OPATIJA – Uspinjući se strmim gornjim dijelom ulice Joakima Rakovca u Opatiji, a zatim i atraktivnim pješačkim prijelazom, u sjećanje mi je stalno dolazila pjesma Led Zeppelina »Stairway to Heaven«. Doista, jednom kada nakon napornog uspona u vrući i sparni ljetni sumrak dođete u Amerikanske vrtove, osjećate se upravo tako – kao da ste u raju. Prelijepi ambijent ovog lokaliteta osim dojma uređenosti i brige o zelenilu te nenadmašnog pogleda na Kvarner upotpunjen je i opojnim mirisima ljeta. Nedostajali su još samo zvuci glazbe zbog kojih smo se i našli u ovom skrivenom opatijskom kutku iz raja.

Festival Kvarner, čiji je organizator istoimena udruga, i ove godine priredio je nekoliko zanimljivih glazbenih događaja prvi od kojih je upriličen u srijedu, 12. srpnja, a izvođači su bili članice i članovi gudačkog kvarteta Puracorda (Mayumi Sargent i Panagiotis Charalampidis na violini, Eura Fortuny na violi i Antigoni Seferli na violončelu). Ovaj koncert na programu je sadržavao noviju glazbu (Britten, Maconchy, Šostakovič), dok je, prema najavama predsjednika udruge organizatora Nevena Ivanića i umjetničkog voditelja Michaela Fendrea, drugi dan putovanje krenulo još dublje u povijest glazbe sve do baroka. Želja je organizatora na ovaj način bila prikazati široki raspon glazbe koju želi promovirati ovaj dugogodišnji festival, iako manjim brojem koncerata, ali uz izvođače najviše razine kvalitete.

Publika u Amerikanskim vrtovima / Snimio Sergej DRECHSLER

Više od vještine

Upravo je ovo putovanje drugog dana festivala bilo izuzetno zanimljivo i edukativno za publiku – rekli bismo različito i ponešto neuobičajeno. Naime članice ansambla Cohaere potegnule su čak iz Poljske da bi opatijskoj publici i njihovim gostima ispričale svoju glazbenu priču. Radi se o četirima mladim glazbenicama, koje su kao studentice Odsjeka za čembalo i povijesnu praksu izvedbe 2019. godine željele zajednički muzicirati, a svakako imaju svjež pristup povijesno informiranoj izvedbi, ne zanemarujući pritom pravila zapisana stoljećima ranije. Ovakav način rada zapravo znači temeljito proučavanje mahom slabije dostupnih glazbenih materijala te oživljavanje duha i prakse koja je prilikom izvedbi bila aktualna u razdoblju u kojem je nastala.

Zapravo, potrebno je mnogo više od vještine sviranja nekog glazbenog instrumenta da bi se znalo kako ispravno primijeniti stilske i tehničke karakteristike izvedbe koju skladatelji i izvođači nisu imali potrebe detaljno zapisati. Osim toga, povijesno informirana izvedba implicira i korištenje originalnih glazbala ili povijesnih replika, koje u izvedbu unose autentično suzvučje, ali isto tako pred izvođačice stavljaju cijeli niz novih zadataka, jer je neosporno da su upravo takva glazbala slabije otporna na neke vanjske utjecaje ili jednostavno ne posjeduju tonsku snagu ili tehničke predispozicije za visoki virtuozitet. Iako se nama može činiti da je ovakav način izvođenja nešto novo, valja reći da se u svijetu radi o »lanjskom snijegu«, odnosno o nečemu što je na globalnoj razini bilo inovativno prije mnogo godina.

Delikatnost i virtuoznost

Ono po čemu su članice Cohaere drugačije i posebne jesu intervencije u izvedbu koje su same sačinile, a u nekima im je pomogla i publika. Također, odabir skladbi uključivao je Bacha i Telemanna, ali ne onog »poznatog« Johanna Sebastiana Bacha, već njegovog još poznatijeg sina Carla Philippa Emanuela Bacha. Malo se zna o činjenici da je otac Johann Sebastian nakon smrti zapravo dugo bio potpuno nepoznat (otkrio ga je i proslavio tek Felix Mendelssohn u ranim godinama romantizma), dok je njegov sin Carl Philipp Emanuel u najplodnijim godinama svoga rada bio glazbeni direktor u Hamburgu te je nadzirao više stotina glazbenih produkcija godišnje, kao i nekoliko crkava, a zbog njegova sviranja i svih aktivnosti dugo vremena mu je bila dodjeljivana kolokvijalna titula »veliki Bach«. Stoga, prave povijesno informirane izvedbe u stilu kasnog baroka ili tzv. galantnom stilu ne bi bilo bez skladbi upravo ovog potomka obitelji Bach, a ni bez onih Georga Philippa Telemanna, također utjecajnog, plodnog i poznatog skladatelja svoga vremena.

Program opatijskog koncerta tako je otpočeo Bachovim Prestom iz Sonate u a-molu, WQ. 50/3 za solo čembalo, glazbalo vrlo poznatog i specifičnog zvuka, posebno ako zamislimo sliku Kvarnerskog zaljeva, Rijeke i naših otoka koje smo mogli vidjeti u pozadini. Delikatnost izvedbe čembalistice Natalije Olczak mogla se čuti, kao i virtuoznost prilikom izvođenja ljestvičnih nizova i baroku i rokokou tako imanentnih ukrasa i figuracija. Uslijedila je zatim Trio sonata u a-molu, WQ. 148 istog skladatelja, u kojoj su nastupile sve izvođačice: uz spomenutu čembalisticu dionicu basso continuo na violončelu je izvodila Monika Hartmann, na violini je nastupila Marta Korbel, uz kolegicu Martu Gawlas na staroj flauti. Zbog atmosferskih utjecaja, ali i činjenice da se radi o starijim glazbalima ili njihovim replikama bilo je potrebno češće nego inače ugađati glazbala, što ipak nije omelo publiku u uživanju u koncertu.

Dodir po ramenu

Zanimljiva i inovativna izvedba bila je ona skladbi Telemanna, jer je odmah na početku Suite br. 5 u a-molu, TWV 42:A3 iz Šest koncerata i šest suita, čembalistica Olczak prekinula izvedbu i pozvala četiri dobrovoljca iz publike koja su im potrebna za nastavak. Zainteresiranih je bilo dovoljno pa im je objašnjen i zadatak: izvođačice će svirati, a svatko može dodirom po ramenu u bilo kojem trenutku prekinuti bilo koju od izvođačica ili dodirnuti je za nastavak sviranja. Ideja je vjerojatno željela poslati poruku o baroknoj motorici u neprekinutosti u glazbi koja se održava neovisno o nastupima pojedinih izvođača, a publici je navedeno svakako bilo zanimljivo, edukativno i nesvakidašnje. U daljnjim stavcima izvođačice su izvele i neke neuobičajene uvode temeljene na elementima europskog folklora (poput aluzije na Grka Zorbu) pa su obje Telemannove skladbe (druga je navedena kao Fantazija za flautu br. 7 u d-molu) izvedene u ovom ruhu. Za kraj je izvedeba još jedna Trio sonata u d-molu, WQ. 151 ranije spomenutog Bacha, dok je kao dodatak programu ponuđen kratki Rigaudon.

Festival Kvarner osim vrhunskih koncerata pobrinuo se i za vinsko iskustvo pa je publici nakon koncerta ponuđen i šampanjac u organizaciji Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova, a može se reći da je cjelokupan doživljaj u Amerikanskim vrtovima odisao finoćom, uglađenosti i nekom visokom razinom organizacije, kojom se Opatija doista može dičiti. Za kraj je posljednjeg dana priređen koncert dua Bartolomey – Bittmann u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji, a svakako se veselimo i budućim izdanjima ovog kvalitetnog i organizacijski i umjetnički besprijekorno izvedenog festivala.