I prije nego što sam je upoznao, puno sam puta naišao na njezino ime i prezime. Bilo u razgovoru s najrazličitijim ljudima šireg crikveničko-vinodolskog područja, kolegama, ili pak prelistavajući članke i knjige čiji je zajednički nazivnik bila Vinodolska dolina. Ustvari, kad god bi se tema mojeg teksta u nastanku ticala kulturno-umjetničke, povijesno-društvene, prirodne i svake druge baštine vinodolskog, a naročito griškog kraja, nisam mogao ne primijetiti dvije riječi – Zlatica Balas.

Već sam pogled na njih, ili spomen, u meni je izazivao strahopoštovanje. Ako k tomu dodamo da je riječ o bivšoj dopisnici Novog lista iz Crikvenice, Novoga i Vinodola, koja je svjesno i savjesno taj posao obavljala više od 60 godina, i to posao koji je u ovom prostor-vremenu dopao mene samoga, bio sam pomalo, nema bolje riječi nego – usran.

Zato sam se dvoumio kad mi je urednica sugerirala da bih mogao napraviti razgovor upravo s njom. Ipak, prevagnuo je profesionalizam, ali prije svega ona ljudska znatiželja i težnja za nadilaženjem vlastitih mentalnih, emocionalnih i drugih ograničenja. Unutarnji glas koji tjera izvan zone komfora, preko ruba vlastitih nesigurnosti i bojazni, ovoga je puta pobijedio. Nagrada za hrabrost stigla je momentalno. Zlatica me na prvu kupila svojom jednostavnošću, a naš razgovor od početka je bio tečan, opušten, prijateljski. Vrlo brzo shvatio sam da Zlatica nije mrgudna, 86-godišnja babaroga, već pristupačna, topla, duhovita i lucidna žena čije bih priče mogao slušati satima. Da ne kažem da je kolegu fotoreportera i mene dočekala s ručkom, pripremivši i bilješke koje će mi olakšati buduće pisanje. Ugodno smo »divaneli«, družili se, upoznavali, a ono što mi je ispričala u otprilike sat vremena malo je za jedan šturi i pretenciozni novinski tekst koji pokušava obuhvatiti i dočarati cjeloviti lik i djelo legendarne tete Zlatice.

Seoska idila

Zlatica Balas rođena je 1938. godine u zaselku Bolješići blizu Grižana, koji je tad, kako piše u jednoj od mnogih knjiga koje je napisala, naziva »Brime života i perce smiha«, brojil samo četire kuće. »Danas se povećal za dvi kuće pa se more reć da j’ to selce ostalo lipo, netaknuto, prepoznatljivo… Samo je strica Martinova afganistanska murva duplo veća, klančići fanj obrasli va travu, potprti su zidanin stoljetnin gromačami. Na studenac i dvi štirne više niki ne re po vodu aš je vodovod olahšal žitak današnjin ljuden, a s tin i zbrisal mukotrpnost nošenja vode va brenti. Bolješićevo jezero, ko nastane i nestane dvaput na leto, posebna je »atrakcija« bila nigda i danas je. A ona blaženi mir, zelenilo i pogljed ki puca na prelipu Vinodolsku dolinu ka se podvlači pod Gornju i Dolnju stran, nikako ti se zavuče pod kožu i tu ostane zavavik. Od Bolješić se vidi i komadić mora pokriven plavin nebon, a se zdolu su Kotor, Badanj i Vrbnik priko mora. Z toga me raja moj muž Mile zel 1963. leta i preselil va Grižane, blizu starog Frankopanskog grada kadi smo svili svoje njazlo i ostali dalje med svojimi ljudi, rojaci i prijatelji, kimi zvoni naš lipi ČA. Život je tekal i teče ovijen uspomenami. Pasivale su dičje igre, ratna neimašćina, strah, gubitak najdražih, tanci, radne akcije, težačenja, delo…« Dakle, Zlatica je djetinjstvo, koje seže u doba Drugog svjetskog rata, provela u seoskoj idili, uz ovce i koze, penjući se na murve ili, pak, berući ostružnice (kupine). Osnovnu školu pohađala je u Blaškovićima, malu maturu položila u Triblju, a srednju, Žensku stručnu školu završila je u Crikvenici. Kako kaže teta Zlatica, nije to bilo nimalo lako vrijeme, ali za nju je bilo i više nego predivno.

Foto S. Drechsler

– Pišice smo hodili va Tribalj i Crikvenicu. Ni to bilo lahko. Knjig još nismo imeli, se j’ bilo na diktat. Na pleći san va Tribalj nosila vriću od 12 kil šenice ostavit va malinu, z škole bin šla po muku i pišice va na brig doma. Va školi ne bi imeli drv pa smo z domi puno put nosili va torbaču drva, prisjeća se Zlatica, koja je odmalena voljela čitati, a želja joj je bila imati kućicu u šumi punu knjiga.

Vjerojatno se već tada dalo naslutiti da će Zlatica postati pjesnikinja, spisateljica, novinarka… uz Franju Deranju najdugovječnija dopisnica Novog lista.

Zidne novine

A kad i kako je sve počelo, odakle novinarstvo u njezinom životu, što je prvo napisala?

– Mat mi j’ bila umrla rano, kad san imela devet let. Ko slabašno dite Crveni križ me poslal 1949. na nekakov oporavak va Maruševac kraj Varaždina. Ja tamo od 11 let i još jedna od poginulih roditelji, Lenjinka Mataija. Mi tako miće, ja uopće ne znan kako san ja to uspela, sramežljiva va životu bila… I mi smo napravile zidne novine za su dičinu lipo i tamo napisali »Pionirski članak«. Iman spomenar kadi mi j’ to napisano i dokumentirano. Za nagradu smo dobile dizanje zastave prije jutarnje gimnastike, ča j’ bila posebna čast, govori naša sugovornica.

Nešto »ozbiljnijim« novinarstvom počela se baviti koncem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća.

– Počela san delat 1957. va Općini Crikvenica. Tamo j’ bil jedan moj tajnik Andre Barac ki j’ pisal za Novi list. Ja bin mu nosila vjesti z Grižan i zajedno bin mu sastavila tekst. On je moji teksti slal već 1958. i tako san se i ja počela javljat va raznih novinah, od Vjesnika, Globusa, Primorskog vjesnika, Vjesnika komune Crikvenica, Primorskih novin, Novoga lista, Besedi do Glasa Vinodola. Tamo iman dokumentaciju i si svoji teksti. Kamo god da ča otvorite novinarstvo, puno slik, praćenje ovoga, onoga…, govori Zlatica, pokazavši nam »dokumentaciju i teksti« – arhivu kakve se ne bi posramio niti Državni arhiv u Rijeci.

Kako je izgledalo novinarstvo ranije, o čemu su bile glavne vijesti, što se pisalo, koje su teme prevladavale, pitamo našu bivšu dopisnicu, koja je kao vanjska suradnica za Novi list službeno počela pisati 1960. godine, a prestala, kako kaže, prekčera! U prijevodu: lani!

Privatna arhiva

– Mali teksti su bili, na brzinu čitljivi. Ni bilo kompjutera, telefona… Više od šezdeset let pisarije, a ni to baš ni malo, ako se zna da san puno let i pišice morala poć va Crikvenicu da pošaljen vjest jer poli nas još ni bilo telefona, nego samo va pošti ka j’ imela svoje uredovno vrime, a za mobitel i internet još nismo znali. Uz pisariju volela san i fotografiju pa san slikala se o čen san pisala, napominje teta Zlatica.

Slon i karijola

Kakvo je vrijeme bilo možda najbolje dočarava opće oduševljenje koje se u Grižanima pojavilo kad su iz daleke Amerike sredinom pedesetih stigle prve dvije pisaće mašine. Kako kaže teta Zlatica, mašine su imale slova »c, z, s« pa je svojevoljno otišla kod »mehaničara« Mike Šnjarića da joj nadoda i slova »č, ž, š«. Dvije pisaće mašine u Grižane su poslali griški iseljenici iz Amerike. Prva je bila za školu Grižane, a druga za školu u Blaškovićima. Jedna mašina posuđena je tadašnjoj Poljoprivrednoj zadrugi iz Grižana.

– Kako san bila predsjednica omladine, pisala san pozivi i željela naučiti pisati na mašinu. Upravitelj zadruge Dragutin Pilaš rado mi je posudil mašinu. Smetala su mu ona slova »c, z, s«, pa san svojevoljno, bez pitat otišla Miki Šnjariću da zameni slova. Kad je trebalo platit plačuć san došla u Zadrugu, a stric Drago, kako smo zvali upravitelja Pilaša, rekal je: »Ne sikiraj se, mi ćemo platit izračun…« Nasmel se i spasil me, prisjeća se Zlatica.

A o čemu su bile vijesti, pitamo.

– O semu. Najviše je bilo onda politike, oni sastanki, konferencije, seoske radne akcije, omladina… Ne znan ni sama, iman tu se zapisano, pokazat ću vam, odgovara Zlatica.

Vadi debelu spomen-knjigu u kojoj je ručno napisala »se ča se zbilo u Grižanima«.

– Evo, iman potpise kad je Tito umrl. Kad su ljudi plakali pa su kasnije mnogi rekli da to nisu oni, su se predomisleli, kroz smijeh će 86-godišnja Grižanka.

Privatna arhiva

Tu su i izvještaji s raznih izložbi, priče o vinu, Pavlomiru, minijaturistu Kloviću, »ljudi ki su dolazili va Grižane«, poznatima, manje poznatima i nepoznatima. Zanimljive su štorije o privim pojavljivanjima medvjeda u Grižanima, ali još zanimljivija i smiješnija bila mi je priča o prvom slonu u Grižanima.

– Va Grižah su jedno leto došli cirkusanti sa slonon. Slon je napravil nuždu pa je moj muž Mile zel karijolu i šal to pokupit aš mu je bilo žal da po cisti mlate auti i to razmrduju. To j’ bila puna karijola toga. Mile je napunil karijolu i šal zajedno trs posadit na slonov drek, prepričava Zlatica, dok se kolega fotoreporter i ja grčimo od smijeha.

– I? Kakvo je vino bilo, pitamo je.

– Za pet, k’o iz topa će teta Zlatica.

Listajući spomen-knjigu dolazimo i do »žene s brenton«, odnosno teksta o spomeniku »Primorskoj ženi«, čiji je inicijator stvaranja upravo Zlatica Balas.

– Imeli smo jedan park ki je bil zapušten, neuredan… I, mi ćemo napravit akciju, počistit i podić spomenik ženi. Kakov? Jedna veli sa puškami, druga sa onim, a ja govorin ne dolazi u obzir puške, dosta j’ bilo ti spomeniki od partizani! Napravit ćemo ženu patnicu, ka j’ celi život nosila na pleći. Prihvatili su tu ideju moju, zvali Zvonka Cara, on je došal i stvoril ženu s brenton, govori Zlatica.

– Kuliko je tu bilo dela, imam specijalno knjigu za to napisano… Sva sela san obuhvatila kadi j’ ki studenac i kako se zove. Napisala san kako se žena mučila, opisala vrela i perila, dodaje naša umirovljena dopisnica.

Grižanima, ne Grižanama

Osim što se bavila novinarstvom, fotografijom, pisanjem poezije, etnografske proze…, i osim što je bila inicijator spomenika ženi s brentom u središtu Grižana, proučavala kulturno-povijesnu i drugu baštinu, Zlatica se s položenom klasom godinama bavila radioamaterstvom, što je imalo veliku i značajnu ulogu u Domovinskom ratu te uvelike pripomoglo u uspostavi veza sa Slovenijom i Italijom. Naša Grižanka bila je i član inicijativnog odbora za formiranje Pčelarskog društva Kuš u Crikvenici i član predsjedništva i komisije za uzgoj medonosnog bilja pčelara u Rijeci. Ljubav prema pčelarstvu na nju je prenio njezin pokojni suprug Mile, koji se uz pčelarstvo bavio i građevinom. Zanimljivo je i to da je Zlatica bila predsjednica vokalne skupine Vinodolke, s čijim je članicama snimila 32 pjesme na nosač zvuka, spasivši tako od zaborava brojne autohtone i narodne pjesme vinodolskog kraja. Dotičući se usporedbi Grižana nekad i sad, Zlatica kaže da su Grižane nekad imale oko 4.500 stanovnika, a sad nemaju niti 1.000.

– To j’ bilo lipo mesto, napućeno i prepućeno. Sad mladih ni, prošli su, stari su poumirali i to je to. Kako bilo, moran zahvalit našin ljuden jer san mlada došla tu delat, učila san se, a ljudi su mi bili izvor bogaćenja kulture i nekulture. Lipo smo se slagali i uvik mi j’ bilo lipo. Bilo je tih ljudskih anegdotic živih, pomalo sjetno pripovijeda nam Zlatica.

Dodaje kako ne smijem propustiti prenijeti njezine zahvale profesorici i recenzentici Mariji Gračaković, Cvjetani Miletić, Stipici Juričiću, Franji Butorcu, Vlasti Sušanj Kapićevoj, Biserki Fućak, Ljerki Car Matutinović, Dragutinu Šararu…

– I neka ne zamire puno dragih ljudi ki su mi bili podrška va mojen delu. Zahvalna san i mojen mužu ki me za se ovo vrime vozil i pomagal. Kamo god je trebalo me otpeljal, on je bil suučesnik moga dela, napominje naša novolistovka.

Na kraju ne mogu ne spomenuti kako Zlaticu muči još jedna stvar!

– Standardno pišemo »Grižanama«, a mi uvik rečemo »Grižanima«. To je blaže, a kad mi niki reče »Grižanama« mene ubije, tu me začrafa, to morate napisat da svi znadu na svitu! Verovali ili ne, va želucu me zaboli kad vidin ono »Grižanama«. Ja san celi život delala va mjesnon uredu i uvik smo pisali »Grižanima« ili »Grižah«, ističe teta Zlatica, a ja joj obećah da ću uvijek pisati upravo tako.

Svestrana Zlatica

Objavljeno je šest njezinih zbirki pjesama – »Naša draguljarnica« (1995.) skupa s bratom Mihovilom Crnićem, »Griški zvon« (1996.), »Zlato i smih« (1998.), »Trunčić ljubavi« (2000.), »Perlice od žitka« (2007.) i »Šuška jesen« (2013.). Etnografsku prozu pisala je u knjigama »Zabralske bure«(2004.) i »Sunce znad studenca« (2009.), »Brime života i perce smiha – anegdote i kratke priče«, kao i u monografiji »Vinodolke« (2011.), čija je urednica i u kojoj piše s još nekoliko autora. Zastupljena je i u monografiji KUD-a Dr. Antuna Barca (2011.). U suradnji s poznatim slikarom Vojom Radoičićem autorica je pisanog dijela kalendara (2010. i 2011. godine).

Knjiga »Vinodol u srcu«

Ovih dana svjetlo dana ugledala je još nepromovirana knjiga »Vinodol u srcu«. Riječ je o sjećanjima Mihovila Crnića, pokojnog Zlatičina brata, koji se sa 16 godina pridružio partizanima i pisao dogodovštine iz rata.

– Pisal je dogodovštine iz rata, celi svoj ratni put, da bi to izlazilo i va Novon listu, Vjesniku i raznih novinah. Meni je bilo žal da se to uništi, tako da san ja to sve složila va knjigu, uredila… To mi je bila duga želja i san, da se odužin voljenom bratu, kaže Zlatica.