Hiti novinaru dobru ješku i – zagrist će na nju jače nego sipa na pušću… I neće je ispustiti dok ne ostvari ono što naumio. Tako sam reagirao na usput spomenutu temu za nevezana razgovora. Sugovornik, zacijelo, nije ni pomislio da ću tako reagirati. Kao da mi je prva ekskluziva u novinarskom životu.

Sjedili smo na jutarnjoj kavi u opatijskoj luci, gdje rijetko zalazim. Sugovornik je Pero Senjanović, Opatijac rodom Splićanin, staroj i starijoj generaciji dobro znan, u mlađim danima poznat na čitavoj našoj obali. Razgovaramo uobičajeno, o podvodnom ribolovu, ronjenju, njegovim poslovima dolje, ispod površine, doživljajima iz podmorja… U jednom trenutku govori on: »Znaš, ja sam snimao film sa slavnim oskarovcem Coppolom.«

Rekao je to na način kao da je, eto, ulovio malo većeg lubena na dobro poznatoj poziciji. Kao da je to nešto svakodnevno.

U trenu sam reagirao »Ma što, kada, gdje…« počeo sam ga ispitivati.

Poznajemo se pedesetak godina i sada mi to otkriva. Ispričao je neke detalje sa snimanja, spomenuo ljude s kojima je snimao. Dogovorili smo se naći, sjesti na miru, detaljno popričati. A vrijeme brzo prolazi… Viđali se jesmo, i uvijek dogovorili: sljedeći put pričat ćemo o snimanju filma. Konačno je došlo na red. Dugo smo razgovarali…

RONJENJEM DO FILMA

Film se zove »Operacija Ticijan«, sniman je 1962. godine u Dubrovniku. Bio je jugoslavensko-američka koprodukcija. Okupio je vrhunske jugoslavenske glumce tog vremena, kao što su Rade Marković i Miha Baloh. Onima iz Amerike imena se ne sjeća. To je ono osnovno, ali kako je Pero Senjanović dospio u filmske vode, odakle suradnja s velikim redateljem, to mi nije jasno. Profesijom je diplomirani inženjer geodet, radio je u struci. U mladosti bavio se podvodnim ribolovom, bio je ekipni državni prvak i reprezentativac, također autonomni ronilac, među prvima u bivšoj državi završio je civilni ronilački tečaj, školovao se za instruktora ronjenja, stanovito vrijeme radio je u tadašnjem Saveznom centru za podvodna istraživanja, u Martinšćici, tamo gdje je danas »Viktor Lenac«.

– Ronjenje me dovelo na film, bilo je kratko uvodno objašnjenje.

Priča je zanimljiva, bez obzira na protek vremena. Bilo je uistinu davno… Dio filma sniman je u podmorju, za te scene angažirana je grupa ronilaca.

– Iz Rijeke smo bili Josip Medur i ja, u Dubrovniku nas je dočekao Mato Štakula, istaknuti podvodni ribolovac i ronilac, višestruki državni prvak i reprezentativac. Sudjelovali smo i asistirali u snimanju podvodnih scena. Medur je uglavnom djelovao organizacijski, Mato i ja bili smo operativci pod morem, pripremali snimanje, pomagali snimatelju i režiseru, kad je zatrebalo, sudjelovali u nekim scenama. Mato je bio glavni, pravi domaćin, brzo i efikasno sve je rješavao.

LEŠ NA DNU MORA

Pero Senjanović postupno otvara riznicu sjećanja, skoro pa od početka. Prvi zadatak po dolasku u Dubrovnik i priključenje filmskoj ekipi, kaže, bilo je pronalaženje mjesta za snimanje pod morem. To su napravili on i Mato, s čijom su barkom oplovili Lokrum.

– Lokacija je morala djelovati jezivo, a radi snimanja biti plitka. Odmah na početku otkrio sam pogodnu stijenu na četiri metra dubine. Kažem Mati da je to dobro, da ne moramo dalje tražiti, a on nastavlja plovidbu. Poslije mi je objasnio: »Znaš, oni mene plaćaju po satu, a ne po obavljenom poslu.« Bio sam puno mlađi od njega, morao sam ga slušati.

Dio filma sniman je u podmorju, za te scene angažirana je grupa ronilaca.

Na toj lokaciji trebalo je snimiti scenu kada podvodni ribolovac, koji se natječe na svjetskom prvenstvu u Dubrovniku, pronalazi ženski leš.

– Scenu je snimala mlada slovenska glumica Manja Golec. Ona je u bikiniju trebala ležati na dnu, na leđima, probodena strelicom. Morala je mirovati otprilike dvije minute, jasno, bez disanja. Na pitanje može li to, potvrdno je odgovorila. Ali, nije išlo… Dva dana smo snimali tu scenu i nismo uspjeli. Ponavljali smo više puta, nije mogla to odraditi, pa je režiser odustao. Bio je listopad, more već malo hladnije, a ona u bikiniju, i bez daha.

Očito, trebalo je mijenjati scenarij, što nije jednostavno, ili protagonisticu.

– Rješenje je našao Mato, tko bi drugi. Doveo je Lukšu Cilića, on je bio dobar podvodni ribolovac, uz to lijep i nježnije građe. Obukao je bikini, stavili su mu periku, odlično je izgledao i fantastično odglumio. Snimatelj Jović, mislim da se tako zvao, bio je izuzetno zadovoljan, nije tražio ponavljanje. Ali… opet nije ispalo dobro…

Snimljeni materijal slao se u Beograd na razvijanje, u laboratorij Avala filma. Potom su role vraćane u Dubrovnik, gdje je sve pregledavano.

– Ta scena dobro je ispala, ali asistent režisera nije bio zadovoljan. Tražio je da Lukša obrije tijelo jer mu se vide dlake po nogama i prsima, pa da ponove snimanje. Ovaj za to nije htio čuti, govorio je: »Ako to učinim odmah mogu iseliti iz Grada.«

Ključni podvodni dio filma vraćen je na početak. Rješenje je opet našao Mato, tko bi drugi u Dubrovniku.

– Našao je dečka od 15 godina koji je već odlično ronio, sve smo snimili brzo i bez ponavljanja.

COPPOLA – POTPUNI ANONIMAC

Što je na tom filmu radio Francis Ford Coppola, tada očito još nije snimao velike i megapopularne filmove.

– Bio je potpuni anonimac, jedan od asistenata režisera. Ne znam nalazi li mu se ime na špici filma? Bio je zadužen baš za ovaj podvodni dio, čitavo vrijeme snimanja bio sam s njim, dosta smo se družili u slobodno vrijeme, drag čovjek, bili smo podjednakih godina. Zanimljivo, ni ime mu nisam znao!

Tko je tada mogao zamisliti kojim će smjerom krenuti životni putevi. Nekoliko mjeseci nakon snimanja Pero je diplomirao na geodetskom fakultetu, određeno vrijeme profesionalno proveo u ronilaštvu, postao ronilački instruktor, od 1972. do mirovine 1998. radio svoj geodetski posao. Posebno se specijalizirao za podvodna geodetska mjerenja. A Coppola? Za njega zna čitav svijet!

– Puno godina nakon snimanja u Dubrovniku, ovdje u Opatiji, baš u luci, sreo sam snimatelja Jovića. Pita on mene: »Znaš li tko je bio onaj asistent režisera s kojim smo radili?« Tada je već bio poznati oskarovac. Bio mi je to prvi glas!

Pero Senjanović sudjelovao je na filmu prvenstveno kao član tehničkog osoblja. Ipak, imao je i dvije epizodne uloge, ali samo ga se u jednoj može prepoznati.

– Dublirao sam glavnog istražitelja, tu ulogu igrao je poznati beogradski glumac Rade Marković. Morao je obaviti uviđaj ubojstva na licu mjesta, na dnu mora. To sam ja obavio, u ronilačkom odijelu, s maskom na licu, od zarona do pregleda na dnu. Na drugom mjestu pojavljujemo se Mato Štakula i ja, na kopnu. To mi se trajno urezalo u sjećanje. U trenerkama s natpisom Jugoslavija nosili smo ribu na vaganje, dvije velike kirnje, postali smo svjetski prvaci. Te kirnje od 15 do 20 kilograma ulovili su nekoliko dana ranije Mato i Pero Dabelić u akvatoriju Mljeta. Do snimanja stajale su na ledu u nekom podrumu, nije tada bili velikih hladnjaka ili zamrzivača. Prilikom snimanja, dok smo ih nosili, grozno su smrdile, mislio sam da ću pasti u nesvijest! To je neopisivo.

COPPOLA NEMA POJMA O FILMU

Film »Operacija Ticijan« imao je jugoslavensku premijeru 1963. godine. Ne znam, bi li se u našem kraju našao netko tko ga je gledao u kinu. Priznajem, za njega nisam čuo dok mi ga Pero nije spomenuo. Ne spadam u one koji prate filmove i posjećuju kinopredstave. Osnovne informacije o filmu dao mi je Hrvoje Ivanković iz Dubrovnika, čovjek koji se posebno bavi filmskim snimanjima u njegovu Gradu. O tome je objavio jednu knjigu, a priprema i drugu. O »Operaciji Ticijan« mi je napisao:

Foto Ana Križanec

»Film je izvorno bio produkcija Avala filma, ali je naknadno, kao koproducent, u projekt ušao kralj holivudske B produkcije, Roger Corman, pa su rađene dvije verzije – jedna za jugoslavensko, a druga za američko tržište. Corman je, osim nekolicine glumaca, u Dubrovnik poslao i Coppolu, koji je radio na prilagodbi scenarija za američku verziju, o čemu je duhovito pisao u svojim memoarima. Redatelj Radoš Novaković mu je, kaže Corman, poslije rekao da su američki glumci bili odlični, ali da je taj Coppola potpuni bezveznjak koji nema pojma o filmu. Corman, međutim, nije bio zadovoljan s američkom verzijom ‘Operacije Ticijan’ pa je nije pustio u kinodistribuciju. Prikazivana je tek kasnije pod naslovom ‘Portrait in Terror’. Otkupio je prava na snimljeni materijal koji je djelomično iskoristio u horor-filmu ‘Blood Bath’.«

PODVODNO SNIMANJE »KROZ PROZOR«

U vrijeme angažmana na snimanju filma »Operacija Ticijan« Pero Senjanović bio je student geodetskog fakulteta, demonstrator na fakultetu, a bavio se i podvodnom fotografijom. Tu je bio od značajne pomoći snimatelju.

– Filmske podvodne kamere bile su u to vrijeme u začetku, naša filmska ekipa bila je bez nje. Podvodne scene snimali smo s običnom kamerom. Napravili smo svojevrstan prozor, snimalo se kroz staklo. Trebalo se snalaziti. Današnje tehničke mogućnosti nismo mogli ni zamišljati, smijali bi nam se kad bi znali kako smo radili.

DRUŽENJA S MATOM ŠTAKULOM

Na snimanju u Dubrovniku Pero Senjanović proveo je petnaestak dana. Osim samog snimanja, posebno su ga se dojmila druženja s Matom Štakulom.

Foto Ana Križanec

– Meni su tada bile 24 godine, a on je imao oko 40. Sportska obitelj, tri brata – tri vrhunska sportaša, prvaci i reprezentativci. Svi su igrali vaterpolo, uz to Mato podvodni ribolovac, jedan od njih vrhunski plivač. Mato me impresionirao znanjem, fantastično je poznavao povijest Dubrovnika. Mogao je biti odličan turistički vodič. Vodio me po Gradu, iznenadio me poznavanjem najmanjih detalja iz povijesti. Markantna osoba, ali fina duša! Imponirao mi je, savjetovao me: »Nemoj se nikada prodavati u životu, a ako se prodaš, prodaj se skupo.«

BEZ ORIGINALNIH FOTOGRAFIJA

Objava ovog teksta podosta kasni, nakon razgovora s Perom Senjanovićem. Pokušavao sam doći do originalnih fotografija sa snimanja “Operacije Ticijan”, obratio se na više adresa, ali bez uspjeha. Između ostalih, kontaktirao sam s Karmen Gagro, kćeri Mate Štakule. Nešto je imala, ali s kvarom kompjutera fotografije su nepovratno izgubljene. Ona me uputila na Hrvoja Ivankovića, najboljeg poznavatelja filmskog Dubrovnika. Ni on ih nema, ali mi je poslao korisne linkove i adrese. Tražio sam dalje, i u Beogradu, ali bez pozitivna odgovora. Nešto sam našao na internetu, a gdje drugdje…

Hrvoje Ivanković poslao mi je link na kojemu mogu pogledati film. Počeo sam gledati i nakon desetak minuta odustao. Razmišljao sam, viđeno će me previše odvlačiti u pisanju, izgubit ću autentičnost Senjanovićeve priče. Bit će vremena za gledanje…

TIZIJANOVA SLIKA

Na više internetskih stranica pronašao sam kratku natuknicu o filmu “Operacija Ticijan”. U biti sadržaj im je identičan, pa citiramo s jednog od njih: “Kriminalistički film. Režija: Radoš Novaković; Scenarij: Vlastimir (Vlasta) Radovanović; Uloge: Dragomir Felba, Irena Prosen, Manja Golec, Miha Baloh, Patrick Magee, William Campbell, Rade Marković; Fotografija: Nenad Jovičić. Sadržaj: U primorskom gradiću usred turističke sezone ubijen je stari čudak Ugo Bonačić. Inspektor kriminalističke uprave vodi istragu koja ga usmjerava na neobičnog stranca u bijelom odijelu, koji je u gradić došao s američkom reprezentacijom u podvodnom ribolovu. Tijekom istrage on utvrđuje da je Ugo imao kopiju jedne Tizijanove slike za koju je vezana neobična legenda. Konačno se razjašnjava nova varijanta stare legende o toj Tizijanovoj slici.”

POVRATAK U DUBROVNIK

Prije desetak godina Francis Ford Coppola boravio je u Dubrovniku i tom prilikom prisjetio se prvog dolaska. Domaći i inozemni mediji prenijeli su njegovu izjavu u kojoj je, između ostaloga, rekao:

Grgo Jelavic/PIXSELL

»Na samom početku karijere bio sam pozvan u Dubrovnik kako bih sudjelovao u snimanju filma ’Operacija Tizian’. Proveo sam tri mjeseca u Dubrovniku, i to u hotelu Excelsior, u sobi koja je jedina u to vrijeme imala balkon s kojeg se pružao pogled na otok Lokrum i Dubrovnik. Vrijeme koje sam tu proveo koristio sam i za pisanje scenarija za film ‘Rain people’. Želio sam se vratiti u Dubrovnik, u isti hotel, kako bih ponovno pronašao inspiraciju za pisanje.«