MATULJI – U vremenu grožđa i vina, između mjesnih svetkovina i Martinja, primorski vinari polako saznaju kojim će tekućim kapacitetima raspolagati u idućih godinu dana, razmišljaju o prvim distribucijama te rade drage im računice. Ako je pitati Franka Ružića, vinara na čijem OPG-u i Udruzi proizvođača grozja i vina Jarbola opstaje istoimena autohtona sorta grožđa i kapljice, na ovogodišnju se berbu ne može imati prigovora, pogotovo kad se zna kakve su vremenske prilike ovog ljeta harale i prijetile kvarnerskim nasadima loze. Nasadi ovog inženjera vinarstva, koji upravo ove godine postaju punoljetni, jedini su registrirani izvor specifične jarbole u Hrvatskoj i svijetu, pri čemu ih samo mukotrpan i temeljit rad u polju održava na životu.

– Imali smo solidnu berbu za koju ne možemo reći da je vrhunska jer su nas one kiše malo unazadile, ali bolja je nego lani i da je ovakva svake godine, bilo bi jako dobro. U pripremi je 4-5 tisuća litara vina čiste jarbole, što je jedina sorta koju radimo, a od koje jedan dio ide za mirno vino, a oko 30 posto za pjenušac. Vino proizvodimo kontroliranom fermentacijom u bačvama, ono se pretače, filtrira, stabilizira. Jedan dio mirnog vina se proda na kućnom pragu, drugi se puni u boce, pa ih prodajemo restoranima, na sajmovima i u Primorsko-goranskoj kašetici – kaže Franko Ružić koji se može pohvaliti i izradom jedinog vrhunskog pjenušca liburnijske regije. Pjenušac Jarbola, koji OPG Ružić proizvodi šestu godinu zaredom, proizvodi se klasičnom metodom, sekundarnom fermentacijom u boci kojoj prethodi ležanje pjenušca na kvascima od 30 do 36 mjeseci, tako da period od berbe do prodaje traje oko tri godine.

Zasebna i autohtona

Iako će svi ljubitelji vina znati da za kvalitetu treba uložiti znanje, vještine i naravno puno rada, kod jarbole je to istaknuto višestruko, budući da je zbog zahtjevnosti njena održavanja ona kao sorta gotovo izumrla. Prema Ružićevim riječima, specifičnosti načina obrađivanja i problematika mikrolokacije uvelike kumuju njenom nesigurnom statusu.

– Jarbola traži dosta pažnje. Ova bijela sorta ima bujan rast i tanku kožicu, a kad su uvjeti pred zriobu kišni, onda je rado zahvati botritis, odnosno siva plijesan. Zbog toga se mora non-stop biti u vinogradu i uložiti puno fizičkog rada. Ni nekoliko dana ne smiješ zakasniti s tretiranjem. Isto tako, mi radimo dvije defolijacije, tj. skidanja pera oko grozdova da ne bi sve bilo u gustišu, da bi dobili više sunca i da bi sredstva kojima tretiramo trs došla do samog grozda. Još jedna specifičnost jarbole je ta što se ona sadi na zvonejskim njivama koje su u biti terase, tako da mehanizacije nema, nego se uglavnom održava ručnim radom. Da bi se bavio ovakvom proizvodnjom, to moraš voljeti jer se po mom iskustvu tek nakon deset godina konstantnih ulaganja počelo nešto vraćati – govori ovaj vinar.

Premda su Zvonećani sredinom nultih godina bili prisiljeni da od malobrojnih starih trsova uzmu materijal, naprave cjepove i zasade nove nasade, pa uložili u opremanje podruma i potrebne aparature, danas su rezultati tog poduhvata i ulaganja vidljivi. Kao sorta koja je nakon analize porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam proglašena zasebnom, jarbola je priznata i uvrštena u hrvatski registar vinskih sorti u regiji Hrvatskog primorja, a usporedbom u europskoj bazi podataka vinskih sorti pokazano je da je karakteristikama najsličnija poznatoj slovenskoj rebuli.

Nesigurnost jarbole

Ograničenost proizvodnje i kapaciteta za skladištenje objektivni je faktor s kojim se Franko Ružić svakodnevno suočava, posebno kad je riječ o proizvodnji pjenušca za čije je dozrijevanje potrebno minimalno odstupanje u temperaturi. S obzirom na to da je potražnja za pjenušcem jarbole veća od proizvedene količine, jer je procedura dugotrajna, to se mora odraziti i na cijeni, kaže Ružić čija udruga okuplja pet obitelji proizvođača jarbole.

– Nismo mi neki veliki proizvođači, u Zvoneći se vino jarbole radi za svoje potrebe i da ta sorta opstane. Nekada, kada su se ljudi bavili poljoprivredom i stočarstvom na 60 hektara obradive površine od Zaluka do Perke, većina je vinogradara radila jarbolu na koju je otpadao veći dio, ali su radili i vrste poput divjake ili brajdića kojima se sada bave u Kastvu. Poslije se išlo na neke sorte koje su rodnije i manje zahtjevne, naprimjer verdicchio, tj. verdić, u novije vrijeme i malvaziju. Danas nema interesa za sadnju jarbole, mladim ljudima to nije interesantno. Iako smo od početka imali podršku Općine Matulji u kojoj smo jedina autohtona sorta te imamo potporu Primorsko-goranske županije, početni entuzijazam kad se počelo sa sadnjom imao je svojih ograničenja. Problem ostaje što nema ljudi koji se ovom sortom žele baviti jer se ovdje ne zarađuju neki veliki novci – navodi Franko Ružić, dodajući da je nemoguće očekivati da Općina ili Županija zaposli vinogradare koji će za plaću saditi jarbolu, a zauzvrat se prezentirati vrhunskim autohtonim proizvodom.

Jedno nevrijeme može uništiti svu lozu

Jedna ili par boljih godina ne mogu garantirati sigurnost onima koji bi od jarbole živjeli, budući da ekstremni vremenski uvjeti i promjena klime mogu praktički nepovratno poništiti sav trud.

– Nekome tko želi živjeti od proizvodnje jarbole jedna tuča može ugroziti nasad i uništiti urod u iduće dvije godine, a mi ne možemo kao drugi proizvođači nabaviti nove trsove iz, primjerice, Istre. Jarbole imamo toliko koliko je imamo, sva je na jednoj poziciji i jedno nevrijeme može uništiti svu lozu. Najljepše je kada na sajmovima prodajemo vino i kada ga hvale kako je dobro, ali malo tko vidi kako se to proizvodi i u kojim uvjetima. S grožđem i vinom uvijek ima posla i s njima nikad ne možeš reći da si nešto napravio pa da si na miru cijelu godinu – zaključio je Ružić.