Baš u ovo doba minilockdowna, kao i za proljetnog sveobuhvatnog, mnogi su shvatili koliko im nedostaju – kafići. Jednostavno druženje uz kavu i prijatelje sada mnogima itekako nedostaje, a žale za njim i vlasnici kafića i zbog posla i zbog društva.

Među njima je i Zlatko Grgurić, čiji bi kafić »Tin« – da su vremena normalna – ovog mjeseca svečano proslavio punih trideset godina rada. Nažalost, od prave fešte ništa do daljnjega, ali ako ništa drugo, prošlosti se možemo prisjetiti riječju i slikom.

– S radom smo započeli početkom prosinca 1990. godine kao »Caffe Tigar«, a od prvog su dana kafić posjećivali gosti svih životnih dobi. Ono što je interesantno i na što sam posebno ponosan jest to da su u isto vrijeme znali doći za jedan stol roditelji, za drugi njihova djeca sa svojim društvom.

Prvih godina rada nije bilo mobitela pa su se ljudi spontano nalazili u kafićima i mislim da se nakon Domovinskog rata nekako opuštenije živjelo.

Kava se tada konzumirala u manjim količinama, dok je u današnje vrijeme kava glavni artikl o kojem vodimo posebnu brigu, a zahvaljujući višegodišnjem poznanstvu i suradnji s CEO Luigijem iz tvrtke Julius Meinl, u kafiću uvijek imamo vrhunske aparate za kavu te se zajedno s educiranim osobljem trudimo da gosti uvijek dobiju najbolju uslugu.

Isto vrijedi i za Zagrebačku pivovaru, Coca Colu i sl., govori Zlatko Grgurić napominjući da je osim same ponude, u kafiću »Tin« jako bažna i dobra glazba.

Nenarodnjački kafić

– Nikad nisam puštao narodnjake, a već pri otvorenju 1990. godine, putem satelita gledali smo videospotove na MTV-u. U ovih 30 godina bilo je, izračunao sam, 1.560 subota koje sam proveo između ostalog kao DJ, a kad tomu dodam i rad u disco klubovima S, No.1 i Senjsko, broj neprospavanih subota penje se na više od 2.000.

Također, već od 1990. godine počeli smo s proslavom Badnjaka. Jedini Badnjaci koje nismo radili su 1991. godne zbog rata te, nažalost, ove godine zbog bolesti COVID-19.

Do 2014. zvali smo se »Caffe Tigar«, a otad se zovemo »Tin« u spomen na mog tragično preminulog sina, koji mi je, kao i kći Valnea, pomagao u poslu. Volio je nogomet, muziku, imao puno prijatelja, a kako je ugostiteljstvo dugogodišnja obiteljska tradicija, siguran sam da bi nastavio taj posao.

Caffe “Tigar” jednog davnog ljeta s kraja devedesetih

No, nažalost, ubijen je u Španjolskoj 2014. godine za vrijeme maturalnog putovanja. Bilo je svakakvih priča o okolnostima njegove smrti, no uspjeli smo dokazati da je ubijen.

Prikupljeno je puno dokaza, počinitelji još nisu pronađeni pa smo molili za pomoć naše državne institucije koje su nam davale puno obećanja, ali ne i konkretnu pomoć, govori Zlatko Grgurić ističući da je za dug i kvalitetan rad kafića zaslužno puno ljudi.

Dobar tim

– Veliko hvala mojoj obitelji – Tinu, Valnei, Nataliji, roditeljima (bez kojih ove duge priče ne bi bilo) – prijateljima i obitelji Bolf, koji su vlasnici kuće u kojoj kafić radi. Posebno hvala svim mojim djelatnicama koje su u proteklih 30 godina bile sa mnom i koje su svojim radom i zalaganjem dale velik doprinos priči oko kafića »Tin«.

Najviše staža ostvarile su Ljiljana koja je radila 11 godina te Valentina i Slađana koje su s nama bile cijelo destljeće, a tu su onda i Vladimira (7 godina), Samra (5) pa Lorena, Antonia, Andrijana, Daniela, Barbara, Martina, Ivana M. Ivana A. Alenka, Suzana, Nensi, Željka, Goranka, Jelica, Laura, Monika, Dijana, Snježana, Jadranka, Dubravka, Maja, Livia, Zdenka, Melita, Jasmina, Marijana, Željana, Dijana, Stojanka, Nika i Valnea. Jedini konobari bili smo moj Tin, njegov prijatelj Saba i ja. Bez svih nabrojanih, njihova truda, naravno, ne bismo bili tu gdje jesmo, zaključio je Grgurić.

Tin, Valnea, Vladimira i Zlatko

Bufetari

– Mislim da mi je ugostiteljstvo u genima jer je moja sada pokojna baka Antonija imala buffet za vrijeme Drugog svjetskog rata u Skradu u mojoj obiteljskoj kući. Zbog toga su nas u Skradu i zvali bufetari.

Njezin su posao nastavili moj otac Ivan i majka Antonija, pa je tradicija ugostiteljstva u mojoj obitelji duga punih 80 godina, napominje Zlatko Grgurić.

Caffe “Tin” snimljen pred tri zime / Foto Zlatko Grgurić

Borac za bolje sutra

– Predsjednik sam ceha ugostitelja obrtnika Delnice i vijećnik u novoosnovanoj Turističkoj zajednici Gorskog kotara, a vrlo često sam se kao sponzor uključivao u različita sportska događanja.

U ova teška kovid-vremena trudimo se pomoći našim obrtnicima. Dosad smo imali dobru suradnju s Gradom Delnice. Oslobodili su nas plaćanja najma javnih površina, komunalne naknade dok smo bili zatvoreni, a trenutačno pregovaramo da nam se smanji porez na potrošnju koji je kod nas veći nego u drugim dijelovima Hrvatske, govori Grgurić