Kapetan duge plovidbe, najstariji živući aktivni novljanski sopilaš, jedriličar, motorist, istaknuti kulturni djelatnik, dobitnik mnogih nagrada – uključujući trofej “Plava vrpca Vjesnika” i nagrade Grada Novog Vinodolskog za životno djelo, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog jedriličarskog saveza, osnivač i član mnogih udruga i organizacija, autor 11 Novljanskih žitaka, 27 Novljanskih prela i tri knjige i tako dalje, i tako dalje…

Iako su navedene biografske činjenice dostatne za nekoliko života i različitih sudbina, sve je to ustvari djelo jedne osobe, novljanske legende Miljenka Žanića. Zatekli smo ga u njegovoj kući, odnosno na djedovini u starom dijelu Novoga, koju je uređivao proteklih godinu i pol dana. Nemirna je duha i nikada ne dangubi, a danas u toj kući uživa, kao i u svim gore navedenim poljima ljudske aktivnosti. Poćakulali smo s kapetanom o svemu pomalo, a red je bio da razgovor započnemo pitanjem – koliko se stari dio Novog razlikuje od onog Starog grada u kojemu je Žanić odrastao?

– Napisao sam jednu pjesmu naziva »Mi smo Smokvičari« i to kada je preminuo moj prijatelj, novljanski pjesnik Miroslav Ježić – Mito. On je, kao i mnogi drugi, pripadao tom dijelu Novoga. Smokvica, Sveta Trojica i Varoš – u toj sam pjesmi spomenuo sve familije koje su tamo živjele. Drugo jutro sam tu pjesmu pokazao svome prijatelju Fedoru Mudrovčiću i rekao da nas je, u toj ulici, bilo pedeset i devetero djece i da se ta ulica zvala Ulica dječjeg dodatka, hahaha. Fedor mi odgovara da je to nemoguće, dolazi drugo jutro i veli mi:”E, nije nas bilo 59, nego 60″. Sada u toj ulici živi jedno jedino dijete, a nas je, ponavljam, bilo šezdeset. To je ključna i najvažnija razlika.

Udruženi rad

To je pojava od koje ne pati samo Novi Vinodolski, već i puno veći gradovi kao što su Dubrovnik ili Split.

– Već desetljećima u kulturi nastojim napraviti što se napraviti dobroga dade – od Katedre Čakavskoga sabora, Mesopustarskog društva te kulturne infrastrukture općenito. Ono što mladi ne znaju je da sam 1974. došao raditi u Lučku kapetaniju i da sam više života potrošio za grad nego za svoju službu. Tadašnja Mjesna zajednica bila je bez prihoda, ali smo imali snažni udruženi rad. U to doba nije bilo Kalvarije, nije bilo Prisike ili Mikulje. Kroz udruženi rad mi smo kanalizaciju dobili daleko prije nego Crikvenica, asfaltirali smo cijeli grad i tih se godina doista puno parceliralo. Fin je osjećaj kada čovjek znade da je napravio nešto dobro i da su ljudi u Novom počeli bolje živjeti. Tada je i turizam rastao. Sada, kada na to doba osvrćem pogled, zbog tih se događanja, koja su podigla standard života domaćeg stanovništva, stvorio svojevrsni kulturocid. Stari je grad postao vikend-naselje. Primjerice 1988. godine, kada smo proslavljali sedamstotu obljetnicu Vinodolskog zakona, kada smo uredili trg, a Dorian Sokolić projektirao spomenik Vinodolskom zakonu, napravljen je i detaljni urbanistički plan Starog grada i place. Poanta je bila spasiti ono što se spasiti dade – ne samo u građevinskom smislu – boji fasade, prozora ili materijala za gradnju, već je, primjerice, u planu bilo zacrtano da svaka daljnja kupoprodaja u Starom gradu ima obavezu prizemne prostore pretvoriti u prostore javne namjene. Danas, kada samo pogledate taj spomenik Vinodolskog zakona – on je najveći jadnik opkoljen tendama i terasama koje se samo šire. Naravno da je naš detaljni plan završio u smeću. Jedna generacija gradi, druga razgrađuje.

Na mjestu predsjednika Katedra Čakavskog sabora »Novljansko kolo« naslijedila ga je Barbara Kalanj Butković

Je li povijest ili politika, ako vam je draže, u posljednjih stotinu godina bila nepravedna prema Novom?

– Jest, a uvjerenja sam da će nažalost ponovno biti nepravedna. Jutros u novinama čitam kako će se spajati jedinice lokalne samouprave. Novi ima povijesni status grada – jedva smo ga dobili i onda tu istu povijest ne štujemo. Iza Drugog svjetskog rata izgubili smo kotar, pa smo izgubili općinu, pa je sve prešlo u Crikvenicu, a sada, kada smo sami svoj na svome, ne znamo to čuvati. U vrijeme kada nismo imali izvornih prihoda u Mjesnoj je zajednici predsjednik, odnosno »gradonačelnik«, bio volonter. Cijeli smo život bili volonteri, a danas volonterskog rada i davanja sebe sredini u kojoj živiš jednostavno nema. Imali smo jednog profesionalnog tajnika i dvije žene – Anicu i Danicu, moram ih spomenuti jer su to bile osobe koje su, bez računala, vodile ne samo knjigovodstvo grada, već i svih udruga u gradu kojih je tada, ako se ne varam, bilo trinaest. Danas svaka udruga plaća svoje računovodstvo, širi se nepotizam i, kako se to popularno kaže, uhljebništvo i baš zbog tih ekonomskih nedaća ne bi me čudilo da nas opet pripoje nekome. Crikvenica je danas perjanica, iako tu titulu zaslužuje Novi. Doduše, danas bi i Bribirci htjeli biti centar Vinodola, a Crikveničani bi htjeli biti Kirci, a i jedno i drugo bez ikakvog pokrića. Svi kopiraju novljanske nošnje, sve poprima čudne oblike i vodi k tome da opet postanemo nekakva, uvjetno rečeno, mjesna zajednica.

Možda je najveći problem gubljenje stanovništva s kojim se muči čitava zemlja. Očigledno ljudi ne slušaju vaš nadaleko poznati ritornello,,Da se sveto sime sladi, jebite se dok ste mladi«.

– U originalu on ide,,Omladinski se dom gradi, jebite se dok ste mladi«, hahaha. Tužna je to istina. Na temelju usporedbe popisa stanovništva 2011. i 2022., ako se ovakvi trendovi nastave – vjerojatno će se usporiti, Novi bi na kraju ovog stoljeća mogao imati još šest stotina stanovnika. Mladi se prekasno žene i prekasno dobivaju djecu, a to će nas skupo koštati. Danas djeca imaju sve, a opet nema djece. Nešto čudno se zbiva.

Spašavanje na moru

Više od četiri desetljeća proveli ste na čelu novljanske Lučke kapetanije. Dandanas ste u dnevnom doticaju s tom institucijom, ali više kao promatrač.

– Uvjeti u kapetanijama danas su katastrofalni. Sve se pretvorilo u visokobirokratiziranu službu. Pišu se nebulozni propisi – pa, lakše je registrirati autobus nego barkicu! Djelatnici su zatvoreni u kancelarijama, imamo puno ispostava koje su prazne i u kojima nitko ne želi raditi. Baška, primjerice, nema službenika; nedostaje pola kapetana ispostava jer pomorci vani zarađuju više nego ovdje i daleko ih se više cijeni u inozemstvu. Godine 1995. radio sam na opremanju kapetanija i nabavili smo 46 brodova. Danas se ti brodovi rasprodaju, a ne nabavljaju se novi. Opet, i kad se napravi novi brod, on nema posade – pa kao da ga i nemaš. Čudna situacija. Mi smo turistička zemlja i lučke kapetanije su preozbiljne službe da bi propale zbog nekoga tko je na višoj instanci i tko nema osjećaja da je birokracija jedno, a egzekutiva drugo. Kako se stvara spasilačka služba? Tako da je ta ista služba svakodnevno na moru i da osjeća svaki dašak vjetra, prepoznaje svaki smjer bure i stječe empirijsko znanje koje je nemoguće dobiti u uredima u koje su zatvorili zaposlenike lučkih kapetanija. Novi ima izvrsnog kapetana – Želimira Zoričića koji je i nedavno spasio dvoje Nijemaca nasukanih na supu na Krku. Nadam se da će naši dečki ove godine dobiti Plavu vrpcu jer su to itekako zaslužili.

Vi ste, u svojoj dugoj karijeri, imali više od pet stotina spasilačkih akcija. Koje iskustvo biste istaknuli kao najtraumatičnije?

– Svako spašavanje ima nekoliko faza, svako iziskuje velike napore, a posebno ako sve sam radiš. U većini slučajeva moraš skočiti u more i iznemoglu osobu donijeti na brod. Spašavanje ljudskog života tako je najveća životna nagrada. Bilo je mnogo teških trenutaka, a za mene je najteži bio kada sam morao plivati među stijene nekih 200 metara od broda, da bih tamo zatekao mrtvog petogodišnjeg dječaka. To su teški i neizbrisivi psihički pečati. Zato se zalažem da država mora dati poseban značaj službi lučkih kapetanija, jer su one osnove sigurnosti plovidbe na moru! Taj lanac ispostava vrlo je bitan, pa i neka bude središnjica u Rijeci, ali ako nemaš lanac ispostava opremljenih s brodovima, brodove s posadama, onda nemaš službe spašavanja. U moje vrijeme, za vrijeme Domovinskog rata, opremali smo lučke kapetanije. Policija i carina tada nisu napravile niti jedan brod, a danas je puno more nekakvih službenih brodova – policija ima svoje, ribarska inspekcija svoje, carina svoje, rade se brodovi za medicinsko zbrinjavanje otočana i tako dalje. Stvara se neučinkovit i vrlo skup sustav. Mi smo, ponavljam, turistička zemlja, nama treba obalna straža koja će pomagati ljudima na moru – zašto bi ona bila dio vojske? Zašto, na brodovima kapetanija, ne bi mogla funkcionirati multidisciplinarna posada? Puno toga bi trebalo poduzeti kako bi sve sjelo na svoje mjesto.

Optimistični ste?

– Jesam. Vjerujte, pomorci su gladni povratka kući. S broda sam došao samo zato jer se ispraznilo mjesto u Novom, inače bih, vjerojatno, cijeli život bio proveo na brodu. Ako platite ljude koji bi radili u kapetaniji, onda će vam ljudi doći raditi, i to kvalitetni ljudi jer mi imamo najbolje pomorce na svijetu. Hrvatska školuje visokokvalitetni kadar za koji se strani brodovlasnici bore. Doći će ljudi natrag, samo im treba ponuditi uvjete kakve zaslužuju.

Katedra beskućnica

Ranije, kada smo pričali o Starom gradu nekad, sjetih se vaše pjesme o bakalaru. Je li se prije živjelo teže nego danas?

– Bakalar je, na Grobničkoj skali, dobio i nagradu za najbolji čakavski tekst. Vjerujem da je to zato jer je u toj pjesmi opisana i politička i socijalna situacija jednog vremena, a sve pod plaštem kuhanja bakalara. Po mom mišljenju – ranije se puno radilo, ali se lijepo živjelo. Danas su ljudi suviše opterećeni svojim poslovima i egzistencijalnim problemima te je, u potpunosti, izostala već spomenuta komponenta volonterstva. Dočim ljudi nemaju vremena i volje za volonterski rad, znači da teško žive. Iza nas je regata krstaša, slijedi regata optimista i lasera – vrlo visoke kategorije gdje će biti preko sto jedrilica. Nas troje trči okolo-naokolo i poput jaraca se mučimo da bi to sve na nešto sličilo. Nitko neće ništa volonterski raditi, a nekada se čitav život sastojao baš od tog rada. Vjerujem da je riječ o periodu koji će proći jer smo još uvijek u tranziciji.

Mislite da vani nije tako?

– Dat ću vam jedan primjer. Supruga i ja smo, nakon dugo, dugo godina, prije petnaest ljeta otišli na Floridu, na susret Harley-Davidsona. Tada smo posvjedočili u kolikoj je mjeri narastao volonterski rad u Americi. Susret ljubitelja Harley-Davidsona, na kojem je bilo preko milijun motora, bio je, što se regulacije prometa tiče, organiziran kompletno od strane volontera. Jedna žena vozila je deset milja ispred nas da bi nas odvela u jedan gradić. Naši će ljudi, kada steknu status u kojem će moći normalno živjeti i u kojem se neće morati boriti da bi prehranili svoje dijete i osigurali mu minimalni životni standard, opet početi volontirati.

Nakon dugo godina, na mjestu predsjednika novljanske Katedre čakavskog sabora, zamijenila vas je ravnateljica Narodne knjižnice i čitaonice Barbara Kalanj-Butković. Što biste izdvojili kao vaša najveća postignuća unutar te institucije?

– Katedra Čakavskog sabora Novljansko kolo jedna je od najstarijih katedri Čakavskog sabora. U početku je okupljala pivače novljanskog kola i književnike. Pokrenuo sam osnivanje Mesopustarskog društva 1993. jer je bilo došlo do raspada sistema što se običaja tiče i u jednu smo večer tada, u Domu kulture, skupili više od 380 potpisa. Tada smo bili jači od bilo koje političke stranke u gradu. Onda smo se izborili da to uklopimo u krug Katedre, tako da sada imamo krug Mesopustarskog društva i krug Malo kolo u koje spadaju mali mesopustari i mali sopilaši. Osim toga, oformljen je i Krug za zaštitu spomeničke baštine. Naš je Mesopust postao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske i trenutno smo najmasovnija kulturna udruga u gradu. To za sobom vuče velike obaveze, pogotovo kada su djeca u pitanju. Na mladima svijet ostaje, digli smo to na jedan viši nivo i sada tu razinu treba održavati i letvicu još podignuti. Nikad više djece nije znalo sost sopile kao što to znade danas. Stvorena je jedna baza koju treba širiti i nadograđivati. Ono što je sramotno jest da su udruge u kulturi u Novom praktički beskućnici. Grobnička katedra ima cijeli Stari grad pod sobom, Katedra Kostrene ima cijelu staru školu. Mi se godinama borimo da ovladamo kućom Mažuranić i da to bude kuća kulture. Primjerice, rad s djecom – za to moraš imati prostor. Sjećam se, prije nekoliko godina, šezdesetero djece željne učenja čakavštine došlo je u školsku knjižnicu. Mi smo se tamo lijepo podružili, ali s tolikim brojem djece ne možeš raditi ukoliko nemaš uvjete. Mažuranići bi se tristo puta okrenuli u grobu da znaju da će se gradska uprava preseliti u njihovu kuću, a da ne govorim da nam je komunalno društvo u Srićinoj kući.

Jedriličari harlijaši

O vašoj ljubavi prema jedrenju puno se pisalo, ali kako se rodila ljubav ka motorima? Inicijator ste ideje da se Rally Harleya, prije ulaska Hrvatske u EU, prvi put dogodio izvan Europe i to baš kod nas.

– Od djetinjstva sam vezan uz motore. Početkom šezdesetih godina dopušten je bio uvoz motora iz Njemačke. Mi smo se, poput žaba u šarena vrata, zagledavali u motore. Onda sam vozio ono što sam mogao voziti – niz godina to je bio Tomos, pa jedna Yamaha, pa druga Yamaha. Na jednom sastanku devedesetih godina u jedriličarskom klubu Austrija došli smo do saznanja da puno vlasnika jedrilica vozi Harleye. Onda smo se dogovorili da ćemo napraviti susret jedriličara harlijaša, a 1997. smo supruga i ja otvorili lokal i onda smo organizirali taj susret koji je prerastao u tradiciju. Tri godine kasnije i ja sam nabavio svog Harleya i do 2003. smo organizirali te susrete i nitko nam nije pomagao. Kada je to nadišlo naše mogućnosti osnovali smo moto klub,,Jahači Vinodolskog zakona«. Sve je super funkcioniralo dok se neke nečiste sile nisu počele miješati u tu priču. Prije pandemije COVID-19, rečeno nam je da se susret neće zbiti u luci, već u vinogradima. Političko-gospodarska sprega. Rezultat je bio dolazak 60 motora, naspram negdašnjih više od sedamsto u luci i nekoliko tisuća ljudi na koncertima. Ove godine imamo novi prostor uređenog parkinga, ali neznanje institucija nagnalo je da motorijadu stave krajem lipnja – kada motoristi, s obiteljima, idu na more i na godišnji odmor. Moto-susret mora biti posljednji tjedan u travnju, spojen s Prvim svibnjem.

Poznati ste kritičar Turističke zajednice Kvarnera?

– Turističke regije Istra i Dalmacija su prepoznatljive, a turistička regija Kvarnera nije. Jedino što, između prve dvije spomenute, može biti prepoznatljivo jest turistička regija Hrvatsko primorje. Kvarner je, za 99,99 posto stanovnika Europske unije, nepoznanica i jedna od tisuće uvala na Jadranu, ma koliko god oni mislili suprotno. Unazadili su turizam na Hrvatskom primorju i imamo jedinu sreću što nas nije zahvatila apartmanizacija kao Istru i Dalmaciju. Dokle god budemo turistička regija Kvarner bit ćemo najlošija turistička regija u Hrvatskoj.