NOVI VINODOLSKI – Na gotovo cijelom čakavskom govornom području sosti znači svirati. Sopile, to naše drevno puhačko glazbalo, do danas su sačuvane na području Istre, Kastavštine, otoka Krka, Kvarnera te Vinodola. U svakome slušatelju gromki zvuk tog našeg instrumenta budi asocijacije na primorska mjesta.

Kad novljanski sopilaši zasopu Mantinjadu domaćemu kraju, srca prisutnih preplavi ljubav i privrženost domaćem kraju, običajima i Gradu.

Opće je mišljenje kako tradicija nestaje, kako se običaji, nestankom ljudi i odlaskom mladih, također gube. No, za novljanske mesopusne običaje, za kulturnu baštinu straha nema.

Katedra Čakavskoga sabora u Novom Vinodolskom već godinama održava radionice za mlade koji su voljni naučiti sost sopile.

Bitan kontinuitet

»Mi smo sekcija koja djeluje pri Malome kolu, u sklopu Osnovne škole Ivana Mažuranića. Tjedno se nalazimo jedanput, najčešće vikendom po sat vremena. Ne želimo djecu opterećivati, imaju ionako previše obaveza, a kontinuitet od sat vremena tjedno daje vrijedne rezultate«, ističe Vinko Piškulić Juraš, mentor mladih sopilaša.

Trenutno sekcija broji tri buduća sopca i u potrazi su za četvrtim, kako bi imali dva para. Piškulić Juraš sekciju vodi od 2004. godine. Od tada, pa do sadašnjeg trenutka, izučili su 30 sopilaša, odnosno 15 parova. »Sopile nisu kao ostali instrumenti. Mi smo zadovoljni i s jednim parom. Svaka kuća od domaćih ima sigurno makar jednog sopilaša i nikad se u Novom nije dogodilo da nije bilo ljudi koji su učili sost mlađe generacije. Prije mene je bio netko, a i poslije mene će doći netko. Zahvalni smo i Centru za kulturu Grada Novog Vinodolskog i ravnatelju Mariju Butorcu na ustupljenom prostoru za vježbanje. Djecu je, nažalost, sve teže pronaći, ali naša se tradicija neće lako zatrt« dodaje Piškulić.

Bez nota, po sluhu

Uče se bez nota, po sluhu. Susret započne ponavljanjem naučenog iz prethodnog i uvijek se dotaknu nečega novog. Kulturna baština Novog Vinodolskog po tom je pitanju izuzetno bogata, pa se može reći kako je učenje sopnje sopila gotovo doživotni rad – uvijek se ima nešto novo za naučiti ili usavršiti dosadašnje znanje.

Piškulić Juraš, kojega je ded naučio sost, poziva sve zainteresirane da se jave Katedri i pridruže se. Pohađanje je besplatno. Na pitanje kako ih se doima, dečki odgovaraju da im je super. »Samo često bole usta«, kroz smijeh nam je kazao mladi sopac Roko Mudrovčić.

Kada su nam predstavili svoj rad, odsopli što su dosad naučili, i sami smo se uvjerili kako je naša novljanska kulturna tradicija u sigurnim rukama. Znanje je to kojim čuvamo prošlost i osiguravamo budućnost. Tako da, djevojke i momci – pridružite im se!