Foto Marko Gracin
Oni su nadležni za Opatiju, naročito za njezine povijesne zgrade unutar pojasa koji je službeno zaštićen još davne 1969. godine. Koliko je meni poznato, konzervatori se još nisu izjasnili po pitanju Gellnera i rušenja njegovog djela u opatijskoj luci, kaže Valušek
povezane vijesti
OPATIJA Yacht Club u Opatiji nedavno je srušen, a na njegovom mjestu niče novi objekt, građevina sportsko-rekreacijske namjene s ugostiteljskim sadržajem. Najpoznatiji po svojem funkcionalističkom pristupu te »čistim« oblicima, austrijski arhitekt Eduard Gellner bio je pionir u korištenju novih materijala i tehnika gradnje, a njegov je stil odražavao suvremene trendove i ideje o urbanome planiranju i dizajnu.
Arhitekt je to koji je traga ostavio i u nas, a jedno od njegovih poznatijih djela upravo je i opatijski Yacht Club o kojem je u medijima govorio dr. sc. Berislav Valušek, predsjednik Društva povjesničara Rijeke, koji ima nemali broj znanstvenih radova vezanih baš uz grad Opatiju i njegovo arhitektonsko nasljeđe.
Upravo zato profesor za naš list dodatno pojašnjava važnost toga objekta i samoga arhitekta, govori o važnosti njegova očuvanja, no i o tome arhitektonskom slučaju u kontekstu opatijske izgradnje i(li) planiranja. Uputili smo upit i Konzervatorskom odjelu u Rijeci i još čekamo odgovor.
Eduard Walter Gellner
Prije nego krenemo na konkretnu problematiku glede Yacht Cluba, možete li nam reći nešto o važnosti samoga arhitekta u terminima njegovih radova i njegova stila? Koja djela potpisuje i po čemu je Gellner značajan za opatijsko, odnosno riječko područje?
– Eduard Walter Gellner rođen je 1909. u Opatiji gdje završava osnovnu školu, potom upisuje gimnaziju u Rijeci, a s osamnaest godina odlazi u Beč na Kunstgewerbeschule, gdje pohađa tečajeve dizajna i arhitekture interijera pod vodstvom Josefa Hoffmanna. Neko vrijeme radi u očevoj tvrtki koja je proizvodila reklamne natpise i opremu za lokale u Rijeci i Opatiji, pa u tim ranim radovima Gellner ima priliku upoznati materijale i eksperimentirati s novim arhitektonskim formama s kojima se susreo u Beču. Iskustvo rada u očevom Werkstattu bila mu je odskočna daska da počne samostalno raditi kao dizajner interijera; Gellner tako oblikuje interijere niza restorana i barova (Zlatna školjka u Rijeci, Regina Bar, Tic-Tac u Opatiji,) te plesnih klubova u najvažnijim hotelima na obali od Rijeke do Trsta, od Kitzbühela do Cortine d’Ampezzo. Tijekom rata Gellner se upisao na Arhitektonski fakultet u Veneciji gdje je diplomirao relativno kasno, 1946., s 37 godina. U godinama neposredno nakon rata bio je neko vrijeme asistent na Katedri za elemente arhitektonske kompozicije, ali je odlučio odustati od akademske karijere i posvetiti se svojoj profesiji; nakon razdoblja provedenog između Venecije, Trsta i Cortine, zbog posla se trajno nastanjuje u Cortini gdje će ostvariti svoja najvažnija djela među kojima se posebno ističe veliki alpski korporativni turistički kompleks za zaposlenike grupe ENI i njihove obitelji.
Fotografija kao dokument izgleda Yachta Cluba u 2013. godini / Foto ARHIVA NL
Zaslužan je za neke od rijetkih arhitektonskih intervencija u Opatiji nastalih uglavnom u 1930-im godinama: kuća Bilek, 1931., Veslački klub, 1938. (u suradnji s Alessandrom Bolisom), trafika uz hotel Milenij, 1939. itd. Uz slastičarnicu Panciera (1937.) i zgradu carinarnice na pristaništu (oko 1936.), sve su ove izvedbe, polukružnih užih strana i zaobljenih uglova zgrada naglašenog plasticiteta, izvedenice talijanske racionalističke arhitekture. No većina Gellnerovih projekata iz tih godina, razasuta na širokom prostoru koji uključuje Opatiju, Rijeku, Trst, Cortinu d’Ampezzo itd., odnosi se na oblikovanje interijera, pročelja kuća i namještaja. Kako se mijenjala moda, tako su se mijenjali i interijeri te ih je bilo teško zaštititi, ali je – tim više – trebalo biti sačuvano ono što se moglo, a to je čista arhitektura kao u slučaju Veslačkog kluba. Gellnerovo uređivanje restorana Zlatna školjka u Rijeci prvi je primjer, barem koliko je meni poznato, rustičnog, ribarskog, težačkog interijera koji je kod nas postao popularan tek od 1970-ih godina nadalje. No taj je interijer davno uništen. Nama Gellner nije važan zato što je kasnije napravio karijeru u Italiji i postao nezaobilazno arhitektonsko ime, iako i ta činjenica ima svoju specifičnu težinu, već nam je važan zbog opatijskih i riječkih realizacija, arhitekture iz 1930-ih godina koja je obilježila cijelu Europu, a koja je kod nas ostavila relativno plitak trag.
Odgovor Grada Opatije
Za izjavu glede slučaja Yacht Club poslali smo upit i Gradu Opatiji, a zanimao nas je stav Grada po pitanju Eduarda Gellnera i njegova djela u opatijskoj luci, koje je zaštićeno još 1969. godine; je li Grad za mišljenje o Gellnerovu djelu pitao nekoga od struke te je li se moglo spriječiti njegovo rušenje. Zanimalo nas je i je li Grad kontaktirao Berislava Valušeka, koji je najzastupljeniji autor u proučavanju i zaštiti opatijske arhitektonske baštine, naveden i u dokumentu Konzervatorske podloge iz 2020. godine, koji je dostupan na mrežnim stranicama Grada. Također nas je zanimalo zašto dokument Konzervatorske podloge iz 2020. godine, prema riječima resorne ministrice Obuljen Koržinek, nije ugrađen u prostorno-plansku dokumentaciju grada Opatije, a upitali smo opatijske gradske vlasti i za komentar glede Valušekove izjave prema kojoj je opatija »grad slučaj«, jer se u njemu »već desetljećima gradi što god i bilo gdje, uz podršku – prešutnu ili izravnu«. Na naše upite odgovorio je Filip Vlah, pročelnik Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno planiranje i zaštitu okoliša, a njegov odgovor prenosimo u cijelosti. – Sam zahvat vezan uz Yacht Club predstavlja privatnu investiciju koja se odvija na pomorskom dobru, i to kroz koncesiju, te Grad Opatija u sam postupak rušenja i izgradnje nije uključen, a niti ima pravnih mogućnosti da tim postupcima upravlja. Isto tako potrebno je konstatirati da ovaj zahvat ne bi bio moguć bez da nadležni Konzervatorski odjel izda suglasnost. Davanjem suglasnosti struka procjenjuje vrijednost same građevine i samostalno odlučuje, kao što odlučuje o svim zahvatima na području zaštićene kulturno-povijesne cjeline grada Opatije gdje spada njezin uži centar te područje luke. Vezano uz Konzervatorske podloge iz 2020. godine potrebno je istaknuti da one služe kao alat za dodatnu zaštitu kulturne baštine u Opatiji te da još nisu uključene u prostorno-plansku dokumentaciju, a što je rezultat ranije donesenih odluka. Zlatno je pravilo ozbiljnog i odgovornog analiziranja bilo koje situacije da se prije svega dobro poznaje materiju o kojoj se raspravlja te da se prethodno konzultira struku. Grad Opatija izuzetno proaktivno štiti građevine kulturnog važenja koje imaju obilježje povijesne gradnje, i to na način kako je to jedino moguće – u okviru svojih nadležnosti i važećih propisa. Upravo radi još bolje zaštite arhitektonske baštine grada, gradonačelnik Kirigin je već bio predložio, a Gradsko vijeće je donijelo odluke prema kojima će konzervatorske podloge biti uključene u predstojećoj izmjeni prostorno-planske dokumentacije koja je već pokrenuta, pojašnjava pročelnik Vlah. |
Dokument Konzervatorska podloga
S obzirom na dokument Konzervatorska podloga povijesne urbanističke cjeline Opatije koji je izradio Arhitektonski fakultet u Zagrebu, postavlja se pitanje kako se dogodilo da se djelo Eduarda Gellnera, s ciljem da se na tome mjestu ondje napravi nešto novo, samo tako sruši? Tko je nadležan, čija je to odgovornost i(li) propust?
– Načelna odgovornost je ona riječkih konzervatora koji su nadležni za Opatiju, naročito za njezine povijesne zgrade unutar pojasa koji je službeno zaštićen još davne 1969. godine. Koliko je meni poznato, konzervatori se još nisu izjasnili po pitanju Gellnera i rušenja njegovog djela u opatijskoj luci. U međuvremenu možemo podsjetiti na inicijativu opatijskih građana iz 2020. godine koji su u obliku otvorenog pisma prozvali nadležne i tražili da se Opatija prestane uništavati neadekvatnim i prekomjernim bujanjem izgradnje. Ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek, promptno je odgovorila na tu inicijativu. Citiram: »Nažalost, konzervatorska podloga iz 2020. godine (koju je izveo Arhitektonski fakultet iz Zagreba), kao ni prethodne tri, nisu ugrađene u prostorno-plansku dokumentaciju, budući da za isto ne postoji zakonska obaveza koja bi to uvjetovala lokalnoj samoupravi kao nositelju izrade ili izrađivaču prostorno-planske dokumentacije. Također, postupak donošenja prostornih planova unazad deset godina ne zahtijeva dobivanje suglasnosti tijela za zaštitu spomenika, odnosno potvrde na iste. Posljedično, sve je češća kolizija između parametara prostornih planova i mjera zaštite registriranih cjelina, što dovodi do vidljivih degradacija prostora zaštićenih kulturno-povijesnih cjelina.«
U tom istom ranije spomenutom dokumentu Konzervatorske podloge ističe se nemali broj vaših radova o opatijskoj baštini, pa se posebno ističe kako ste vi jedan od najzastupljenijih autora koji je problematizirao opatijsku baštinu, što i nameće pitanje je li vas tko pitao za mišljenje glede slučaja Yacht Club?
– Nažalost, nitko me ništa nije pitao – ikada, koliko se sjećam – a Opatijom se bavim više od četrdeset godina. Zato sam ja pitao, gnjavio, dosađivao, inzistirao… u okviru razno-raznih odbora, vijeća, savjeta itd., te u sklopu svoje publicističke djelatnosti, od novinskih članaka, preko časopisa do knjiga. Nekakvih pomaka je, naravno, bilo, od vile Angioline do »Šporera« i dalje. Potrebno je istaknuti da je u vrijeme socijalizma devastacija bilo manje iz jednostavnog razloga što nije bilo dovoljno novaca za neke velike investicije. Prava opasnost pojavljuje se nakon Domovinskog rata, krajem 1990-ih godina. Podsjetit ću vaše čitatelje na najveći skandal na tu temu koji se zbio 2002./2003. godine kada je nova vlast (gradonačelnik Ranko Vlatković, HNS) otkrila da je Prostorni plan uređenja Grada Opatije, izglasan na gradskom Vijeću 2001., pri kraju mandata gradonačelnika Axela Luttenbergera (IDS), falsificiran.
Devastacije prostora i arhitekture
Možete li pojasniti što se tada točno dogodilo?
– Otkriveno je da tekstualni dio plana ima tri različite verzije; jednu o kojoj su raspravljali vijećnici Gradskoga vijeća, jednu za Primorsko-goransku županiju i jednu za Službene novine Županije. Članci i stavci izostavljeni iz teksta, prema konkretnim potrebama vlasnika i investitora, značili su smanjenje bruto površina, povećanje visina i maksimalnog broja etaža, povećanje koeficijenata izgrađenosti i smanjenje udaljenosti između gradskih i susjednih im građevinskih parcela. U grafičkom dijelu Plana pojavio se (u odnosu na tekstualni dio), višak od 285 hektara građevinskog područja!
Na temelju takvog falsifikata izdavane su lokacijske i građevinske dozvole koje kasnije nisu mogle biti povučene. Rezultat je ogroman broj novih zgrada s apartmanima i obiteljskih kuća u gornjim dijelovima grada, neke i na dotada zaštićenim zelenim površinama i velika opterećenost i ranije preopterećene gradske infrastrukture (voda, kanalizacija, struja, prometnice, parkiranje…). Iako je angažirana Urbanistička inspekcija Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, a protiv odgovornih osoba izvođača Plana (Opatija projekt Group iz Opatije) podnesena kaznena prijava – očekivano – nitko na kraju nije odgovarao, a najmanje političari od kojih je nemali broj imao u vlasništvu zemljišta na novoosnovanim građevinskim područjima.
Nešto slično dogodilo se u svibnju 2004. kada je održana javna rasprava o trećoj izmjeni opatijskog Prostornog plana, na kojoj su se građani Opatije plebiscitarno izjasnili da se postojeće visine hotela u gradu ne smiju mijenjati/povećavati te su bili i protiv planiranog povezivanja nekih hotela, shvaćajući da je Opatija već preizgrađena, te da prostor više ne može podnijeti novu izgradnju bilo koje vrste i opsega. Na njihovu je stranu stala i struka (gradski Odbor za prostorno uređenje, planiranje i zaštitu okoliša), no Poglavarstvo je bilo drukčijeg mišljenja, te je time širom otvorilo vrata nastavku devastacije prostora i arhitekture.
Uvažavajući činjenicu da je na području opatijske rivijere teško odvojiti turizam od građana, jer dobar dio njih od turizma živi, ipak je neshvatljivo da su stanovnici grada ranga Opatije svoje društvene, kulturne, sportske i ine potrebe donedavno zadovoljavali u Rijeci, a ne u svom gradu. Takvo je stanje, uz sve više cijene nekretnina, tijekom 90-ih godina dvadesetoga stoljeća, pa i kasnije, rezultiralo svojevrsnim egzodusom stanovništva, najčešće na periferiju grada, u Rijeku ili na brdovita područja općine Matulji.
Građevinsku dozvolu izdala je opatijska ispostava PGŽ-a / Snimio Sergej Drechsler
Greške u prostoru
Zašto se u ovome slučaju, kako ste naveli za Jutarnji list, ne radi o zaštiti baštine već o povratu investicije?
– Riječ je i o jednom i o drugom. Na institucijama je da se brinu za baštinu, a investitore jedino zanima povrat uloženog i zarada. Pazite, investitori su u ovom slučaju Opatijci koji su dobili koncesiju za to područje, oni isti Opatijci koji će se žaliti na preizgrađenost Opatije, osim u slučajevima kada su i oni involvirani.
Iz svega toga proizlazi pitanje odgovornosti; tko je odgovoran za slučaj Yacht Cluba i njegove sudbine?
– Bez politike i gradske administracije ništa se u prostoru ne može dogoditi – ni pozitivno ni negativno, pa je prva adresa na koju se treba žaliti zbog prije navedenih devastacija prostora, kao i onih koje nam spremaju – Grad Opatija i njegove službe te političari.
Je li slučaj ovog objekta konkretno primjer jednog puno većeg problema? Zašto smatrate da si ovim činom režemo granu na kojoj sjedimo te što su točno »prijašnje greške u prostoru«?
– Prijašnje greške u prostoru su, da krenemo od kraja, na primjer područje Trga V. Gortana koje se već desetljećima tretira kao budući opatijski glavni trg. Od kraja 1980-ih godina raspisano je nekoliko natječaja za oblikovanje trga, podijeljene su nagrade, ali se ništa u smislu realizacije nije dogodilo. Ovih mjeseci svjedočimo kako bivša servisna zona lječilišta Opatija, s tramvajskom remizom i skladištima, neadekvatno narasta u hotel Katarina Linea koji je volumenski »pojeo« cestu i vizualno degradirao malu vilu Edera Carla Seidla. I opet su u pitanju Opatijci koji grade hotel koji se oblikuje parcijalno, nezavisno od funkcija budućeg trga. Prijašnja greška u prostoru je i Ljetna pozornica s kupalištima Lido i Angiolina te hotelom i restoranom Bevanda. Greška je nastala kada je nasipano zemljište na kojemu je trebao niknuti Kurpalast, ali nije zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata. I tu se planiralo parcijalno čega je rezultat nedefinirano područje s izmještenim dijelom obalnog puta. Kupalište Angiolina je adekvatno rekonstruirano, ali je izgubilo svoj sadržaj – kupalište i danas zjapi uglavnom prazno. Puno bi nam vremena i prostora oduzelo nabrajanje svih grešaka u prostoru, od austrijskih, preko talijanskih do socijalističkih, i naročito tranzicijskih. Sve su one rezultat jagme za profitom i nereguliranih ili loše reguliranih uloga pojedinih ustanova čime si režemo granu na kojoj sjedimo, jer, da parafraziram poštapalicu jednog mog prijatelja – svjetla budućnost je iza nas.
