Internet kaže kako put od Rijeke do najjužnije kopnene točke Hrvatske (Punta Oštro), ukoliko putujete automobilom, iznosi 659 kilometara te bi trajao malo više od sedam sati. Pa, Riječanin Marin Babin je praktički tu dionicu, odnosno točno 19 kilometara više, proplivao, biciklirao i istrčao. U jednom »šutu«. I time je postao tek šesti Hrvat kojemu je to uspjelo.

Član Triatlon kluba Matulji i nekadašnji košarkaš, koji inače živi na Rukavcu, završio je izazovni trostruki Ultra Triathlon u austrijskom Bad Radkersburgu. Sudionici su morali plivati 11,4 kilometara, biciklirati 540 kilometara te na kraju istrčati 126,6 kilometara. I sve to u 60 sati, a riječkom triatloncu je trebao 51 sat, 54 minute i 16 sekundi. Od šest Hrvata, kažu da je ovo drugo najbolje vrijeme…

– Bilo je ukupno pedesetak sudionika, a ja sam završio na petom mjestu, što je van svih mojih očekivanja jer je jedini plan bio završiti u tom limitu od 60 sati. Završili smo puno prije nego što smo planirali. To je toliko duga utrka da je teško postavljati neko vrijeme za cilj. Prije utrke smo otprilike izračunali koliko nam vremena treba da dođemo do tog limita, a nakon plivanja i bicikla sam vidio da je ostalo još dosta vremena i onda sam si rekao »to je – to«. Pa makar se nešto dogodilo, ishodat ću do kraja – prisjeća se utrke 39-godišnji Marin Babin, koji tijekom razgovora nije slučajno govorio u množini. Naime, kako i sam kaže, ovoga uspjeha ne bi bilo bez njegovog tima, koji su činili supruga Anita, brat Neven te prijatelji iz kluba Miodrag Šarac i Franko Faustin.

Snimila Angela MAKSIMOVIĆ

Nema odmora

Njihova uloga bila je velika. Među ostalim su mu javljali i na kojem se mjestu nalazi, i to sve dok su u zadnjoj dionici utrke zajedno s njime – trčali. Naravno, oni su se za razliku od Marina mogli izmjenjivati.

– Nakon dva od tri maratona koje sam morao istrčati smo prvi put čuli da sam na petom mjestu i onda smo rekli »ne damo tu poziciju«. Požurio sam malo da ostanem peti i uspio sam. S ostalim natjecateljima se već poznajem jer nema baš veliki broj ljudi koji se time bavi. Poljaci su tu dosta jaki, bilo je i Austrijanaca jer je ipak njihova utrka, a iz naše regije tek jedan Slovenac. Moj tim? Oni su mi omogućili sve na toj utrci. Da se ne moram brinuti oko opreme, hrane, pića… To su sve oni odrađivali i ja sam se mogao koncentrirati samo na utrku. Inače se tijekom utrke cijelo vrijeme vrte rezultati uživo i netko od njih je to uvijek pratio, a mogao je na kraju i trčati sa mnom pa smo tako zajedno i razgovarali, kratili vrijeme.

Onima koji nikada nisu pratili jednu ultra triatlon utrku, zasigurno je prvo pitanje, kako izgleda tih pedesetak sati i je li sve odrađeno bez stajanja?

– Utrka je krenula u 18 sati i tada kreće taj limit, odnosno odbrojavanje od 60 sati. I sada, vi sami odlučujete kako ćete raspodijeliti vrijeme. Možete i spavati cijelu noć od dvije, ali vrijeme ide… Tako da, na kraju kada se to izračuna, nema baš toliko vremena za odmaranje. Ukupno sam spavao tri ili četiri puta po 15 minuta. I to je bilo sve. Mogu li zaspati u 15 minuta? I to smo čak probavali tijekom priprema prije utrke. Naravno, ne zaspi se odmah jer je tu i adrenalin. Ali, od 15 minuta ja bih rekao da se sedam do devet minuta odspava. Onda me ekipa budi i samo se nastavlja dalje. Osim kratkog odmora, moralo se naći vrijeme i za hranu. Na tako zahtjevnim utrkama ne pazi se s namirnicama.

»Moj tim? Oni su mi omogućili sve na toj utrci. Da se ne moram brinuti oko opreme, hrane, pića… To su sve oni odrađivali i ja sam se mogao koncentrirati samo na utrku – Marin Babin / Snimila Angela MAKSIMOVIĆ

– Tijekom utrke je bilo svega na jelovniku. Jelo se sve i svašta, nije bilo posebnih pripravaka ili namirnica. Jeli su se i sendviči, salama, juha, pizza, kao i slatko da me malo digne. Stvarno se nije pazilo u tom pogledu. Pazim li inače na prehranu? Možemo reći da pazim, iako se u ovom sportu čovjek toliko troši da treba unositi puno i ugljikohidrata i svega ostaloga. Ništa posebno, ništa ne izbacujem iz prehrane.

Važnost potpore

Da bi osoba završila ovakvu utrku, definitivno mora biti i mentalno vrlo jaka. Marin niti u jednom trenutku nije pomislio na odustajanje, a za što zasigurno zasluge idu i odličnoj pripremi.

– Niti u jednom trenutku nije bilo ideje da nešto ide krivo i da bih mogao odustati. Išlo je sve kako treba. Tu je veliku ulogu donijela i moja »support« ekipa. Kada god bih došao kod njih su bili pozitivni, sve su obavljali što je trebalo. Bilo je tu ipak puno priprema što se tiče logistike. Imali smo jedan šator u kojem je bila sva moja oprema i hrana, a u njemu bih i stao i presvukao se pa nastavio dalje. Trebalo je stoga osmisliti taj šator, kao i kamper gdje smo spremali obroke i sve što nam je trebalo. Sve je to trebalo dobro posložiti da kada krene utrka imamo sve. Ipak se svašta može dogoditi, kvar na biciklu, bolovi, ozljede, kiša i vjetar… Imali smo, srećom, super vrijeme, a ozljeda nije bilo. Jedino je tijekom noći bilo dosta magle i vlage. Ali OK, uspjeli smo i to riješiti konstantnim presvlačenjem. Bitno je na tim utrkama da vam je ugodno. Da se ne namočite ili nažuljate. Kako su izgledale pripreme u Rijeci? Otkako sam prijavio utrku godinu dana ranije, svaki trening je u mislima bio usmjeren prema utrci. Inače treniram jedan dan trčanje, drugi plivanje i treći bicikliranje. Nema potrebe spajati treninge za ovakvu utrku. Eventualno se zna spojiti plivanje i trčanje. Ali, s obzirom da je utrka bila dosta duga i tranzicije s jednog na drugi sport su bile dosta duže, onda sam se i tijekom priprema posvetio više dužini nego brzini na tranziciji. Trčim inače od Bazena Kantrida do Opatije, plivam na Bazenima, a bicikl se vozi doslovno svukud. S Rukavca sam pa imam blizu kuće i dosta uzbrdica, Učku, a ide se i u Gorski kotar. Glavno da se skupe kilometri.

Ultra Triathlon biciklistička dionica duga je 540 kilometara

Nije iznenađenje što su u timu s Marinom baš njegova supruga i brat, jer su upravo i oni sportaši koji razumiju njegove ambicije. Supruga Anita bivša je odbojkašica, koja je igrala i u Italiji, dok je brat Neven razlog što se Marin još kao dječak počeo baviti košarkom, a kasnije je igrati i profesionalno. Marin je njega, pak, upoznao s triatlonom te je i Neven ponekad sudionik na utrkama.

– Kako bližnji sve ovo doživljavaju? Pa, mama i tata su uvijek u strahu i govore »jel’ to sad to«. Ja kažem da je i opet idem dalje, ha, ha. Ali bez njihove podrške ne bih mogao sve ovo napraviti. Treninzi traže puno vremena i kada oni imaju razumijevanja za te stvari je puno lakše. Supruga? Još uvijek rekreativno igra odbojku, a i starija kći je krenula njezinim stopama, dok je mlađa sada u atletici. Da, suprugu sam i vidio prvi put preko sporta, bilo je to na nekom turniru u Italiji. Ali tek nekoliko godina poslije smo se službeno upoznali u Rijeci. Znamo skupa trenirati, idemo biciklirati pa ja još dodatno sam napravim koji krug. Ponekad idu i cure s nama, volimo skupa i hodati, planinariti…

U svojoj košarkaškoj karijeri Marin je profesionalno igrao za Kvarner u Prvoj ligi, a s parketa se udaljio 2006. godine. Odlazak u »triatlon vode« dogodio se nakon – gledanja filma.

– Do 2004. godine sam igrao košarku profesionalno, a onda još možda dvije godine rekreativno. Nakon toga sam se i dalje bavio sportom, trčao i biciklirao, dok jednoga dana nisam vidio film o trostrukom ultra triatlonu. Kada sam to vidio sam pomislio »kakvi su ovo ljudi, supermeni«. Znao sam odmah da to moram probati. To je bilo prije nekih 10 godina. Rekao sam da je to to. Prva utrka koju sam potom odradio je bio »half Ironman« u Puli. S time sam krenuo. Zaigram li još košarku? Sada slabije. Prije sam u triatlon klubu trenirao i klince pa kada bi netko igrao na igralištu me povuklo. Ali poslije me sve živo boli, ha, ha. Ipak su to skroz različiti sportovi i pokreti. Nešto malo popratim utakmice, malo je pala sada popularnost košarke kod nas, ali još uvijek pratim.

Marin sa suprugom Anitom i kćerima Emom i Anom / Snimila Angela MAKSIMOVIĆ

Treninzi su imperativ

S obzirom na to da je Marin u ono drugo vrijeme, izvan sporta, IT stručnjak koji sjedi veći dio dana, treninzi su ipak imperativ.

– Tako je, radim klasični uredski posao od 8 do 16, a poslije toga skupljam djecu, vozim na treninge i kada pustim njih, odrađujem svoje. Uglavnom onda popodne i navečer treniram, a pred utrku se znalo ići i prije posla. Probudio bih se u 4, do 6 odradio bicikl, a onda tuširanje pa na posao, pa popodne opet na trening. Dan mi je u potpunosti pun. Struka ili sport? Uvijek sport, svakako. Posao je super, volim ga, ali uvijek je sport bio u meni.

Njegova firma RIS Software jedna je onih koji su mu pomogli prije velike utrke u Austriji. Triatlon ipak oduzima dosta novaca, a sponzori su rijetki.

– Treba nam financijska podrška, a nažalost triatlon još nije toliko popularan i zanimljiv za sponzore. Izdaci su, pak, jako veliki. Tu su ipak u pitanju tri sporta, a za ovu utrku dosta se troši i zbog puta. U Austriju smo morali doći barem dva dana ranije, a poslije utrke se ne može odmah krenuti natrag. Moja firma ima stvarno dosta razumijevanja i oni su mi i bili sponzor, dok mi je riječka optika Damir TAU napravila sunčane naočale, a tu je uvijek i OPG Matulić, naš dugogodišnji sponzor i prijatelj koji me prati od početka. Zarade? Nekih nagrada ima, ali eventualno da se pokriju putni troškovi. Da će netko živjeti od ovih utrka, ne. I najbolji na svijetu na ultra triatlonu ne mogu živjeti od toga. Ironman utrke još i mogu, ali su rijetki, možda »top 50« u svijetu.

Trkačka dionica bila je 126,6 kilometara

Još neko vrijeme Marin će biti na zasluženom odmoru. Ovaj uspjeh ipak je najveći u njegovoj dosadašnjoj triatlon karijeri, pa o daljnjim planovima zasad ne razmišlja previše.

– Sada se odmaram, glavni cilj je dobro se odmoriti i zaliječiti. Onda ćemo krenuti ponovo trenirati pa ćemo vidjeti što dalje. Sada malo trčim za svoj gušt, još dva tjedna ću sigurno odmoriti pa krenuti ispočetka.

Snimila Angela MAKSIMOVIĆ