Vesna Matetić je proglašena za liburnijsku »najvolonterku«, a u razgovoru u povodu ove značajne nagrade, otkrila je i mnoge druge zanimljivosti iz svoje doista bogate karijere…

– Rođena sam u Opatiji, u rodilištu Volosko (današnja mala škola) 1952. u obitelji Kalčić, u godinama neimaštine – govori moja mama Vanda, kad me tata Anton (Tončić) nije vidio do 6-tog mjeseca starosti, jer nije mogao dobiti izlaz iz vojne kasarne u Puli! Važno mjesto u mom životu, pored mlađeg brata Izidora, imala je poduzetna nona Terezina, iz trgovačke obitelji Marčelja, i uvijek vedar i nasmiješen nono Turko (Luigi), rođeni Trještin. U lijepom sjećanju ostaju vožnje autobusom (bio je šofer) – ruta u 11 sati iz Rijeke za Klanu, kad me pokupio pred našom obiteljskom kućom u Mučićima i vodio na pašaretu u Klani, pa nazad! Osnovnu školu završila sam u Brešcima – tada je bilo normalno pješice poći tih 1,5 km do škole i nazad. Sam put bio je najljepši dio odrastanja; još mi je u sjećanju kad smo moja prijateljica Miranda i ja plakale nasred puta, jer su nas jako zeble ruke. I one lijepe uspomene kad smo na šumskom proplanku svaka pisala po jedan red ljubavnog pisma dečku, koji nam se sviđao! Sve sam godine bila odlična učenica, iako mi je prvi razred bio najteži, jer nisam razumjela učiteljicu (Dubrovčanku) koja je govorila književnim jezikom, a mi smo doma govorili čakavski! Pedagošku gimnaziju završila sam u Rijeci, usmjeravajući se prema učiteljskom zvanju. Cijelu mladost gutala sam knjige iz naše bogate kućne biblioteke (još je mama za svoj džeparac kupovala knjige, a tata stalno učio uz rad i studirao) pa je odabir studija Hrvatskog (tada hrv-srp.) jezika i bibliotekarstva bio moj izbor.

Izazovna gitara

Čim sam diplomirala počela sam raditi na zamjenama u Osnovnoj školi Matulji – gotovo sve predmete, najčešće razrednu nastavu po područnim školama (Pasjak, Mune). Mnogi su me moji učenici najviše zapamtili po satima domaćinstva (prišivanje dugmića, osnovno šivanje, kuhanje jednostavnih jela – ne volim otkrivati tajnu da sam i ja učila s njima, jer tada nisam baš »bila vješta« u kuhanju! Možda im se baš zato tako svidjelo na satima u opremljenoj učionici kuhanja. Nakon tri godine konačno sam dočekala i rad u struci – hrvatski jezik. Imala sam prekrasne generacije talentiranih učenika – tu su počele svoje stvaralaštvo Rajka Jurdana, Eni (danas Šebalj) i drugi, danas vrijedni i sposobni ljudi. U želji da radim i u biblioteci, a rekao je vizionarski direktor Miro Bogdanović: bit će biblioteka u novoj zgradi vrtića, ali bi pored iskustva u razrednoj i predmetnoj nastavi, morala nešto znat i o predškolskom odgoju – pa sam išla završiti studij predškolskog odgoja (najteže mi je bilo savladati sviranje na gitari).

I tako sam završila, umjesto u biblioteci, na mjestu ravnateljice velikog novog Vrtića Matulji, (otvoren 1978. g.), koji je u prizemlju imao jaslice, na 1. katu vrtićare a na 2. katu niže razrede osnovne škole! Bio je to vrijedan odgojno – obrazovni projekat s vizijom: od rođenja do 4. razreda na jednom mjestu! Novi izazovi u poslu potakli su me na daljnje usavršavanje pa sam završila i izvanredni studij pedagogije (ono što se moglo u Rijeci u našoj struci).

Jasminka i Vedrana

Uz završetak školovanja i posao razvijala se i obitelj – muž Boris, s uvijek puno razumijevanja za sve moje zahtjevne obaveze, s kojim sam provela 46 godina lijepog i ispunjenog braka stvarajući obitelj, dograđujući kuću njegovih roditelja u Jušićima. None su pomagale oko čuvanja naših kćeri Jasminke i Vedrane – do vrtića, a često i kasnije, za mnogih popodnevnih sastanaka. Nisam se u životu puno udaljavala od mjesta rođenja: Volosko – roditeljski dom u Mučićima – moja obitelj u Jušićima – posao u Matuljima, pa Opatiji, pa opet do penzije u Matuljima.

Kakav je Vaš život danas i čime se volite baviti u slobodno vrijeme?

– Danas živim u Jušićima, nažalost već dvije godine sama, nakon suprugove smrti. Kćeri žive sa svojim obiteljima, gradeći svoju karijeru – Jasminka nakon studija u Zagrebu – u prekrasnom gradu Freiburgu u Njemačkoj, a Vedrana, nakon studija u Ljubljani, nastavlja život i rad u tom lijepom gradu po mjeri čovjeka. I nije sve tako loše u toj udaljenosti – često su mi znale reć: odgajali ste nas da budemo samostalne, sposobne i uspješne, a mi to i jesmo – uspjeli ste! Samo nismo s vama, ali se rado vraćaju u dom, kad god mogu. A i ja sam se naputovala, čuvajući unuke i Dana i Marka u Njemačkoj, a Leona i Nevu u Ljubljani – pomažući kad je trebalo, a usput upoznavajući nove sredine i ljude.

Rad u vrtu me opušta

Moji hobiji danas – više su izraz stvarnih potreba u održavanju kuće, vrta, okućnice – a sama sam – i često nadilaze moje snage. Volim raditi u vrtu, jer me taj rad opušta – vidiš što napraviš, vidiš rezultate rada: nešto uvijek rodi, nekad više nekad manje. Znala sam reći da mi je vrt najuredniji kad su me mučili najveći problemi na poslu – rad u zemlji i s biljkama je lijek – i za psihu i za tijelo! Samo što ja uvijek pretjeram, jer u Jušićima iza kuće imam vrt od cca 300 kvadrata, te još jedan u Mučićima (Musetov dolac), koji baš i ne stignem obraditi kako treba. Više želim, nego što mogu! Jedino kad mi nećakinja Tanja pomogne, nešto i bude. Ove godine su urod pobrale divlje svinje i srne, pa ako bude tako i dalje, u vrtu će rasti trava, a ja ću šetat »lungo mare«! Zadnje dvije godine bavim se i pčelama (učim). Iako su one cijeli život bile uz mene – tata Anton Kalčić bio je bar 50 godina pčelar. Nisam nikad radila uz njega, osim pomoći pri vrcanju – jer sam jako oticala nakon uboda pčele. Sada više nema mog tate, nema muža Borisa, koji je isto par godina radio s njima, a pčele su ostale – meni. Ne mogu zamisliti voćnjak bez zujanja pčela, pa uporno nastojim održati par košnica. Imam prave učitelje: agronomku Mirtu Blažević i vrijednog pčelara Nedjeljka Jelušića.

Uživam i u pisanju – za Tramontanu, malo za svoju dušu (kad ti je jako teško ili jako lijepo!) Malo lektoriranja i uređivanja tekstova pri pripremi i obradi tatinih knjiga za štampu. Čeka me sređivanje materijala za rječnik našega domaćega jezika, koji je sakupljao tata, ali… još nemam dovoljno vremena za za sjedenje pred kompjutorom.

Što mi more šapće

A na ono pitanje »Što volite raditi kad ne radite?« – vrlo je teško odgovoriti. Možda je ipak pravi odgovor da je to drugi dio mog života – onaj u Medulinu, gdje smo nakon godina kampiranja sagradili malu kućicu blizu mora. Tamo je moj odmor: kad sjediš uz more i slušaš što ti more šapće, krikove galebova, mirišeš smilje, ružmarin, lavandu… Ali ne traje to dugo – i tu treba uredit okućnicu (srećom malu), održavati kućicu, masline. Ljeti raditi s turistima – da se bar malo popuni budžet za održavanje svega – i nije lako, pogotovo sad bez supruga, jer mi smo skupa bili jako dobar tim za rad. Ali treba naći sreću u malim stvarima – kad uloviš dobru ribu u vršu ili s unucima na udicu loviš na mulu…(Imam ribolovnu dozvolu!) Druženje sa dragim susjedima, prijateljima – uvijek je lijepo biti u Istri, tamo je drugo ozračje, mene ona liječi i nadahnjuje – »puni baterije«!

Zanimalo bi nas i da nam otkrijete kako je bilo raditi u predškolskom odgoju?

– Gotovo 30 godina radila sam u predškolskom odgoju, najprije u Matuljima kao rukovodilac Vrtića – više voditeljica, a tri godine i kao direktorica Dječjeg vrtića Opatija, koji je tada imao gotovo 1.000 djece, oko 130 zaposlenih i obuhvaćao teren od Mošćeničke Drage do Rupe i Pasjaka. Nije bilo lako, pogotovo što me tu zateklo razdoblje ratnih 90-tih, smanjivanja broja djece, pa sam morala donositi teške odluke o otpuštanju odgajatelja. To su mi bili najteži trenuci u životu i još me i danas muče i opterećuju. Uvijek misliš, je li moglo drugačije – čije sudbine si tada promijenio?

Nisam dobar trgovac

Zbog tog stresa otišla sam iz vrtića i 2 godine pokušala biti proizvođač i prodavač igračaka, opreme i namještaja za vrtiće. I to je bio novi izazov, upoznala sam mnogo ljudi iz djelatnosti diljem Hrvatske, a s nekima još i danas održavam lijepe kontakte. Ali nisam baš dobar trgovac, prije bih poklonila nego dobro prodala!

Na poziv načelnika Općine Matulji vratila sam se u predškolski, ali opet u malo tešku situaciju odvajanja Dječjeg vrtića Matulji iz velikog Dječjeg vrtića Opatija, a zbog racionalnijeg poslovanja.

Uvijek je bilo lijepo raditi u Dječjem vrtiću Matulji – od početka 1978. pa nadalje, jer smo svi bili kao jedna obitelj. To su osjećali i roditelji – jednostavno se u kući osjećao duh zajedništva, međusobnog poštivanja i odgovornosti. Većina zaposlenih bila je s područja općine Matulji, svi smo se međusobno poznavali, a i roditelji nas, pa je i to bio razlog da je svatko radio najbolje što je mogao, a svi smo međusobno uvažavali rad svakog djelatnika, jer u predškolskom je svaka »karika« jednako važna – od spremačice do pedagoga!

Kada ste otišli u mirovinu i kako je započeo Vaš volonterski put?

– U mirovinu sam otišla početkom 2009. godine. Odmah su me zvale Danica Juračić, dugogodišnja aktivistica Aktiva Crvenog križa Matulji i nenadmašna humanitarka, te Gordana Grgurina, tadašnja ravnateljica GDCK Opatija. Rekle su mi da ću sad imati višak vremena i da sam prava osoba za rad u Crvenom križu! Molila sam ih da me ostave jednu godinu da se malo »odmorim«, pa ću im se onda pridružiti. Danici Juračić i njenoj neizmjernoj energiji i želji da pomogne svakome u nevolji, nisi mogao odoljeti!I tako je počelo.

Sve dok mogu hodati

Ako pitate zašto volonterstvo – pitajte bilo kojeg prosvjetara, bez obzira na kom stupnju obrazovanja radi – radi li zbog plaće? Odgoj, obrazovanje, to je životni poziv gdje nikad ne mjeriš potrošeno vrijeme! Na posao – u razred ili grupu – moraš doći pripremljen – pred djecu i s njima! Kako ćeš se pripremiti i koliko ćeš vremena potrošiti – važno je za svakoga osobno, jer ćeš tada biti uspješniji u poslu. Kad cijeli život radiš s djecom i njihovim roditeljima, imaš već razvijenu empatiju (osjetljivost) prema njihovim potrebama i problemima. Dakle, temelje za rad u Crvenom križu imala sam već svojom profesijom, svojim radom s ljudima – i zaposlenicima i korisnicima, u svim mogućim situacijama, lijepim i ružnim. A kad jednom upoznaš žene – volonterke koje godinama, pa još i u 80-tima, sve dok mogu hodati, dolaze u skladište pomagati sređivati robu, pomoći ljudima u nevolji, s takvom brigom prikupljati za svakoga za koga znaju ono što mu treba – ne možeš više otići, nego im se pridružiš! Još nisam srela volonterku koja bi odustala, nakon što nam se pridružila u radu. I ne samo u skladištu, aktivistice Crvenog križa po terenu Općine – kao da gledaju oko sebe posebnim očima – nastoje uočiti kome treba pomoć, a ne želi to reći, jer potrebiti se u pravilu zatvaraju u svoja četiri zida (kad ih imaju). Zatim se dogovaramo, kako pomoći (diskretno, da ne povrijediš ljude).

Nepostojeće naknade

Trebali ste vidjeti tu pozitivnu energiju i želju za pomaganjem kad smo prikupljali pomoć za potresom pogođenu Baniju – u jedan dan okupili su se svi – i mi, Crveni križ i umirovljenici, branitelji, mladi zaposlenici Općine – sve generacije. Dolazili su mlađi ljudi i nudili se za pomoć. A tek oni koji su donosili pomoć – od robe do načetog paketa kave… sa suzama u očima. Takva krizna situacija, tuđa nesreća, koja je tako stvarna, a svakom tako blizu, potakne ljude na razmišljanje – tada nam se pridružilo 10-tak novih volontera.
Iako je na popisu Aktiva Crvenog križa Matulji bilo i više od 40 aktivista, danas, zbog godina, sveli smo ga na 23 vrlo aktivne volonterke, a ostali su nam podrška ili već počasni članovi.

Kakav je položaj volontera u Hrvatskoj?

– Mislim da je volonterstvo osobni odabir – ja to objasnim ovako: » volonter je onaj ki dela za niš i plaća sam benzin i telefon za delat za niš«. Nisam baš sigurna da sve baš mora biti tako, jer se izrađuju stalno neki pravilnici na nivou HR, gdje se traže svi mogući podaci i statistike volonterskih sati, planiraju neke naknade, ali od toga ništa!

Naše vrijeme je naš dar zajednici i ljudima kojima pomažemo! Sigurno da – opredjeljujući se za pomoć drugima u nevolji – ne računamo na naknadu! Ali, često se kao voditeljica Aktiva duboko zamislim hoću li zvati kolegicu Lauru iz Šapjana da dođe dežurati u skladište u Matuljima znajući da će potrošiti benzin za preći bar 24 km, ili onu koja nema auto, a mora doći autobusom. O našim telefonima da ne pričam.

Crveni križ

Danas svi živimo, barem mi stariji, od vrlo skromnih mirovina i moramo paziti na svaku kunu. Ali, nitko od nas ne opterećuje se time, samo zaboli, kad se netko naziva volonterom sa recimo 5.000 kuna mjesečne naknade!?

Naša najveća naknada su ljudi kojima pomažemo i njihova zahvalnost! Kad vam građevinac kaže: »Ma znao sam da ćete mi naći toplu kapu – puše na krovu!« Ili izmučeni stariji muškarac: » Nemojte mi dat 2 maje, ostavite i za druge.«

Akcija »Pomoć za Banovinu« pokazala je da su i mlađi osjetljivi na tuđu nevolju i žele pomoći. Koliko je samo naših susjeda – mladih obrtnika svojim kombijima išlo pomagati u Petrinju i Sisak, vozilo pomoć, ugrađivalo bojlere, peći, popravljalo krovove. Dakle, žele raditi, pomoći, ali ih se mora potaći i organizirati.

Recite nam sada malo više i o radu unutar Crvenog križa…

– Po svojim volonterskim funkcijama i zadacima u GDCK, članica sam Odbora GDCK Opatija i 1. potpredsjednica Skupštine GDCK Opatija – i tu predstavljam Općinu Matulji. Kao volonterka, voditeljica Aktiva Crvenog križa Matulji, imam dosta posla oko organizacije dežurstava u našem skladištu robe u Hangaru. Dok smo prije korona-pandemije radile po 2 sata dva puta tjedno, sad primamo i izdajemo robu samo ponedjeljkom od 16 do 18 sati, i to uz sve epidemiološke mjere, a vodeći računa da rade samo cijepljene osobe (ili one koje su preboljele Covid). Sve smo u kategoriji 60+, a time i ugroženije.

Najstarije volonterke

Naše najstarije volonterke, Vilma, Elina, Bruna, koje ne odustaju od ovog posla, rade druge dane na sortiranju robe i pripremi za isporuku – psihijatrijama, u druge krajeve Hrvatske, usmjereno na pojedine porodice, za koje se sprema roba već prema traženoj veličini. One su bile najžalosnije kad ih – zbog straha za njihovo zdravlje – nismo pustili da rade ni s robom ni u tim prostorijama! Jedva su dočekale da opet mogu doći u skladište.

Poseban, odgovoran i zahtjevan dio našeg posla odnosi se na posudbu bolničkih kreveta s elektromotorima i drugih pomagala (invalidskih kolica, hodalica i dr.), koje nabavlja općina a posuđuju se ljudima u situaciji kad u kući imaju teškog bolesnika, o čemu vodimo urednu evidenciju, pogotovo pedantna Vilma. Nije nam teško skočiti do skladišta kad je hitno i pomoći ljudima. Uvijek imamo i pelena, koje su nekome višak, a drugome fale. U svemu tome surađujemo i s patronažnim sestrama, upravo one najčešće upućuju ljude kako si mogu olakšati njegu.

Naše volonterke zdravstvene struke pomažu pri akcijama darivanja krvi, a isto u preventivnim akcijama mjerenja tlaka i šećera. I ne samo u Matuljima, već kad treba i u Opatiji – tu se međusobno ispomažemo – naša Irena i uvijek aktivna gospa Marija iz Opatije, dobar su tim

Sama mogu malo

Ove smo godine pomagali pri velikim akcijama cijepljenja, kako u opatijskoj dvorani Marino Cvjetković, tako i u Domu zdravlja Matulji – na prihvatu ljudi i držanju epidemioloških mjera. I za sve te akcije, poslove – ne postoji obaveza – zoveš telefonom volonterku ili volontera »Možeš? Kad ti odgovara? Dogovorite se međusobno!« ili zovem: »Želiš li 2 sata psihoterapije smijehom i veseljem?! »– ako radi Verica, Irena, Neda ili Luči. I znaš da će dogovor biti izvršen – i bolje nego da imaš zaposlenike! A kad zoveš Berota za neku akciju, možeš bit siguran da neće odbiti, isto kao i Goran i Marin – i sve će bit savršeno obavljeno.

Puno truda i zalaganja, a zatim i velika nagrada za najvolonterku Liburnije… Jeste li se iznenadili?

– Zaista me iznenadila nagrada za najvolonterku! Nisam znala što se »iza brda valja«, kad su me ispipavale za staž u Aktivu, mislila sam da je opet neka glupa statistika! Samo me ravnateljica dan prije obavijestila da moram doć pred Šporer u 14 – uz puno srca i cvjetića na vajberu?? Valjda da imam vremena za frizuru! Informacije na kapaljku ali drugi dan uz buket cvijeća našeg predsjednika Roberta Žigulića – na sastanku!

Zahvalna sam svojim kolegicama u Gradskom društvu Crvenog križa Opatija na priznanju (već samom nominacijom), ali i vrlo dobrom suradnjom u svim akcijama na terenu, kao i onima koji su odlučivali isto tako. Ipak je ugodan osjećaj da zajednica vidi tvoj trud i rad, uloženo vrijeme u plemenitu svrhu – pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija i to kada im je najpotrebnija! I opet naglašavam, ja sama malo mogu učiniti, eto – organizirati, zvati, voziti, pitati – bez drugih volonterki Aktiva Crvenog križa Matulji! One su te koje odvajaju svoje vrijeme, bome se i fizički narade, nastoje ljudima pronaći ono što im treba, utješiti ih ili razveseliti, da se u našim prostorijama s nama osjećaju dobro, prihvaćeno, dostojanstveno – jer oni su samo ljudi u nevolji – u ovom momentu! A tko zna što svakome od nas život nosi! I poruka svima, stara je izreka: puno je bolje davati nego primati!

Robu operite, složite i donesite

Nemojmo se zavaravati i zatvarati oči pred stvarnošću: puno je ljudi i cijelih porodica oko nas koje trebaju pomoć! (Pa čak i u »bogatoj« Opatiji, a da ne govorimo drugdje). Mnogi trebaju pomoć u hrani, robi i novcu. Nekad i 6 kn na telefon nekome puno pomogne (kad se ljudi slože). Zato, razmislite, prije nego bacite stvari, robu i dr. u smeće. Potrudite se: operite, složite i donesite. Kad bi vidjeli tu zahvalnost u pogledu onoga koji nema što obuti ili obuć, čime se pokriti u ove hladne dane, drugačije bi razmišljali o onome što je za vas smeće – ili višak.
Ako u sebi osjećate potrebu da i više doprinesete svojim osobnim rado i vremenom ljudima u potrebi, ali i svim ljudima u zajednici – brigom za njihovo zdravlje, zdrav okoliš, međusobno druženje i suradnju, zdravo i kvalitetno provođenje vremena u zajednici – pridružite se našoj velikoj obitelji volontera!

Opatijo moja

Va tebe san rojena –
va »staren rodilište« na Volosken
va šumice črnike
z prven plačon
na ovaj svet san prišla.
Plakali su s manun
i Miloš i Dušan…
ma njih već ni
– prerano su šli
lih tamo preko puta
– mej stari čempresi…
Tu na Volosken – početak i kraj.
Kad san bila mića
teta Anica z Trsta
zela me j, na kupanje
na Slatinu.
Imeli smo drvenu kabinu
za probuć se i stvari pustit.
Mej puno judi paljuzgala
san se va more
zamućeno od morskega peska.
I nikad više tamo se nisan kupala.
Kot divojčicu nona Terezina
pejala mej s kurijerun
popravjat zubi gospodinu Bileku.
Imel je veli trbuh, belu flajdu
– a ja puna straha.
Još i sad čujen
kako mu se se neč pretače
i kruli va velen trbuhe
naslonjenen na moj obraz.
A njigova gospa – gospa Bilekova smo je zvali –
va belen travese na pjeti
smiron okol njega pohaja,
pere i slaže si oni metalni inštrumenti.
Rekal mi je:
»Mala, ti ćeš bit neki govorčin,
umiri taj jezik!«
A ja san bila tako miran i tih otrok.
Ki je onda znal – ma ni puno žbaljal!
Lepa Opatijo moje mladosti!
Tanci va saken hotele,
ma najviše nan se j, pijažala
moderna muzika va »Zagrebe«.
Za tamo si moral i majicu zet,
aš na Slatine vavek večer
mrzal vetar puše, rekli su – vaje z Kranjci
– z Postojni se po Rukavce spušća.
A ako smo zakasnili na kurijeru (na 10 i pol)
za Reku, pa onda h Matujan,
celo društvo po beloj ceste, zgorun po Tošine
hodilo je kračajuć se va koguli…
Dobro ako nan je mesec svetil!
Kad smo se oženili i kućili
po nedeje smo šli prošetat po Opatije
i kafe popit na nekoj terase od hoteli.
A nona se je jadila:
»kamo grete trošit,
ću van ja kafe storit,
viš da van saki dinar
za krov rabi.«
Naša srednja leta
va Opatiju su nas pejala
na pusni tanci va Kontinental.
To se ne pozabi!
Bonaca je sopla bez prestat
polku za polkun, a more judi rivalo se j,
jedan do drugega, mokri od pota,
– prelevali se po sale kot vali
srećni pari!
I nikad neću pozabit
žensku ka mi je s tankun peticun skočila na nogu
tako da san se zvezdi videla!
Kašneje, kad smo oteli malo mirneji tanci,
više ćakulat a manje tancat,
hodili smo va Adriatic!
A subotu i nedeju za Pust
Vela maškarana povorka, Mići maškarani korzo,
Balinjerada, pa va Lovran.
Nismo ni kuhali, čagod na brzinu pojili,
samo smo tekli videt
ča su nan ovo leto parićali
pusni judi našega kraja –
i uživali, smeli se, z poznatemi judi ćakulali,
makar smo na zime celo zapolne stali.
Delo va Opatije…
Najlepši del dana
bilo mi je jutro, kad san pred Ambasador parkirala.
Nebo vedro, bistro, zrak čist, proziran,
a lastavice klikću i lete visoko va nebo
pa kot strele dole – celo jato
dela salto a onda kruži nad kućami
– pa opet pada do same cesti.
Jutarnji tanac sreće
na prveh zrakah sunca nad Opatijun!
Ta vedrina nosila mej na krileh sreće i voji celi dan.
Opatija mojeh zreleh let:
išći parking – banka, Fina, porezna, placa…
ne daj Bože policija (vaje na Slatine)…
Teči i rivaj se mej temi gosti…
Ma ča to si gledaju gore va nebo?
Pogledan i ja:
– ki lepi palaci,
ma kade san to ?
Ča to je moja Opatija?
Pa to ja nikad ni ne gledan, ni ne znan.
Kako si lepa, moja Opatija!
A danas, va suton života,
šećen po Lungomare
od Voloskega do mula,
al od Slatine do Malega raja, Ičići.
I čudin se:
gledan ronci i galebi po stenah,
modro-zeleno more,
va ken se tu nikad nisan kupala,
ribarsku barku na more,
ko se na sunce ko da je z biseri posuto
blešći.
S kega god kraja gren,
saki put obajden kamelije va parke
da vidin – su se već oprle?
Morda je ča pred Šporeron?
Pred crekvun Sv. Jakova
svati i mladenci svoj red čekaju.
Vesela deca na betoniranoj Slatine potečuju,
golubi i grlice love i tiraju.
A vali se do prveh stoli Vongole razlevaju.
Pa seden za stolić kraj samega mora,
na kafe, al sok
gledajuć vali ki se vajaju
pod mojmi nogami,
opirajuć srce i dušu,
spamećevajuć se…
i upijajuć tu lepotu
moje Opatije.