Morčić je jedan od simbola Rijeke, a u Opatiji živi umirovljeni zlatar Gjon Antoni, posljednji moretist i čovjek koji »u dušu« poznaje tradicionalni način izrade ovog izvornog riječkog nakita. Ovaj je »rećin« u početku bio isključivo muška naušnica, i kako je posvjedočio Antoni, nekad se nosio na desnom uhu. Prvi su se morčići u to vrijeme namijenjeni prvorođenome sinu počeli izrađivati u 13. stoljeću i izrađivali su se od legure srebra, a kasnije, u 15. stoljeću, kada je zlato postalo jeftinije, počeli su se izrađivati i morčići kao nakit za žene. Morčići su, smatra Antoni, autohtona kreacija domaćih, riječkih zlatara, te su kao takvi kroz stoljeća bili dokazom nečega riječkog – identiteta ovoga grada i njegovih građana…

O riječkom morčiću i ljudima koji su izrađivali ovaj specifičan nakit napisao je knjigu »Tajanstveni morčići« u kojoj su svi tekstovi s hrvatskog prevedeni i na talijanski i engleski jezik. Priželjkuje ostvarenje sna – zaštitu morčića kao nematerijalne kulturne baštine Hrvatske i otvorenje muzeja upravo morčiću u čast.

Kada nam se ukratko predstavio, Gjon Antoni je rekao da je rođen 17. veljače 1947. u Skoplju, a zatim je živio u Rijeci, te od 1971. u Opatiji.

Riječki majstori

– U razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata obitelj Antoni živjela je u vlastitoj kući u samome centru Skoplja, u blizini katedrale Srca Isusova, a nedaleko od kuće imala je zlatarnicu. Otac Jozef Antoni, nastanivši se u Rijeci 1955. godine otvara zlatarnicu na Sušaku, gdje upoznaje poznate riječke zlatare Francesca Simčića te Raula Rolandija od kojega uči izradu morčića i otkupljuje kalupe i alate za izradu. Gjon Antoni je još kao dijete pratio rad svoga oca te izradu morčića. Srednju metalnu školu pohađao je u Rijeci, a pored zlatarstva, slobodno vrijeme koristio je za učenje talijanskoga jezika kod gospođe Nade Schvalba. Nakon lekcija volio je slušati o riječkoj prošlosti i događajima kojih se gospođa Schvalba vrlo podrobno sjećala. U dva je navrata, 1966. i 1968., boravio u Milanu na tromjesečnom usavršavanju u poznatoj draguljarskoj radionici Celari Biella. Na prijedlog poznatoga riječkog inženjera arhitekta Igora Emilija, 1972. otvorio je zlatarnicu u Užarskoj ulici, u zgradi Ministarstva kulture u Rijeci. Godine 1981. u gradu Locarnu (Švicarska), sudjeluje na izložbi s dvije medalje. Na izložbi upoznaje pontifikalnog akademika Etorea Calvellija koji Antonija 1989. predlaže za izložbu organizacije FAO pri Ujedinjenim narodima. Od 1994. pa do 1999. godine djeluje u franjevačkome samostanu u gradu San Miniato u Toskani (Italija), u kojemu je sv. Franjo boravio četiri godine. S radom u zlatarnici službeno je prestao 2009. te se otad samo povremeno bavi izradom nakita u svojoj radionici – stoji u njegovoj biografiji. Uz zlatarstvo, bavi se i kiparstvom jer umjetnost mu je »u krvi«.

Foto Luigi Opatija, Gjon Antoni portret

Više od dragulja

– Kada sam došao živjeti u Rijeku, nisam ni slutio da je ono što se danas smatra simbolom i onda bilo nešto posebno, nešto puno više od jednostavnog dragulja. Bila je sredina pedesetih prošlog stoljeća i prava rijetkost na nekome vidjeti nakit morčića. Žene ga jednostavno nisu nosile. Zasigurno ne one mlade koje su pokušavale pratiti neke druge trendove, a one starije su ga držale u kutijicama i nisu ga, čini mi se, ni gledale… Sve se izmijenilo kada sam upoznao Raula Rolandija i Francesca Simčića. Proizvodnja morčića činila se obavijenom velom tajni.

Kao i u svim tradicijskim tajnama, i u ovoj je bilo rituala, praznovjerja i protupraznovjernih čina koji, pošto su iracionalne prirode, često bivaju negirani. Dakako da u izradi morčića postoje stvari koje imaju smisla i mogu se znanstveno dokazati, kao što je primjerice da fuziju treba učiniti u ožujku kad temperature još nisu visoke, i u uvjetima slabe vlažnosti. Sve se radilo s ugljenom i vatru se nikada nije palilo poslijepodne. Osobno nisam nikada bio praznovjeran u tom smislu i nisam vjerovao da treba emajlirati samo u kuhinji uz miris češnjaka, kako su neki radili. Govorilo se također da su se predmeti koji su ispadali iz ruku tijekom izrade mogli prodati vrlo brzo. Ako bi rad stvarao mnogo teškoća, vjerovalo se da će donijeti i mnogo sreće osobi kojoj je dragulj bio namijenjen. Vremena su se umnogome promijenila i bojim se da nakon mene neće biti nikoga sposobnog izraditi prave morčiće. Tužno je i gotovo sramotno da sa mnom treba nestati sve, kako kvalitetan emajl kupljen u Beču koji još posjedujem (danas se upotrebljava emajl loše kvalitete), tako i moje znanje. Na kruni morčića treba postaviti točkice, ali danas to nitko dobro ne radi pa točkice izgledaju kao mrlje…

Zaslužuje zaštitu

Lice, nos… sve treba imati precizan oblik. Hoće li to itko znati raditi? Hoće li znanje o izradi morčića ikoga zanimati – napisao je uz ostalo u knjizi o morčićima Antoni koji je tajne zlatarskog zanata naučio od oca, no boji se za budućnost, iako postoji osoba kojoj nastoji prenijeti svoja iskustva.

Ova je obitelj 1971. godine kupila teren i izgradila obiteljsku kuću u Opatiji u kojoj Gjon Antoni i danas živi i svakodnevno ga se može sresti, najčešće, kao i većinu stalnih stanovnika, »na mrkatu«. Razgovorljiv je i umjetnička duša i premda o svemu voli porazgovarati, priča se najčešće ipak vraća na morčiće…

Vrijeme je karnevala i mnogima se kao prva asocijacija na spomen ovog najluđeg razdoblja u godini u Rijeci javljaju upravo morčići koji su istaknuti na svim plakatima i pozivaju na Riječki karneval. Međutim, kako je pojasnio Gjon Antoni, uloga, tradicija i mjesto koje morčići zauzimaju u povijesti ovog podneblja daleko su šireg značaja i zbog svega zaslužuju biti zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Antoni se već tri godine trudi da ova priča oko zaštite morčića bude amenovana od nadležnih u ministarstvu, premda do danas na tome putu nije uspio. Žao bi mu bilo da u toj priči koju smatra za Rijeku i cijeli Kvarner vrlo važnom ne uspije, a kao prilog svojoj teoriji o važnosti u tradiciji navodi krunu s početka 20. stoljeća koja se nalazi i čuva u katedrali sv. Vida.

Lijevanje u sipinoj kosti

– Odgovorno tvrdim, i to mogu i dokazati, da zlatarstvo kakvo mi imamo, nema niti jedna zemlja u cijeloj Europi koja ima 900 milijuna stanovnika. Onda je jasno kolika je naša važnost u svemu tome – istaknuo je Antoni.

Tradicionalni način izrade morčića podrazumijeva tehniku lijevanja u sipinoj kosti.

– Odljevak se mora raditi u sipinoj kosti i onda zlato poprima finu strukturu – objasnio je Antoni koji kaže da nove tehnologije koje se danas koriste pri izradi morčića sa starim umijećima »nemaju veze«.

– U samim počecima obrade zlata zlatari su se koristili tehnikom lijevanja u sipinoj kosti. Takav je način izrade bio moguć na prostorima uz morsku obalu u proljeće, kada se počinju pojavljivati sipe. Zahvaljujući svojoj mekoći sipina je kost bila idealna za uzimanje otisaka određenih formi. U unutrašnjosti sipine kosti rastopljeno se zlato hladi bez prisutnosti kisika, što predstavlja kvalitetan način izrade, budući da takav odljev ima najbolje karakteristike zlata u pogledu daljnje obrade i izgleda izrađenog morčića. Postoji u tom načinu lijevanja nešto prirodno, što tako izrađenom nakitu daje posebnu draž. Kada se uzme u obzir da se sipina kost zbog svojih karakteristika morala odmah uporabiti, nameće se zaključak da se postupak lijevanja odvijao jedanput godišnje. Atmosferski uvjeti također su bili vrlo važni: najbolji su se odljevi dobivali za vrijeme proljetnih sunčanih dana, kada nije bilo vlage i kada temperatura zraka nije bila visoka. Početak izrade morčića povezan je s određenim prirodnim i klimatskim specifičnostima, a sama je izrada dobivala određen ritam koji se daljnjim obradama ubrzavao – napisao je u svojoj knjizi Antoni.

Riječ mons. dr. Devčića

Predgovor za knjigu »Tajanstveni morčići« je napisao mons. dr. Ivan Devčić.

– Knjiga o morčićima autora Gjona Antonija, poznatog restauratora i zlatarskog majstora za izradu morčića, daje prikaz nastanka i razvoja jednog od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, Kvarnera i Hrvatskog primorja. Višestoljetna povijest ovog izuzetno zanimljivog nakita, koja predstavlja »vrhunac zlatarske izrade« riječkih majstora koji se bave izradom vrijednog nakita, kako to i sam autor navodi u svojoj knjizi, daje uvid ne samo u povijesne prilike vremena u kojem se ovakav nakit izrađivao i njegove estetske i materijalne vrijednosti, nego i u tadašnja društveno-kulturna događanja koja su ostavila dubok i neizbrisiv trag u životu ljudi ovog našeg primorskog kraja od konca 13. stoljeća sve do danas. Plod te duge povijesne tradicije vidljiv je i u činjenici da je grad Rijeka službeno prihvatio ovaj nakit kao svoj prepoznatljiv simbol i znak, i na taj mu način vratio ono mjesto i značenje koje mu s pravom pripada. Autor u svojoj knjizi ne dotiče samo društveno-povijesnu vrijednost morčića u životu grada Rijeke i cijelog Primorja, već i njegovo mjesto i simboliku u sakralnoj baštini mjesne Crkve, napose u riječkoj katedrali sv. Vida. Svi tekstovi ove knjige otkrivaju veliku autorovu ljubav prema ovom nakitu i njegovom povijesnom razvoju, ali isto tako odišu optimizmom i nadom da će sadašnje i buduće generacije Riječana i svih onih koje interesira kulturno-povijesna baština riječkog područja, u ovom vrijednom i zanimljivom nakitu znati prepoznati vrijednost koju ovaj riječki nakit svakako posjeduje. Autor je ovom knjigom predstavio riječkog morčića kao nakit, ali i kao posebno očuvano kulturno-povijesno blago našeg Primorja prema kojemu se treba tako i odnositi – napisao je u uvodu knjige mons. dr. Ivan Devčić, u to vrijeme riječki nadbiskup.

Podjela luštrina

– U svim sredinama i obiteljima u Rijeci i okolici vladala su manje-više ista pravila i slijedila se tradicija. Bilo je uobičajeno poklanjati predmete od zlata u raznim prigodama. Kad bi se, primjerice, u nekoj obitelji rodilo dijete, rodbina i prijatelji dolazili su u posjet i stavljali djetetu dukat pod jastuk. Vrijednost zlatnog poklona ovisila je o tome koliko je obitelj bila imućna i kakvih je bila materijalnih mogućnosti. Bilo je puno jednostavnije kad se radilo o poklonima za muškarce jer se nakit svodio na nekoliko uobičajenih opcija: prsten pečatnjak ili prsten s dragim kamenjem, kod bogatijih s briljantom i dodatkom dva rubina, zlatni lančić sa satom ili igla za kravatu. Kod žena je situacija s nakitom bila nešto složenija budući da su se od rane mladosti ukrašavale i kupovale nakit tijekom cijeloga života. Jedina je razlika među njima bila u tome što su one slabije platežne moći kupovale nakit od srebra. Bilo je također uobičajeno da žene koje postanu bake razmišljaju o tome kojoj će unuci što od svoga nakita ostaviti u nasljeđe. Unuke su još za najranije mladosti izražavala želju za nošenjem nekog komada bakinog nakita, pa je to bilo presudno u odlučivanju o ostavštini. Nakit se u obitelji prenosio iz generacije u generaciju, a tako se prenosila i njegova povijest, odnosno priče o prethodnim vlasnicima. Treba spomenuti još jedan poseban način nasljeđivanja nakita: podjelu luštrina. To je bila vrsta lančića sastavljenog od tankih perforiranih, međusobno spojenih diskova koji su zbog načina izrade izgledali masivno. Taj se lančić kupovao na metar, a duljina je ovisila o obiteljskom statusu i kupovnoj moći. Pretežito su se nosila tri dugačka namotaja oko vrata. Kad su bake bile na samrti, dijelile su svoj luštrin unukama prema vlastitoj procjeni njihovih »zasluga« – napisao je uz ostalo u knjizi zlatarski majstor Gjon Antoni, posljednji čuvar tajni riječkog morčića.

Barunica i Villa Angiolina

Ako se uzmu u obzir pravila struke, dostupne činjenice i kalupi za izradu morčića, može se doći do zaključka da se morčići počinju izrađivati nakon 1242. godine. Dvije su osnovne forme: u prvoj su formi ženske naušnice prekrivene samo bijelim i crnim emajlom te dodatkom granata ili rubina, dok su muške naušnice s dodatkom plavoga emajla. U drugoj su formi morčići s crvenim koraljom koji se počinju izrađivati kasnije, 1877. godine, kada 2. lipnja barunica Marija Scarpa (1856.-1948.) otvara zlatarsku radionicu i prodavaonicu na adresi Via del Duomo br. 374, koju vodi zlatar Augustino Gigante. Bitno je naglasiti da je barunica Scarpa tijekom svog života umnogome pridonijela svim kulturnim događanjima u gradu Rijeci i okolici. Organizirala je odlaske poznatih Riječana s kočijama na proslave koje su se održavale u Vili Angiolini u Opatiji i koje su pohodile poznate osobe tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Svakako treba odati veliko priznanje Augustinu Giganteu koji je za svoje životno djelo bio višestruko nagrađivan u mnogim europskim metropolama i bez kojeg, uz ostale poznate majstore, morčići ne bi bili ono što su danas. Slobodno se može reći da izrada morčića, s emajliranjem i s gravurom uz emajl te s fasetiranjem dragulja i obradom koralja, predstavlja vrhunac zlatarskog umijeća – objavljeno je u knjizi »Tajanstveni morčići«. S obzirom da između Ville Angioline i morčića postoji uska veza, opatijski zlatar smatra da bi se uz prigodnu izložbu ili čak i otvorenje »muzeja o morčićima« to moglo istaknuti i prezentirati široj publici.

Izrada posebne naušnice

Kada bi se rodilo prvo muško dijete u obitelji, ili kada ga se htjelo zaštititi, naručivala se posebna naušnica. Stariji muški član obitelji, pretežno je to bio djed novorođenog muškog djeteta, došao bi u zlatarnicu i naručivao naušnicu po posebnom ritualu. Ušavši stavio bi vrećicu s kovanicama na stol gdje je majstor radio, pritom ne progovarajući ni riječ. Majstor je znao što treba napraviti, a prilikom izrade nije smio ni s kim razgovarati. Prije predaje naušnice nije smio brojiti kovanice iz vrećice. Kada bi naručitelj nakon nekog vremena došao po naušnicu, preuzimao ju je i bez riječi odlazio. Iz ovoga se može zaključiti da naručitelj ni riječima, niti novcem nije uvjetovao izradu, a sam je majstor zlatar, budući da prethodno nije brojio novac, naušnicu radio po vlastitoj savjesti. Takva izrada bila je dokazom obostranog povjerenja – ispričao je i u knjizi objavio Gjon Antoni.

Kruna u katedrali svetog Vida

– Prema prevladavajućem mišljenju, kruna u katedrali sv. Vida spada u red sakralnih spomenika kulture riječkog područja. Na unutarnjem donjem dijelu nalaze se žigovi zlatara Augustina Gigantea, što je dokaz vremena nastanka tog djela. Po ostalim dokazima može se zaključiti da ju je izradio Antonio Rubessa (Rubeša) 1904. godine. Iznad križa nalazi se kvačica, a u donjem unutarnjem dijelu još su dvije kvačice, što govori da je kruna mogla biti postavljena na većoj visini ili prenošena za vrijeme procesije. Dvije unutarnje kvačice služile su za pričvršćivanje plašta. Križ koji je postavljen na kugli na kojoj su ukomponirani morčići u tri smjera, jasno govori o vječnosti Kraljevstva Nebeskog. Od osam okomitih pregrada od kojih se sastoji ova kruna, pet ih je ispunjeno morčićima. Donji dio ispunjen je nizom od po dva morčića s crvenim amaldinom. Simbolika broja tri predstavlja Sveto Trojstvo, simbolika broja pet govori o pet Isusovih rana. Budući da je ova kruna manjeg formata, mogla je uz plašt biti postavljena iznad čudotvornog raspela ili iznad kipa sv. Vida – zaključio je Gjon Antoni.