RUKAVAC – Konjički klub Adria, čije je sjedište u Gornjem Rukavcu, na putu za Lisinu, uspješno radi od 2017. godine i premda se radi o malom liburnijskom klubu, njegove su članice nedavno uspjele osvojiti sam državni vrh u natjecanju izdržljivosti za konje i jahače, u daljinskom jahanju (endurance). Kako nam je otkrila njihova trenerica i nekad vrlo uspješna natjecateljica Una Carboni, klub u ovom trenutku ima čak dvije viceprvakinje. Na Prvenstvu Hrvatske u kategoriji kadetkinja, Tia Mandarić (14 godina) osvojila je drugo mjesto, a na Croatia Cupu Ivana Perak (16 godina) u kategoriji juniorki također je bila druga. Obje su jahale na stazi dugoj 64 kilometra u vrlo oštroj konkurenciji.

Dugi treninzi

– Cilj daljinskog jahanja je proći dugačku stazu u prirodi u što kraćem vremenu, a da pri tome ne iscrpljujete konja preko norme. Stanje konja provjeravaju veterinari na svakoj etapi. Na način da mjere konju puls provjeravaju stanje mišića, disanje, dehidraciju i hod, odnosno kas, korak u kojemu se može vidjeti šepa li.

Ovisno o vrsti natjecanja, najmanja udaljenost za jednodnevna natjecanja iznosi između 40 i 160 kilometara. Sama trka je zahtjevna, a logistika i pripreme traju nekoliko dana, ovisno gdje vozite konja, otkrila je Una Carboni iz Konjičkog kluba Adria, trenerica u klubu koji za treninge i zanimljivo provođenje slobodnog vremena u prirodi biraju najviše djevojčice.

Konj Hiron, Tia Mandarić, Una Carboni, Emma Belić, Ivana Perak i Nika Mandarić te konj Djogan

Treninzi se održavaju na putu prema Lisini i na stazama Lisine i karakteristični su po nečemu što drugi sportovi najčešće nemaju, a Una Carboni prenosi svoja znanja na mlade jahačice iz hobija i entuzijazma kada uoči da ih sportsko druženje s konjima zanima i da žele napredovati.

– Po čemu je ovaj sport poseban? Treninzi su dugi, nije kao u drugim sportovima da ste na treningu sat i pol i tada ste gotovi. Kod ovog sporta nikad nije sigurno kad će biti gotov trening, jer oko konja ima puno posla i prije treninga i poslije treninga. Zahtjevan je to sport čak i kada se njime bavi samo iz rekreacije, bez natjecanja. Međutim, roditelji djece koja treniraju daljinsko jahanje su strpljivi i ne ljute se zbog toga što djecu trebaju pričekati, spremni su na to.

Znaju da je za djecu bavljenje ovim sportom neprocjenjivo u vremenima kada se puno sjedi ispred kompjutora, televizije ili mobitela. Konji uče djecu odgovornosti, požrtvovnosti, strpljenju, brižnosti i mirnoći, odanosti i mnogim drugim vrijednostima i vrlinama koje su, nažalost skoro izumrle. Djeca provode vrijeme u prirodi, stvaraju radne navike i razvijaju empatiju, objasnila je Carboni.

Sve je skupo

Da bi se uspjelo u ovome sportu, mora se trenirati najmanje svaka dva dana, a ono što je još specifično je i to da se tijekom svakog treninga dijete baš jako uprlja. Nema šanse da dođe trenirati ono dijete koje se ne smije uprljati, jer je to nemoguća misija. Također, na bavljenje ovim sportom jako utječu i vremenski uvjeti, pri čemu je bura najopasnija i najviše ozljeda se događa kada je jak vjetar, puno više nego kada padaju kiša ili snijeg.

No, kao što je baš sve u zadnjih pola godine poskupjelo, sve je viša cijena i svega što je potrebno da bi konji bili održavani i u pravoj formi. Kako saznajemo, bala sijena je nekad koštala pet kuna, a danas košta i do trideset kuna, naravno – preračunatih u eure.

U Gornjem Rukavcu su za treninge na raspolaganju četiri krasna i njegovana konja.

– Ulažemo puno truda, a rezultati nas još više ohrabruju jer – velika je to ljubav. Neprocjenjivo je kada u klubu shvatimo koliko naše članice iz treninga u trening napreduju, zaključila je Carboni.