Mjesto radnje: Kuća Klović u Grižanama, protagonist: slikar Marijan Mavrić. Tema? Od svega pomalo, ali najviše rad i život spomenutog protagonista koji s 80 godina i dalje neumorno slika. Sam će reći »po osam sati na dan i više«. Kroz svoj radni i umjetnički vijek Mavrić je izlagao u Njemačkoj – Berlinu, Bochumu, Herneu, zatim u Austriji u Beču, pa u Italiji, Švicarskoj, kaže nam, a jedna njegova slika visi i u Boljšoj teatru u Moskvi. No, prije no što se zaputimo u prošlost, krenimo ipak od najnovijih zbivanja. Jer, povod je razgovoru izložba našeg sugovornika u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) 2022. godine u Rijeci.

– Zvala me tajnica iz HDLU-a jer dugo nisam izlagao kod njih pa su mi predložili da napravim jednu izložbu. Kako sam ja star čovjek, šalili smo se da bi to trebalo biti čim prije, za svaki slučaj. Siječanj je malo prerano, nije to baš puno vremena za pripremiti izložbu, pa smo se onda dogovorili da bude u travnju ili svibnju. Najbolje i prigodno bi bilo početkom svibnja, jer sam rođen 3. svibnja. A tada je i Rijeka oslobođena. No, dogovorit ćemo se pa vidjeti i javiti, kaže Mavrić. On će na izložbi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Rijeci predstaviti svoja apstraktna djela, a kako smo rekli, još je uvijek vrlo slikarski aktivan. Kaže da slika dok god ima danjeg svjetla, a kada mrak rano pada, slika i pod umjetnim svjetlom. Jer, »ča bin drugo delal nego risal« kaže nam.

Možda sada slika i više nego nekada, kada je trebalo uskladiti slikanje s dnevnim obavezama, pa i drugim poslovima, a od kojih je jedan bio i u Novom listu.

Riječka veza

– Duga je moja veza s Rijekom. Prije 60 godina poslao sam nekoliko crteža i pismo za Plave puteve, magazin o moru i obalama koji je izdavao Novi list. Ponudio se da bih radio, i oni su mi brzo odgovorili i prihvatili me. Ja sam tada imao 20 godina, a glavni urednik Plavih puteva bio je Željko Grbac. Tako sam ja svašta crtao i za Plave puteve i za Novi list, a nekad je trebalo i slova crtati, kakve god su bile potrebe, bilo je tisuću vrsta slova, opisuje Mavrić. Kaže da mu je tada bilo jako lijepo raditi, no da je morao otići u vojsku. Kad se vratio iz vojske, ponovo se vratio u Novi list još neko vrijeme, a sjeća se i kako je zbog jedne njegove ilustracije reagirao tadašnji glavni urednik Milan Slani.

– Napravio sam ilustraciju jedne priče o mornaru, a na ilustraciji je mornar bio prikazan sa ženom koja je bila gola do pojasa, ali imala je gaćice. No, svejedno je zvao tadašnji direktor Milan Slani i ukorio ih u redakciji, samo je kratko rekao: »Dečki, drugi put više odjeće…« Ilustracija nije bila prostačka, ali to je bilo prije 60 godina, onda se tako gledalo na to, govori Mavrić. Rekli smo da je izlagao po raznim državama Europe, a jedna njegova slika je i u Boljšoj teatru u Moskvi. Mavrić nam prepričava kako je do toga došlo.

– Ansambl Balalajka iz Boljšoj teatra gostovao je u Selcu i ja sam tada njihovoj voditeljici odlučio pokloniti jedan svoj akvarel. Ona se malo začudila i rekla »Pa ne valjda za mene, valjda za ‘kaljektiv’«? Kažem ja: »Da, da, za kaljektiv« i tako mi se kasnije javila iz Moskve i Boljšoj teatra gdje oni imaju svoju prostoriju. Na njihovom zidu stoji moj akvarel i to mi je jako drago jer su mi oni dragi kao ljudi, narod. Volim taj narod i njihova djela, govori Mavrić. Nastavlja da već dugo vremena živi samo od slikanja, a da ga ljudi često pitaju može li se živjeti od slikarstva. Kaže da im uvijek odgovori: »Pa vidiš da iman 80 let, znači valjda se more.«

Suradnje s djecom

– Sve ovisi o tome što želiš. Ako misliš da ćeš imati jahtu od 30 metara od slikarstva, onda šipak. Ali može se živjeti, pogotovo ako te uzme neka galerija. Ja sam u Ženevi napravio ugovor s jednom galerijom i jedno su mi vrijeme svaki mjesec plaćali kako bih mogao raditi do izložbe. Iako, s tim galerijama koje procjenjuju slike na basnoslovne iznose… Došlo je do toga da bogataši i političari kupuju slike i onda ih drže u svojim trezorima pa ih nitko ne može vidjeti. Nije to u redu, a pogotovo što čisto sumnjam da se njima stvarno sviđa umjetnost, mislim da su tu više novci u pitanju, govori Mavrić. Na kraju priča nam da je često slikao i radio ilustracije za slikovnicu i djecu. Kaže da ga veseli raditi za djecu jer se pred njima ne može glumiti. A i što je stariji, smije se, to je više sličniji djeci pa to bude dobra suradnja.

– Radio sam i križni put prema dječjim crtežima. Oni bi uzeli olovku i načrčkali svoju ideju pa sam ja po njihovim crtežima svih 14 postaja napravio. Dopalo se ljudima, bio je izložen i u crkvi i u galeriji crikveničkoj. Lijepo djeluje kad se svih 14 posloži u nizu. Pop mi je rekao da neka se prekrižim i neka ja taj križni put poklonim crkvi. Ja san mu rekao: »Pope, to je slabo. Ja se prekrižit ne znam, a crkvi ne bin poklonil jer su oni najbogatije podužeće na svitu, d.o.o.« Zašto bih im poklonio?! Jedino možda crkvi svete Ane u selu Barci, jer tamo iman mjesto stalnog boravka… Grob koji je useljiv odmah, ha-ha. Jedino, svake godine plaćam naknadu za grob, a ne koristim ga, možda bih ga mogao iznajmiti. Mi smo iznajmljivačka nacija, pa bih možda mogao nekome ustupiti grob dok ne bude moje vrijeme, crnohumorno će zaključiti naš sugovornik.