CRIKVENICA – Petar Ivančić je najstariji Crikveničanin koji se uspio popeti na vrh koji je u grčkoj mitologiji poznat kao mjesto gdje je Zeus okovao Prometeja nakon što je potonji ukrao vatru bogovima. Radi se o najvišem europskom vrhu, ujedno i najvišem vrhu Rusije i Kavkaza, famoznom Elbrusu, visokom 5.642 metra! Petar je ove godine zagazio u 65. godinu života, a na Elbrus se popeo 2019. godine u društvu prijatelja Marka Pađena (također Crikveničana) i Roberta Bilandžije iz Rijeke (Planinarsko društvo Kamenjak).

Marko Pađen i Petar Ivančić prošle su godine za svoj izniman pothvat dobili posebna priznanja Grada Crikvenice te su uvršteni među najbolje crikveničke sportašice i sportaše u 2019. godini.

Sport u krvi

Petar Ivančić, član crikveničkog Planinarskog društva Strilež, ispričao je kako se uopće rodila njegova ljubav prema penjanju, odnosno zbog čega je odabir pao, ni manje ni više, nego upravo na Elbrus.

– Planinarenjem se bavim relativno kratko, od 2014. godine. Prijatelj iz Slovenije tada mi je rekao: zašto se ne bismo popeli na Triglav? Pokojna majka mi je bila Slovenka pa sam više puta u svom životu čuo – Slovenac nije pravi Slovenac ako se barem jednom u životu ne popenje na Triglav! I tako je počelo! – kroz smijeh nam je ispričao Ivančić.

Petar Ivančić u Crikvenici radi kao nastavnik u Srednjoj školi Dr. Antuna Barca, gdje predaje osam različitih strukovnih predmeta budućim vodoinstalaterima. Ivančić kaže da se oduvijek bavio sportom, a fizičku spremnost može zahvaliti tenisu, ali i ljetnim plivačkim maratonima koje nikada ne propušta.

– Svake godine plivam maraton od Šila do Crikvenice, prošle sam godine otplivao svoj 25. maraton! Puno sam se godina bavio tenisom, a kada sam slomio mali nožni prst, ortoped mi je rekao da mi se ne isplati stavljati gips i preporučio hodanje u tvrdim cipelama. U međuvremenu sam se učlanio u Planinarsko društvo Strilež i odradio svoj prvi uspon na Triglav – ispričao nam je Ivančić.

– Ubrzo sam došao u kontakt s planinarima iz Rijeke i Robertom Bilandžijom. Skupila se ekipa entuzijasta i odlučili smo se popeti na Mont Blanc, što smo 2016. godine i ostvarili. Visinske pripreme odrađivao sam po Velebitu, Sloveniji, Austriji… Važno je biti u formi, ali i postepeno se pripremati za veće visine. Na većim nadmorskim visinama nedostaje kisika pa je prije svakog većeg uspona potrebno proći kroz proces aklimatizacije i nikamo ne nagliti. Položio sam planinarski tečaj hodanja po glečeru i bio spreman za nove uspone. Robert Bilandžija pozvao me na ekspediciju na Himalaju, no zbog poslovnih i privatnih obveza nisam mogao otići. Tako je pala odluka na Elbrus – rekao je Ivančić te nam ispričao kako je izgledao famozan uspon.

Smrtonosna planina

– Prema Elbrusu smo se uputili u ljeto 2019. godine. Naš je uspon trajao sveukupno oko 10 sati, a temperature se ondje u kolovozu spuštaju do čak -20°C! Uspon na Elbrus za alpiniste u tehničkom smislu predstavlja »lak plijen«, no zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta (velikih hladnoća, snažna vjetra, snježnih mećava i slično), kao i simptoma visinske bolesti koji se znaju javljati, Elbrus slovi za jednu od najsmrtonosnijih svjetskih planina. Prosječno godišnje ondje život izgubi 30-ak planinara, stoga Elbrus nipošto nije dobro podcijeniti. Osobno sam vidio planinare koji iznajmljuju plastične gojzerice s kojima kreću na uspon, što je dovoljan pokazatelj da se radi o planinarima s upitnim iskustvom ili pretjerano hrabrim pojedincima, zaključuje Ivančić.

Petar nam je detaljno po danima opisao kako je put izgledao, gdje su se smjestili, što su sve vidjeli, doživjeli… Put u Rusiju, prepričava nam Ivančić, započinje puno prije same Rusije. Najprije je potrebno nabaviti vizu, prijaviti se u određenu turističku agenciju, imati uz sebe u svakom trenutku puta svu moguću dokumentaciju.

– U Rusiji se ne smiješ kretati samo tako kako ti to poželiš. U svakom te trenutku mogu deportirati ako ti nedostaje neki od potrebnih dokumenata, no nasreću, nismo imali takvih problema – kaže Ivančić.

Došavši u mjesto Čeget u Azau dolini, zaputili su se prema planinarskom domu Garabaši na 3.847 mnv s opremom teškom blizu 20 kilograma. Nakon prespavane noći u bačva-kontejnerima krenuli su prema stijeni Paštuhova na 5.000 metara nadmorske visine te su primorani prespavati tu noć u šatorima.

– Spavanje je vrlo neugodno, čitavo vrijeme ste u nekakvom polusnu i čini vam se kao da uopće ne spavate. Tu je večer bila i snažna snježna mećava od koje smo poplavili kao patlidžani, iako smo bili pripremljeni za takve uvjete – navodi Ivančić.

Probijanje granica

Nakon koliko-toliko prospavane noći krenuli su prema završnom logoru, odnosno vrhu Diesel Hut na 4.050 mnv. Ondje se nekada nalazio hotel na najvećoj nadmorskoj visini u čitavom nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Dana 9. kolovoza probudili su se u 2.36 sati ujutro te krenuli prema vrhu Elbrusa da bi se ondje našli nakon gotovo 10 sati napornog hoda. Na vrhu Europe razvlače zastave PD Strileža, PD Kamenjaka i zastavu Crikvenice.

– Neki kažu da smo osvojili vrh, ali pogrešno. Vrh je osvojio nas! Zadovoljstvo postignutim uspjehom i pomaknutim granicama vlastite izdržljivosti ne može se opisati. Za nagradu vas čeka predivan pogled i neopisivo zadovoljstvo – prisjeća se Ivančić.