjeseca uzništva, bombardiranje saveznika i užasne priče o Rižarni San Sabba, jedinom krematoriju izvan njemačkog Reicha u kojem je nestalo mnogo ljudi.

Točno 10. srpnja 1944. godine ukrcali su nas u stočni vagon koji su plombirali i počeo je naš put u nepoznato. O uvjetima života u takvom prostoru ne moram vam ništa govoriti, a to je mučenje trajalo 3 noći i 2 dana.

Na otvorenoj smo pruzi doživjeli i zračni napad saveznika. Malo-pomalo kompozicija se povećavala i trećeg dana putovanja stigli smo na odredište.

Nama ime Auschwitz tada zbilja ništa nije značilo, tako je Oleg Mandić, posljednji uznik koji je izašao iz industrijskog kompleksa smrti znanog kao njemački koncentracijski logor Auschwitz, započeo svoju životnu priču, za jednog od brojnih razgovora koje smo vodili za Novi list.

Oleg Mandić, dugogodišnji pravnik i novinar, sutra slavi 90. rođendan, a gotovo cijeli svoj život posvetio je promicanju istine o holokaustu.

Ovo što slijedi njegovi su dnevnički fragmenti i sjećanja na 1945. godinu, točnije priča kako su se njegova babuška Olga Nikolajevna Stepenko, udana Mandić, majka Nevenka i on uspjeli iz Auschwitza vratiti kući.

1. – 19. siječnja (Birkenau)

Još od povratka iz zaraznog bloka, gdje sam odležao ospice i proljev, nalazim se još uvijek u odjelu blizanaca dr. Mengelea u jednom bloku ženskog revira smještenog u F logoru. Babuška je kao bolesnik, a mama kao noćna bolničarka isto tako u ženskom reviru.

Krematorije su nedavno digli u zrak, a mrtvaci jedva da se više skupljaju i odnose u mrtvačnicu. Nakon mnogo mjeseci smo opet ugledali sunce jer se vječni oblak krematorijskog dima raspršio.

Snijeg je visok više od pola metra, a hladnoća je žestoka. Sigurno niža od minus 5 °C.

20. siječnja (Marš Smrti)

Od ranog jutra smo se skupljali na Lagerstrasse, gdje su nas SS-ovci dijelili u dvije skupine: onu koja treba odhodati 20 km do mjesta ukrcaja u željezničke vagone i onu drugu, puno manju, koja je trebala ostati na milost i nemilost sudbine.

Mama, babuška i ja smo se našli i odlučismo da se ne razdvajamo: svi troje ili ostajemo ili odlazimo. Prilikom selekcije mene i mamu su odredili za odlazak, a babušku za ostanak.

Kontrola nije bila osobita, pa smo se mama i ja prešvercali u skupinu koja je kasnije i ostala. Bilo nas je 5.500, dočim s Nijemcima ih je otišlo nešto manje od 80.000. Kasnija je povijest taj odlazak nazvala Maršem Smrti. Samo ih je polovica stigla na destinaciju.

21. – 27. siječnja (Bez Nijemaca i bez Rusa)

Nijemci su nabrzinu svi otišli s masom logoraša. Srećom se nisu zadržali da nas preostale prethodno ubiju. Rika topovske paljbe i noćno bljeskanje projektila ruskih kaćuša već je danima najavljivalo približavanje prve linije fronta, ali Rusa ni od korova.

Mi preostali brzo smo se reorganizirali da bismo uspjeli preživjeti iznenadno stvoreni vremenski međuprostor. Prerezali smo električne bodljikave žice koje su dijelile pojedina logorska odjeljenja; struje ionako već dugo u njima nije bilo.

Provalili smo sva skladišta čime smo se snabdjeli toplom odjećom i obućom te obiljem hrane. Ovo zadnje za mnoge je bilo kobno jer nisu znali da se nakon gladi od previše hrane može umrijeti.

A umiralo se na svakom koraku. Mrtvih na sve strane. Ekipa logoraša koja je svake večeri po logoru skupljala leševe i odvozila ih u krematorij davno je prestala djelovati.

Stoga smo se organizirali sami, što i nije bilo jednostavno. Među nama, preostalima, jedva da je trećina bila u stanju obaviti bilo koju fizičku radnju.

Ja sam bio među njima, pa sam određen u trojke koje su skupljale po logoru mrtva tijela i prenosila ih ručno do mrtvačnice.

Ova je bila već krcata, pa smo ispred nje, na ledini, mrtva tijela slagali poput cjepanica, u križ, da se kup ne uruši. Pogodovalo nam je i vrijeme: na temperaturi dobrano ispod nule, leševi su bili kruti poput bakalara.

Na prijelazu između 26. i 27. siječnja 1945. probudio me žamor logorašica moje barake. U polumraku žene su na centralnom kaminu okružile, grlile i ljubile mušku spodobu kojoj je nedostajala samo svetačka aureola.

Bio je to prvi ruski vojnik kojeg sam vidio u životu, ali, vjerujte mi, i najljepši. Inače, samo oslobođenje nije pobudilo u meni osobitu euforiju. Vjerojatno zato što smo već danima znali da je taj trenutak vrlo blizu.

S osloboditeljima, pak, nismo imali mnogo neposrednih kontakata niti su se frontovske bitke vodile na samoj logorskoj lokaciji. Rusi su odmah preuzeli vođenje logora, što se u konačnici pokazalo vrlo dobrim.

28. siječnja – 10. veljače (Pronađeni smo…!)

Sljedećih je dana logor brujao od posjeta najneočekivanijih posjetitelja. Novinari, političari, svećenici, članovi Crvenog križa, visoka vojna lica preplavili su logorske ceste.

Mama i ja smo se dogovorili da zaustavimo svakog od njih »koji bi nam se činio pouzdanom facom« zamolivši ga da pošalje u Jugoslaviju, u Titov štab, obavijest »da je u Auschwitzu oslobođena obitelj dr. Ante Mandića i da su svi živi«.

Netko od njih je poruku poslao i niti deset dana nakon toga u logor je stigao pukovnik Fedosenko, komandant Krakovske vojne oblasti u pratnji kapetana K., ruskog komandanta logora.

Zadatak mu je bio dan kablogramom iz Moskve, koji je potpisao Staljinov zamjenik Bulganin, a glasio je: »Pronaći u Oswiecimu (ruska i poljska inačica za njemački Auschwitz) jugoslavensku obitelj – Mandić Olga sa snahom Nevenkom i unukom Olegom i dopremiti ih u Moskvu«.

Za njima je bila pristigla i filmska ekipa koja je nalaženje obitelji Mandić i uručenje/čitanje kablograma snimila za redovne tjedne »Vijesti s fronta«.

Što se nas tiče, dogovoreno je da ćemo prvom prilikom biti »prebačeni« u Moskvu, što u uvjetima tek prohujale prve linije fronta i nije bio tako jednostavan zadatak, a do onda smo preseljeni u baraku u kojoj je stolovao ruski komandant i šef svih liječničkih ekipa koje su aktivirane u logoru.

A čemu smo mi trebali zahvaliti što je nepoznati nam posjetitelj/sugovornik poslao obavijest u Jugoslaviju? Puno sam ga godina tražio da bih ga identificirao i zahvalio mu. Ali uzaludno.

Poruka je pak bila dospjela ravno na stol dr. Anti Mandiću, mom djedu, u Beograd. On je u tom času bio šef države – jedan od trojice regenata koji su upravljali Jugoslavijom prijelaznog razdoblja.

Sve to slijedom sporazuma Tito-Šubašić (Vis 20. listopada 1944). Nono Ante je aktivirao crveni telefon za Moskvu i rezultat nije izostao.

Godine 1969. prilikom moje prve posjete Auschwitzu poslije rata skoro me oborio infarkt kad sam u kinodvorani muzeja, u dokumentarcu, vidio pukovnika Fedosenka i ostale kako babuški, mami i meni uručuju kablogram iz Moskve.

Nisam prethodno znao da se u filmu nakon 25 godina prikazuje i »naše oslobođenje«. A skraćena mu se verzija prikazuje još i dan-danas.

11. veljače – 2. ožujka (Konačno izlaz!)

Nastavili smo živjeti u Birkenauu sve do evakuacije i posljednjeg od 4.400 oslobođenih živih logoraša. Dobro ste pročitali: 4.400!

Jer od njih 5.500, koliko ih je ostalo po odlasku Nijemaca, 1.100 ih je umrlo prije dolaska Rusa, a da ih nitko nije dirao. Jednostavno otkucao im je biološki sat.

Glad, nehigijenski uvjeti življenja, fizički i duševni stres uvjetovali su njihovu smrt kao što su to i previđale topogledne upute njemačkog ministarstva nadležnog za Vernichtungslagere (logori za istrebljenje).

Ja sam šalabajzao golemim prostranstvima Auschwitza i upijao posljednje utiske tog kobnog mjesta koje je stalo obilježavati moj cijeli budući život.

Tijekom tih mojih istraživačkih šetnji jednom sam skoro i stradao. Na ledini izvan logora iskopan je bio dugački rov i u njemu položena sva trupla iz mrtvačnice i ispred nje, njih više od 1.100.

Čekao se dan svečanog pokopa. Moja neobuzdana mladenačka znatiželja dovela me do samog ruba otvorene grobne jame. Stajao sam tamo sam, ukopan.

Upijao sam svaki pomalo i morbidni trenutak. Znao sam da će to biti zauvijek. Tisuće mrtvih tijela koje su bile ljudi, a sada su samo nepregledna masa mrtve tvari. I ja.

Fasciniran prizorom zaboravio sam na vrijeme. Zaboravio sam i na isparavanja koja su se dizala iz mrtvih tijela i malo-pomalo me obuzimala.

Dok nisam omamljen pao. Srećom unazad na ledinu, a ne naprijed u jamu! Nisam bio svjestan koliko sam vremena ležao.

Došavši k sebi napustio sam to vječno počivalište, meni gotovo kobno, a nekoliko dana poslije nisam htio niti nazočiti svečanom ukopu.

Prolazili su dani, pa i tjedni od posjeta pukovnika Fedosenka. Čak me napustio i silni proljev za čije izlječenje zahvaljujem ruskom liječniku koji je živio u istoj baraci s nama.

Njegova je početna uputa glasila: Proljev se liječi strogom dijetom, ali u ovim jedinstvenim uvjetima strogom bismo dijetom potkopali i tako načeti organizam.

Stoga nastavi jesti normalno, organizam će u konačnici zadržati više hranjivih tvari negoli što će ih odbaciti.

Logor je postajao sve pustiji. Evakuacija, što su je obavljali u sprezi Crveni križ i Crvena armija, davala je vidljive rezultate.

Ruski komandant nam je početkom ožujka saopćio: »Sutra ćemo završiti evakuaciju. Moja je zadaća ispunjena. Prekosutra ću vas ukrcati u automobil i odvesti u Krakov.

Tamo će se pukovnik Fedosenko pobrinuti dalje za vas«. Tako je i bilo. Kad se ulazno-izlazna rampa »Arbeit macht Frei« spustila za našim autom, ušao sam u povijest. Postao sam posljednji uznik koji je živ izašao iz Auschwitza.

2. – 18. ožujka (Krakov…)

Krakov je tada imao 200.000 stanovnika i nije stradao za vrijeme rata. Vrlo lijep grad koji sam dobro upoznao tijekom dva tjedna čekanja »veze« za Moskvu.

Stanovali smo blizu glavnog trga na kojem se nalazila ruska Komanda vojne oblasti. Od tamo smo svakodnevno nosili kući obilnu prvoklasnu hranu iz oficirske menze. Na taj način smo hranili i poljske obitelji kod kojih smo stanovali. Bilo je to vrijeme nestašice hrane.

Sredinom mjeseca pozvao nas je k sebi pukovnik Fedosenko kako bi se ispričao što još nije našao načina da nas prebaci u Moskvu i da nam najavi skori polazak. Skori i osebujan!

Dva dana kasnije smo krenuli… Babuška, mama i ja, jedan češki pisac, također preživjeli logoraš Auschwitza, te dva crvenoarmejca u ulozi šofera i čuvara i konačno major Leonid Prokša, odgovoran za cijelu ekspediciju.

A ekspedicija je krenula velikim vojnim kamionom nakrcanim najviše raznovrsnom hranom; bilo je tu od kruha do kavijara. Cijeli smo dan vozili do Pšemisla, nekadašnje poljsko-ruske granice.

Tamo smo prešli na širokotračni vlak kojemu je to bila početna stanica. Drugi smo dan poslije podne stigli u Kijev, ali se dalje od željezničke stanice na otvorenoj pruzi nismo upustili.

Babuška, koja je rođena u Kijevu i bila tamo zadnji put za vrijeme Prvog svjetskog rata nije htjela niti sići s vlaka, budući da su nam u vidnom polju, dokle god nam je pogled išao, bile samo i ništa drugo sem ruševina.

Babuška je htjela rodni grad zadržati u slici vlastitog sjećanja! Točno 24 sata kasnije stigli smo u Moskvu.

18. ožujka – 12. travnja (Moskva – Beograd)

Smjestili su nas u Jugoslavensku vojnu misiju, na dači u okolici zvanoj Srebrni bor. Bilo je to mjesec dana savršenog opuštanja. Svakog dana je na rasporedu bilo kazalište, kino, muzej ili samo neka nova spektakularna stanica podzemne željeznice koju je valjalo pogledati.

Prvoklasna hrana, a u slobodno vrijeme šah ili poker sa simpatičnim stanovnicima misije. Najviše – partizani na liječenju ili usavršavanju.

Tek smo tamo saznali da je nono Ante regent, što je i nama »podignulo rejting«. Započela je tako i korespondencija s tatom i nonotom, a služili smo se naravno brzom diplomatskom poštom.

Major Prokša, koji nas je dopratio iz Krakova u Moskvu ostao je u Moskvi na dopustu, pa smo se nekoliko puta s njim sastali i učvrstili vezu koja je trajala do kraja njegova života.

Prokša je bio Bjelorus iz Minska. Novinar i pisac. Osamdesetih sam godina bio u Lenjingradu, pa smo brdo suza prolili pri međusobnom kontaktiranju.

Točno na moj 12. rođendan stigao je u Moskvu maršal Tito na čelu brojne ministarske delegacije. Imao sam čast upoznati se s njim u zgradi Jugoslavenskog poslanstva Kraljevine Jugoslavije (?!).

Položaj Jugoslavije evidentno nije još bio svjetski definiran. Morali bismo se bili s Titom vratiti u Beograd, ali je nenadani snijeg poremetio planove tako da je Tito krenuo vlakom (Tito je često izbjegavao letjeti avionom), a mi – babuška, mama i ja, s ministarskom pratnjom (Šubašić, Groll, Simić) avionom.

Iznad Beograda gledao sam prvi put zeleni, proljećem obasjan grad na dvije rijeke ispod mene i srce mi se ispunilo emocijama: Da li je to bilo TO?