Kada biste na prašnjavom tavanu našli fotografiju nekih neznanih lica datiranu iz ranih godina prošloga stoljeća, i kada bi na poleđini te fotografije pisalo Novi Vinodolski i ništa više od toga, samo bi vam jedna osoba mogla otkriti tko su osobe koje se na toj fotografiji nalaze i ta je osoba Fedor Mudrovčić. Riječ je o čovjeku koji predstavlja živu vezu s vremenima koja su odavno prošla. Mudrovčićeva strast prema lokalnoj povijesti, a posebno prema starim fotografijama, ne poznaje granice i kroz njegovo znanje novljanska povijest postaje živa te nam ono omogućuje da bolje razumijemo kako je grad rastao, kako se mijenjao i razvijao tijekom godina.

Mudrovčić, kao neprocjenjivi resurs svoje zajednice, okuražio se na hrabar pothvat – napisati monografiju Nogometnog kluba Vinodol koji ove nogometne sezone obilježava svoj stoti rođendan. Motivacija da se stvori monografija NK Vinodola pomalo je i intrinzična, jer su četiri generacije Mudrovčića ostavile traga u novljanskom nogometu. Doduše nikada, prepričava nam skromno naš sugovornik, porodica Mudrovčić nije bila veliko nogometno pokoljenje, ali četiri su generacije igrale što u NGŠK-u, što u Vinodolu. Junior NGŠK-a 1927. bio je Konstantin Mudrovčić, otac našeg subesjednika. 1964. junior je bio i on sam, dok je njegov sin Saša igrao u prvoj momčadi. Danas obiteljsku tradiciju nastavlja unuk Ivan, koji je igrač kadetske momčadi Vinodola. Riječ o zaista rijetkom obiteljskom slučaju. Razgovor s ovim hodajućim izvorom novljanske povijesti započeli smo s pitanjem kako se rodila ideja za monografiju Nogometnog kluba Vinodol.

– Kao dugogodišnji logističar u klubu – od blagajnika do tajnika, a nekada i juniorskog igrača, odvajkada sam bio zaljubljen u novljanski nogomet te u NK Vinodol i, s obzirom na to da su već svi klubovi u bližoj okolici izdali svoje monografije, bio je red da netko počne pisati knjigu i o NK Vinodolu i njegovoj stoljetnoj povijesti. Naime, u nogometnoj sezoni u koju smo ušli obilježavamo sto godina od osnutka kluba – 1923./1924. godine. Zahvaljujući podršci uprave kluba i gradonačelnika Grada Novog Vinodolskog Tomislava Cvitkovića, zajedno sa suradnicima krenuo sam na ovu putešestviju. Zaista je riječ o jednoj putešestviji, s obzirom na nedostatak arhivske građe koja je, za NGŠK, nestala tijekom Drugog svjetskog rata na jedan bizaran način, a arhivska građa od 1945. naovamo nestala je prilikom seoba i premještanja svlačionica i igrališta. Za sada službeno postoji samo arhiva od 2016. godine, i to zahvaljujući Marinu Čariji, agilnom tajniku Nogometnog kluba.

Sakupljač starih fotografija

Klub slavi svoj stoti rođendan, a službenu arhivu ima tek od 2016. Kako ste, onda, dolazili do podataka?

– Podatke sam prikupljao od vrata do vrata. Poznavajući situaciju u nogometnom klubu, igrače sadašnje i prijašnje, zamolio sam ih da pronađu, u svojim privatnim obiteljskim arhivama, fotografije i poneki pisani dokument. Puno su mi pomogli i neki prijašnji zapisi, pogotovo gospode Srećka Kabalina, Jurja Potočnjaka, Ivice Dražića i Mladena Komadine – Brace. U nekoliko navrata išao sam i u Sveučilišnu knjižnicu u Rijeci i pronašao zanimljive podatke zahvaljujući djelatnici knjižnice gospođi Mladenki Vučinić. Također, drago mi je da mi se javio velik broj ljudi koji je svojim svjedočanstvima pomogao prilikom sakupljanja građe za monografiju na kojoj trenutno radimo. Bila mi je čast razgovarati s gospodinom Srećkom Petrinovićem Maricom – najstarijim živućim novljanskim nogometašem, kao i s Dragutinom Bracom Antićem, Brankom Šamanićem, Darkom Komadinom, Marinom Buljatom, Vlatkom Božićem, Anđelkom Komadinom, Igorom Baričevićem, Ninom Baričevićem i mnogim drugima. Neke podatke iskoristili smo i iz nogometnih edicija NK Orijenta, Grobnika, Nehaja, Borca, Crikvenice, Naprijeda i Opatije.

U Novom Vinodolskom poznati ste i kao strastveni sakupljač starih fotografija. Već desetljećima uređujete novljansku Travicu, časopis koji izlazi za vrijeme novljanskih mesopusnih običaja. Može li se onda reći da ste u radu na monografiji spojili svoje dvije velike ljubavi – prikupljanje fotografija i nogomet?

– U pravu ste. Zaljubljen u svoj grad i njegovu prošlost, posebno mi je zadovoljstvo sakupljanje starih fotografije. Sve je počelo početkom devedesetih godina kada sam bio urednik fotografije u knjizi novljanskih žitaka. Tada sam počeo, za tu ediciju, prikupljati fotografije autora, odnosno čitača žitaka. Usput sam nailazio i na druge povijesne fotografije samoga grada i njegovih ljudi. Posebno su me, pored fotografija novljanskih narodnih običaja, zainteresirale fotografije vezane uz novljanski sport i tako je krenulo. Znam se našaliti kako u svojoj privatnoj arhivi imam dovoljno fotografija da jednog dana i sam otvorim podružnicu novljanskog muzeja (smijeh). Za ovu monografiju, koju pripremamo, fotografije smo sakupljali doslovno od vrata do vrata jer, kao što rekoh, službena arhiva gotovo da i ne postoji. Što se fotografija tiče, velik je broj onih koji su dostavili po jednu-dvije fotografije i koji su se odazvali mojim, često dosadnim, pozivima, a i ovim putem pozivam čitatelje ovoga teksta da, ako imaju neku fotografiju iz prošlosti kluba, neka mi se jave jer ćemo iste sigurno iskoristiti tijekom rada na monografiji. I bilo kakav zapis je, također, i više nego dobrodošao.

Osim sakupljanja građe, što je najzahtjevnije prilikom rada na ovako velikom projektu?

– Kao i kod svakog posla – važan je veliki rad u sistematizaciji materijala, ali doista u tome uživam. Svaki dan naučim nešto novo o svom gradu i njegovu sportu, otkrivam nove pojedinosti i anegdote. Novi, naime, ima puno rariteta. Primjerice, u prvoj momčadi igrala su zajedno tri brata Šamanića, ali i očevi i sinovi – Ivan i Dražen Meringer te Bojan i Andrej Petrinović, a i glavni urednik vašeg lista Ivica Tomić igrao je za NK Vinodol. Sve su to zanimljivi podaci.

Vrijeme s više entuzijazma

I sami ste kazali kako ste bili i igrač. Kakav je bio NK Vinodol u vrijeme vašeg igranja?

– Moja igračka karijera bila je samo u juniorskom uzrastu 1964. godine. Moje kvalitete za daljnje napredovanje bile su limitirane (smijeh), ali bilo je to vrijeme s više entuzijazma i za klub i za grad. Primjerice, mi smo, kao juniori, dobivali stare dresove i stare kopačke. Morali smo ih odnijeti doma da nam ih roditelji pokrpaju, operu i tek smo onda mogli doći na teren. Na poluvremenu smo dobivali jednu četvrtinu limuna kao osvježenje. Putovalo se svakako – najčešće kamionima, a ponekad autobusom. Iako je moja igračka karijera bila kratka, ali za mene slatka, odmah sam prilikom povratka iz vojske postao član Upravnog odbora Kluba i obnašao funkcije blagajnika u dva, a u više navrata tajnika kluba.

Klub pratite otkad ste svjesni sebe, a i dandanas gledate utakmice. Koji je najzanimljiviji novljanski nogometni susret kojem ste svjedočili?

– Uh, bilo je tu svega! Najuzbudljivije utakmice bile su šezdesetih kada je Vinodol igrao u riječko-pulskoj zoni. Bila je to jaka liga, puna kvalitetnih igrača. Iz tog perioda novljanske su legende Ivan Meringer, Pave Krišković i braća Šamanići, braća Smolčić, moj prijatelj Milorad Kalanj, dr. Ljubo Pavelić, Braco Antić, Slavko Školjarev, Zvonko Sokolić, braća Kabalin-Lindarić i drugi. Oni su osvajali terene i ušli u legendu. Bile su to zanimljive utakmice, pogotovo s najbližim susjedima – Crikveničanima i Senjanima, a puno puta su, u žaru borbe, završavale na ivici incidenta. Sjećam se utakmice protiv Nehaja u Senju kada nam je trebala pobjeda da ostanemo u ligi. Međutim, Senjani nisu htjeli ni čuti ni za kakav ustupak već su nas nemilice porazili što im, intimno, nisam oprostio do dana današnjeg (smijeh).

Kada ste se već dotakli Crikvenice, čini mi se da je rivalstvo između tog grada i Novog danas puno manje no što je to bilo nekoć?

– Da. Puno manje. Prije su igrači bili domaći dečki – klapa i do izražaja je dolazio lokalpatriotizam koji se onda reflektirao i na terenu. Sjećam se jednog okršaja koncem pedesetih kada je u Novom došlo do tučnjave između igrača te je na terenu bilo krvavih nosova. Danas je to izgubljeno. Sport u malom mjestu kao što je Novi teško je održavati bez srednje škole. Naši đaci odlaze izvan Novoga, a nitko ne dolazi u grad. Nekada je u Novom bila Pčelarska škola, Škola učenika u privredi, Lugarska škola i iz tih su se kadrova vukli talentirani pojedinci koji su igrali za Vinodol, da spomenem samo Žarka Medića, Milana Bogdanovića, Pavu Marinovića i tako dalje.

Hrvatski sokol

Zanimljivo je da su i sami srednjoškolci i studenti zaslužni za institucionalizaciju sporta u Novom prije sto godina, zar ne?

– Početak sporta u Novom vezan je uz osnivanje i djelovanje Hrvatskog sokola koji je u Novom osnovan 1904. godine. Osnovali su ga, prema zapisima učitelja Adolfa Harapina, pripadnici Hrvatskog sokola iz Sušaka koji su u Novi stigli brodovima, dok je za prvog starostu, odnosno predsjednika izabran općinski bilježnik Petar Ježić. Prije nogometa, u Novom se igralo i na buće. To je, u ono vrijeme, bila narodna igra, a boćanje će tek puno kasnije postati sport. Igrao se i tenis, ali više u službi turizma i igrali su ga turisti. Za napomenuti je kako je Novi prvo tenisko igralište imao u sklopu hotela Lišanj do 1923. kada je, iskapanjem pješčane plaže poništeno, a novo izgrađeno u parku i otvoreno 1929. godine. Natjecateljski sport u Novom prije nogometa bilo je jedino plivanje i tim su se sportom bavili isti studenti i đaci koji su u gradu započeli igrati nogomet i osnovali Novljanski građanski športski klub 1923., iako se zna da se nogomet počeo igrati iza Prvog svjetskog rata, ali na neoznačenim i neucrtanim terenima i to kao razbibriga mladosti. Naime, Novi je, kao već etablirano turističko središte na Jadranu, imao mnoštvo gostiju iz Zagreba, a i Novljani, čiji su roditelji bili imućniji, išli su se školovati u hrvatsku metropolu. Ti studenti i đaci u Novi su donijeli prvu loptu te prva nogometna pravila i bili su pokretačka sila. Danas je poznato da je najagilniji među njima bio student medicine Branko Maričić (r. 1900), koji je bio prvi predsjednik i osnivač NGŠK-a. U Novom je vilu, primjerice, imala obitelj Ante Pavelića Zubara, a njegovi sinovi – Ivica, Nikola i Radovan bili su članovi NK Konkordija iz Zagreba, a taj je klub svojevremeno bio i prvak države. Ivica Pavelić, kao svestrani sportaš, pored nogometa, nastupao je za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije i kao plivač na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. Poslije je u Švicarskoj osvojio prvenstvo u skijanju, a ljeti je igrao za NGŠK. Tu su se pojavljivali, kao nogometaši, i dr. Vladimir Velebit i Ivo Komanudi koji su bili prvoligaški igrači i u tom periodu Novi nitko nije mogao pobijediti, i to je vidljivo iz rezultata. Primjerice, nakon utakmice u Novom između Građanskog i Hridine 7:1, ostala je anegdota koja je zapisana u monografiji NK Naprijeda Hreljin: »Ljeti su u Novom Vinodolskom na odmoru bili igrači Konkordije iz Zagreba – Ivica, Nikica i Mladen Pavelić, od kojih je prvi bio nogometni reprezentativac. Sva trojica igrala su za Novi i zato smo tako visoko poraženi.«

Mnogi, često nepravedno, zanemaruju utjecaj rođenog Novljanina Ivana Vončine na hrvatski sport općenito.

– Apsolutno. Ivan Vončina rodio se u Novom 1827., bio je političar i pravnik, a i suosnivač na prvoj, glavnoj skupštini Hrvatskog sokola 1874. kada je izabran za prvo starostu. 1887. bio je među osnivačima Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu, a aktivno je djelovao i u prvom Hrvatskom sklizačkom društvu osnovanom 1877. Eduard Hemar, autor Sportskog biografskog leksikona PGŽ-a, konstatirao je da je hrvatska najviša nagrada za sport, koja nosi ime Franje Bućara, očito tako nazvana nekim neznanjem ili previdom. Pionir sporta u Hrvatskoj je Ivan Vončina koji je osnovao Hrvatski sokol, a Franjo Bućar je, u to doba, imao tek osam godina.

Pored Vončine, mnogi drugi značajni hrvatski sportaši i sportašice potekli su iz Novog, a i njih se dotičete u monografiji koja će svjetlo dana ugledati u nogometnoj sezoni 2023./2024.

– Ne smijem vam sve otkriti jer monografija onda neće biti toliko zanimljiva (smijeh), ali neka od imena pored Vončine su: Würth Hinko, Zoričić Milovan, Rieger-Vinodolski Marijan, Paškvan Vida, Potočnjak Boris, Radetić Helena udana Velinger i tako dalje… podrobnije uskoro!

Nedostaje dvorana

Kako gledate na novljanski sport danas?

– Ono što nedostaje novljanskom sportu u prvom redu je dvorana. U onome trenutku kada su se košarka i rukomet, kao sportovi, s otvorenih igrališta preselili u dvorane, u Novom su se isti krenuli gasiti. Mislim da se sport, u Hrvatskoj općenito, a tako i u Novom, u malim mjestima doživljava isuviše profesionalno te smo lišeni one iskonske ljubavi za klub i za mjesto. Sport je razbibriga, veselje, a ne natjecanje. To je nekad bila pokretačka sila amaterskog sporta u ovome gradu, danas toga nemamo. Kada se izgradi dvorana, a vjerujem da će to biti uskoro, opet će se otvoriti razne mogućnosti za lokalne entuzijaste i za našu mladež koje je također, nažalost, sve manje i manje, ali treba biti pozitivan!