OPATIJA – Kad preminu ljudi koji su za zajednicu u kojoj su živjeli našto značili, kada se njihova ovozemaljska uloga preseli u drugu dimenziju i kada nastave živjeti u našim sjećanjima i prepričavanju uspomena, najčešće se uz njih opraštamo u nekoliko redaka onih najtužnijih objava, in memoriama. Oprostiti se u toj kratkoj varijanti koja je za tiskane medije skučene prostorom uobičajena, moguće je uglavnom za one osobe koje su se istaknule u izvrsnosti u svojim profesionalnim karijerama ili su ih krasile zasluge koje preskaču uobičajene okvire. No, kada se radi o odlasku osoba koje je zbog svega što su tijekom života nesebično dijelili sa svojim gradom, poznavao baš svaki stanovnik, od vrtićara do najstarijih sugrađana, doista treba napisati još koji redak više od onih formalnih »dva, tri«.

Dakle, na ispraćaju ljeta, napustio je svoju Opatiju ili još lokalnije, svoju najdražu Vasansku i Rakovčevu ulicu u kojoj je živio, 83-godišnji Emil Jeletić, prošlogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Grada Opatije. Zadnji smo ga puta »trefili« na ulicama grada kada je u pratnji najbližih osoba ljetos došao »pošpijat« kako je na Letnjoj Balinjeradi u Opatiji. Bio je to njegov »adio« maškarama, karnevalu i najdražoj rečenici koja prati »peto godišnje doba« u kojemu je šinjor Emil ili, za one koji su ga poznavali »u dušu«, Emilio posebno uživao: »se ča je nemo, to je naše«.

Drugačiji od drugih

Po čemu je bio toliko »drugačiji od drugih«, po čemu se isticao i po čemu će se pamtiti njegov lik i djelo? Rekli bismo da je uz ostalo bio zanimljiv i kao čovjek kojemu se nije bilo teško prerušiti, maskirati, utjeloviti neku osobu kako bi se organizirala manifestacija koja će usrećiti ne samo susjede, već i susjede od susjeda… Čovjek sa stotinu lica. Ne samo da je bio prvi opatijski Mikula, pa su djeca s područja Vasanske od svetog Nikole primala darove toliko godina unazad da su danas možda već i sami nonići, već je sa zadovoljstvom »igrao« i Djeda Mraza, ali i iskreno uživao u organizaciji izložbi starih fotografija iz nekih »zlatnih dana mladosti«, najčešće vezanih uz karnevalska zbivanja na Kvarneru, jer maškare je obožavao i za njih živio »do zadnjeg daha«. Bio je u svojoj profesionalnoj karijeri recepcionar u hotelu, no zapravo i vrlo spretan, školovani zubotehničar i vrlo vjerojatno »najbolji zubotehničar među hotelijerima i najbolji hotelijer među zubotehničarima«.

Vezan uz Opatiju, uz svoju obitelj i s Vasanskom u srcu, organizirao je ili se aktivno uključivao u mnoge događaje za koje je smatrao da bi njegovim sugrađanima i svima koji dođu u ovaj grad bili zanimljivi te je uz ostalo bio i dugogodišnji i jedini počasni predsjednik Mjesnog odbora Vasanska. Kada ga je do suza dotaknula najveća nagrada kojom mu se Opatija odužila za dio onoga što je bio ovaj »domaći čovek«, priznao nam je skromno da je dirnut zbog toga što je postao dobitnik nagrade za životno djelo Grada Opatije i još dodao da bi, da se kojim slučajem ima priliku ponovo roditi, »sve u životu ponovio i učinio isto«.

Rođen je 1939. godine u Opatiji, a i ispred kuće u kojoj je živio ostavio je neobičnu izložbu oslikanoga kamenja i različitih uspomena »za dušu«, vezanih uz karneval i neke druge životne trenutke. U biografiji mu se ističe da su mu se preci doselili u Vasansku kao i brojne druge obitelji iz opatijskog zaleđa, spustivši se iz Bregi prema moru u potrazi za boljim životom i lakšom zaradom. Poslijeratna zbivanja vodila su Jeletićevu majku i oca u Rijeku gdje je Emil završio školu za zubnog tehničara na Sušaku. Roditelji su ga, nakon završene talijanske osnovne škole, usmjerili u tu struku jer su joj i sami posvetili cijeli radni vijek, otac kao zubar, a majka kao zubotehničarka. Obitelj se 60-ih godina vratila u Opatiju, što je možda bilo i ključno u daljnjem životnom putu Emila Jeletića. Udaljivši se od struke, prihvatio je zov turizma od kojega se u to doba moglo dobro zaraditi te se zaposlio na recepciji hotela Imperial.

Živio za društvo

S druge strane, Jeletić je bio osoba koja živi za društvo i od društva, čemu se može i pripisati njegova iznimna popularnost u Opatiji i na Liburniji, pa i šire. Bio je otac trojice sinova kojima je od malena usađivao ljubav prema svemu onome što je njega činilo sretnijim i ispunjenijim, a oni su mu se, svaki kroz svoju obitelj i na svoj način, odužili onime što najviše voli, a to su unuci, pa je Emil Jeletić ujedno bio i ponosni četverostruki nono i tu je svoju ulogu uvijek rado isticao.

Rekli su za njega i da je bio »hodajuća enciklopedija« jer je znao i prikupljao zanimljive materijale iz prošlosti, ali je bio i čovjek od akcije pa u vrijeme dok ga je zdravlje služilo »nije bilo gdje ga nije bilo«. Nikada ga nije bilo strah javno izraziti svoj stav i stoga se njegovo mišljenje često prenosilo u novinama, uz onu obaveznu napomenu »samo da neki ča ne zameri«. Čak i kada su teme bile »najškakljivije«, nije se ustručavao javno reći što o njima misli i u ovom je trenutku takvih iskreno dobronamjernih osoba nažalost još vrlo malo ostalo.

– Gospodin Emil Jeletić uvelike je zaslužan za poboljšanje kvalitete i opće razine društvenog života u Opatiji, počevši od utemeljenja i kontinuiranog održavanja Balinjerade, preko okupljanja i animiranja velikog broja Opatijaca vezano za izložbe fotografija, do ulaganja enormne količine energije i truda da baš svako dijete u našemu gradu bude bar nakratko sretno. Prema nama, to su vrhunski dosezi za »malog« čovjeka koji se raduje i uživa u svome životu i svoju sreću nesebično dijeli s drugima – naveli su iz MO-a Vasanska prilikom kandidature za nagradu uz koju je tiho otplovio u vječnost.