Osamdesete su njihove »bezbrižne novljanske godine« / Snimio Ante Peričić
Novljanski mladi dana današnjeg opernog pjevača podrazumijevali su vožnju biciklom od obale do tranbulina na Glavnoj plaži ili pak pjevanje poznate napolitanske pjesme »O sole mio« na glasnom »sportskom« tulumu na otočiću San Marino, dok je danas Novi sinonim za mir i – domaću, primorsku hranu
Čekajte, čekajte, vi niste teatarski par? – upitao sam začuđeno, na početku razgovora, Tvrtka Stipića, opernog pjevača HNK-a u Zagrebu i Tinu Vrtar-Stipić, balerinu i baletnu pedagoginju zagrebačke Komedije.
– Ne, odgovara mi Tina te dodaje da Tvrtko i ona nisu niti teatarska niti zagrebačka ljubav.
Ostao sam iznenađen. Oboje su Zagrepčani, oboje su djeca kazališta, a nijedno od ta dva mjesta nije ih povezalo. No jest jedno treće, po mom skromnom sudu, i ono najljepše.
Carl Sandburg u Tumačenju ljubavi piše da “postoji mjesto gdje ljubav počinje…”. Za Stipiće je to Novi Vinodolski i, sad već davna, 1992. godina.
– Znamo se od djetinjstva. Od kupanja na daskama, terase Vrtić, prvih izlazaka, sjedenja na plaži i sviranja gitare, tuluma na stijenama, ljetnog kina, Leuta, Zagori…, uzdahnula je Tina nabrajajući lokacije i aktivnosti koje su obilježile živote ljudi vezanih za Novi ’80-ih godina prošloga stoljeća.
Teatarski i »novljanski« par – Tvrtko Stipić i Tina Vrtar-Stipić / Foto A. PERIČIĆ
– Bilo nam je ljepše nego današnjim generacijama, dodaje Tvrtko, no, Tina ga opovrgava uz vječnu misao kako svaka generacija misli da je baš njihovo doba bilo bolje od onoga koje slijedi.
Nasmijali smo se.
– Život je tada bio opušteniji i bezbrižniji. No, na kraju, svaka je mladost i opuštena i bezbrižna, makar iz ove perspektive, zaključuje Stipić.
Biciklom po morskom dnu
Tvrtko je, sa svojim tadašnjim društvom, u najmanju ruku, bio razigran. U razgovoru se prisjećao mnogih uzbudljivih trenutaka. Jedared, kada je društvu preko ljeta postalo dosadno, došli su na ideju da se s obale biciklima prevezu na trambulin koji desetljećima gordo, iz morskog plavetnila, krasi Glavnu gradsku plažu.
Neraskidiva veza Novog i umjetnikaNovi je Vinodolski specifična sredina. Puno je značajnih umjetnika poteklo odavde, puno je značajnih umjetnika ovdje provodilo ljetne mjesece. |
– Biciklima od obale do trambulina, pa kako?!, upitao sam.
– Jednostavno. U to doba nismo znali gdje bismo sa sobom. Izmišljali smo igre. Glupirali se. Htjeli smo privući pažnju djevojaka na sebe. Jedan bi stao drugome na ramena i gurnuo ga dolje, kako bi po dnu mora vozio bicikl. Kada bi biciklist ostao bez zraka, zamijenili bi se, i tako sve do trambulina, kada bi se popeli na treći kat i s njim skakali u more, veli Tvrtko uz “televizijsku” opasku mladima – nemojte to raditi kod kuće.
A bilo je još dogodovština. Primjerice, 8. kolovoza 1992. na otočić San Marino donijeli su akumulator, spojili televizor i pratili čuvenu košarkašku utakmicu, olimpijsko finale između Hrvatske i SAD-a u Barceloni. Peklo se janje, bio je pravi tulum, nitko nije spavao, vikali su, a Stipić je pjevao “O sole mio” što je, na koncu, rezultiralo dolaskom policije na obalu.
– Ratno doba, nisu imali čime doći na otočić, tako da smo mi do jutra nastavili feštati, zaključio je operni pjevač zagrebačkog HNK.
Stipić je spočetka studirao agronomiju, no kad je došao do biokemije, to je za nj bilo nepremostivo. Onda je ipak otišao u smjeru životnoga poziva – glazbe. Godine 1994. upisao je Akademiju u Beču. Veza se teško održavala i nije bila jednostavno, bar po Stipićevim riječima. Tina se ubacuje, veli, veza na daljinu je bila sjajna i “mislim kako smo to dobro odradili i bilo je bolje da nismo bili toliko često zajedno”.
Austrougarska relacija
Vrtar-Stipić, s druge strane, dolazi iz profesorske obitelji. U Novom posjeduje starinu, baka je bila Sokolićka. Kako to inače biva u profesorskim obiteljima, nakon završenog MIOC-a i Srednje baletne škole, Vrtar-Stipić odlučuje osigurati svoju budućnost i upisuje matematiku. Ubrzo se ispisuje i dolazi pokušaj ekonomije. Dvije godine provela je na Ekonomsku fakultetu, dok najzad nije shvatila da joj je balet životni poziv. Tvrtko je studirao u Beču, kad se ona odlučila za Budimpeštu. Tako su živjeli na “austrougarskoj” relaciji Beč-Zagreb-Budimpešta.
Brat HrvojeNemoguće je govoriti o obitelji Stipić, a ne spomenuti Hrvoja Stipića, Tvrtkova brata koji je, prije tri godine, nesretno stradao u automobilskoj nesreći. Novljani su ga jako voljeli i nema osobe kojoj poznati liječnik nije pomogao u Specijalnoj bolnici Magdalena kod Zagreba, u kojoj je radio. Grad Novi, iz tog razloga, prošle ga je godine posthumno odlikovao Nagradom za životno djelo. |
– U to doba išao sam, po običaju, telefonirati na poštu. Subota popodne, po dogovoru, dođem, a ispred pošte dugi red. Konačno, nakon dosta vremena stignem i ja na red, utipkam Tinin kućni broj kad ono – veza zauzeta. I sad, možeš tri puta nazvati i već ovi lupaju na vrata i prijete. Tako sam nebrojeno puta išao na kraj reda i čekao… čekao… dok joj ne bih čuo glas, jer je Tinina sestra Maja znala satima pričati s prijateljicom na telefon. Kako sam prezirao Maju u tim trenucima!, prisjeća se Stipić kroz smijeh.
Beč je, po njegovu mišljenju, najljepši europski grad. U to doba, za studenta, sve je bilo savršeno. Mogao si i raditi, biti potpuno neovisan. Jedno je vrijeme i tamo pjevao, no zajedno su više živjeli u Budimpešti. Mađarska je prijestolnica bila jeftinija.
Nakon završenih studija, Tina je postala dio baletnog ansambla kazališta Komedija, gdje je danas voditeljica ansambla, a Tvrtko u istom kazalištu nastupa povremeno, na projektima, dok 2004. godine nije dobio stalni angažman u zagrebačkom HNK-u.
Ljubav i muka
Uz more, Tvrtkova druga ljubav su vinograd i klet u Krašiću, u Dolini kardinala.
– Vinograd je moja ljubav, moj hobi i moja – muka, smije se Stipić i dodaje Da je vinograd naslijedio od oca, koji se zbog starosti više oko imanja nije mogao brinuti, a da je sve uređeno kako bi se tamo okupljalo društvo i zabavljalo.
Na pitanje tko kuha, Tina prstom pokazuje na Tvrtka i opisuje kao kao velikog gurmana i gastronoma.
– Apsolutno je dominantan u gastronomiji, veli supružnica.
U Novom svoji na svome – Tvrtko Stipić i Tina Vrtar-Stipić / Foto A. PERIČIĆ
– To je jedna vrsta kreativnosti koja me jako ispunjava. Eto, jučer sam radio “krumpire po novljanski”, jednu od brojnih verzija tog jela. Svaka kuća valjda ima svoj recept. U Novom se jako puno jeo krumpir. Nareže ga se na četvrtine, nalije se vode da jedva prekrije krumpir, doda se lovorova lista, maslinova ulja i češnjaka i onda se pusti da prokuha. Kad voda ishlapi – to je gotovo. Ispadne nešto između pečenog i kuhanog krumpira i sjajno je. Poseban okus, odaje Tvrtko, po prvi put za tisak, svoje kulinarske tajne.
More i mir
Najveće dostignuće njihova života zasigurno je kći Tena. Nakon završene Privatne klasične gimnazije, upisala je Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Nije otišla u umjetničke vode, nikad ju to nije previše ni zanimalo.
– Ona je vidjela stvaran život umjetnika, a ne samo trenutke slave i sjaja. Vidjela je sve ono što se iza pozornice donosi doma. Ljudi se uvijek čude i pitaju: “Zašto nećeš kao mama plesati?”. Njen je odgovor uvijek: “Proba, proba, proba, predstava, proba, proba…” I u pravu je. Ljudi često ne vide golem rad koji stoji iza tih sat, sat i pol provedenih na pozornici. Mi je uopće nismo tjerali niti nagovarali, sama je izabrala svoj životni put, govori Tina Vrtar-Stipić koja je 2018. svoju profesionalnu karijeru ovjenčala i diplomom iz pedagogije.
Tvrtko, koji je u HNK-u odigrao više od 40 različitih rola, tvrdi da je kazališna jesen neizvjesna. U listopadu bi trebala u programu biti “Carmen” no ne zna se što vrijeme nosi. Ostatak će ljeta par provesti u svojoj oazi mira – Novom Vinodolskom, koji, kako kaže Tina, vide kao svoju konačnu destinaciju nakon umirovljenja.
“Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa…”, rekao je Carl Sandberg.
– Ništa, osim malo mora i malo mira, dodali bi moji uspješni i ugodni sugovornici. Što drugo da im i poželimo?
