Bilo je jugo praćeno kišom i dosta hladno onoga prijepodneva sredinom travnja kad smo po novinarskom zadatku navratili u Jablanac, malo i izvanredno lijepo mjesto zbijeno u uvali podno Velebita, između Stinice i fjorda Zavratnica. Izabrali smo dolazak u nedjelju jer znali smo da ćemo bar nekolicinu Jablančana susresti na misi, koju u jablanačkoj crkvi sv. Josipa na obali svake nedjelje u podne slavi župnik vlč. Silvio Milin. Na toj misi okupilo se petnaestak Jablančana, što znači više od jedne trećine svih današnjih stalnih stanovnika Jablanca. Neki su u Jablancu oduvijek i stalno, cijeli život, a neki su se u rodni kraj vratili u zrelim godinama kako bi ondje proživjeli mirne umirovljeničke godine.

Sve pustiji kraj

Jablanac je posljednjih desetljeća sve pustiji, sve prazniji – i kao i njegovi žitelji sve osamljeniji – i čini se prepušten sam sebi. Zapravo Jablanac nije ni daleko ni blizu nekim naseljenijim podvelebitskim mjestima, kao ni otoku Rabu, kojemu je do prije nekoliko godina bio luka povezivanja s kopnom. No, po mnogočemu što je ljudima za život neophodno, Jablanac je jako daleko. Naravno, u Jablancu ima života, čežnji i želja, nadanja i snova. Jedna od najvećih zajedničkih želja njegovih stanovnika, i njihova temeljna upravo egzistencijalna potreba je trgovina s barem elementarnim prehrambenim namirnicama, prije svega – kruhom.

No, Jablanac kao da je zaboravljen: ima manje od 40 žitelja, većinom starijih ljudi, umirovljenika, i ti ljudi – treba vikati – već godinama nemaju gdje ni kruh kupiti.

Osim pošte, koja radi dva puta tjedno po dva sata, i liječnice koja iz Senja u staru jablanačku ambulantu dolazi jednom tjedno na nekoliko sati, i osim župnika Milina, koji mise u Jablancu služi nedjeljom i blagdanima, Jablančani nemaju nikoga tko u njihovo mjesto dolazi pouzdano redovito. Jedino čega u Jablancu još ima u svako doba godine pokoji su posjeti rodbine, a onda i pogrebi, najčešće onih Jablančana koji su živjeli negdje drugdje po svijetu.

Bili smo, dakle, na misi u jablanačkoj crkvi sv. Josipa, koja datira iz 18. stoljeća, na nedjelju Božjeg milosrđa. To vrijeme s Jablančanima bilo je izvanredno iskustvo – pobožno, tiho, ozbiljno, na neki poseban način i radosno zajedništvo vjernika. Živo se osjećalo da su Jablančani s radošću i misu i župnika dočekali, i koliko im je to zajedništvo važno. Sva je crkva bila preplavljena njihovom pjesmom i zajedničkim molitvama, stariji domaći čovjek bio je ministrant, župnikove riječi svi su upijali, a on je birao svaku riječ i pozdrava i propovijedi i potpore tim ljudima. Ta pobožnost i to zajedništvo podsjetili su nas na zapise legendarnog jablanačkog župnika Draga Babića iz 1953. godine, objavljene u knjizi »Ljetopisi popa Podgorskog«. U toj maloj, vrijednoj knjizi govore i nekadašnji stanovnici malih podgorskih mjesta, progovara njihov način života, sav njihov život i svijet. Njihovi današnji potomci baštine ponešto od duha tih starih Podgoraca, od njihove jednostavnosti života, mudrosti, vjere, topline, skromnosti.

S nekolicinom njih razgovarali smo i prije i nakon mise.

Stanovnici Jablanca / Snimila Mirjana GRCE

Otišli su ljudi

Priča Jablančanke Dubravke Ilijić česta je priča današnjih Jablančana.

– Rođena sam Babić. To je jablanačko prezime, a moj otac je ovdje rođen. Živjela sam u Rijeci, radila, školovala djecu, a kada sam otišla u mirovinu, vratila sam se u Jablanac. Uglavnom su ovom kraju sve penzioneri. Svi žive i rade po gradovima, i kao što sam i ja – kad dođu u mirovinu – trče ovamo u prirodu i mir. Ovdje imam kućicu i malo vrta, i nema mi boljeg života od toga. Kad je Bog mene rađao, rekao je: »Malo ćeš se namučiti kroz život, imat ćeš posla, podizat ćeš djecu kao udovica, ali onda te stavljam na najljepši prostor na svijetu – u jablanačke Njive.« Predivno, predivno mi je živjeti u Jablancu. Jedan je Jablanac, nema boljeg od Jablanca. Samo ponekad je malo tužno. Nekad smo imali matični ured, dućane, mesara, policiju i vatrogasce, djecu i školu, prije svega ljude. Budući da ovdje nema radnih mjesta, ljudi su išli trbuhom za kruhom, djeca su se rađala tamo gdje su živjeli i radili, i škola se ovdje ugasila prije 20-ak godina. Djeca Jablančana odrasla su i zaposlila se daleko od Jablanca, u Rijeci, Zagrebu… i mjesto je opustjelo. A inače, Jablanac je predivan: ovaj mir, ova tišina, ovaj jednostavni život – mene to oduševljava, zaneseno pripovijeda Dubravka Ilijić.

O nekadašnjem i današnjem Jablancu u jednome dahu pričala nam je Hariet Mršić, rođena Matijević, Jablančanka i rođenjem i životom.

– Ovdje sam provela djetinjstvo, završila osnovnu školu, nastavila sam školovanje u Rijeci, pa sam neko vrijeme radila u Rijeci i u Zagrebu, a onda sam se 1983. godine vratila u Jablanac. Od tada sam stalno ovdje. I suprug je iz Jablanca. Imam kćer Jelenu, koja živi s nama i nije zaposlena jer se nema gdje zaposliti, no bavi se fotografijom, a s obzirom na to da u roditeljskoj kući imamo jedan mali apartman, ona od toga živi. Dakle, posljednjih 40 godina stalno živim u Jablancu i u tih 40 godina Jablanac se toliko unazadio da je to prestrašno. Prije svega, otišli su ljudi. Nema ljudi. Sav taj naš narod je ili gore na groblju ili negdje daleko po svijetu. Više nema trajekta, a trajekt (Jablanac – Rab op.a.) nama je bio život. Ja osobno bila sam protiv toga da trajekt ode iz Jablanca, ali neki su bili za to. Nemamo dućana, i to nam je osnovni životni problem. Malo nas je – sad nas ima 35 do 40 starosjedilaca koji tu stalno živimo. Netko dođe, pa prođe, priča Hariet.

Ulagači donose nadu

– Mi ovdje imamo milijun problema. Spadamo pod Grad Senj, koji se prema nama odnosi maćehinski. Nastojimo im iznijeti svoje probleme, no oni – ili se ogluše ili riješe neke sitne probleme. Sad smo dobili informaciju da bi se trebala uspostaviti kombi-dostava prehrambenih namirnica dva puta tjedno – to nam je obećao gradonačelnik Senja. Vidjet ćemo što će od toga biti, tako govori i nada se Hariet Mršić.

Također kaže da je sadašnja prosječna životna dob žitelja Jablanca 76-77 godina, i naravno da se svi međusobno poznaju i pomažu. Tako npr. kad ide u kupovinu u Senj, tko ima auto, donese što treba i mnogima drugima.

– Sve smo ovdje nekada imali, i poštu, i ambulantu s doktorom, i zubara. Imali smo dvije mesnice, četiri dućana, a dok je moj did bio živ, imali smo i pekaru. Bilo je gostionica da ih ne možeš nabrojiti, a sada moramo moliti da npr. dođu promijeniti žarulje javne rasvjete na ulazu u Jablanac. I dođu ih promijeniti pred sezonu. Ja osobno ne volim šerifovanje po Jablancu. Svi oni koji dođu po ljeti zarađivati u Jablancu – a ima ih – i ne pitaju nas kako je nama zimi. Dođu šerifovati, a komunalni redari su njima na usluzi, a nama koji tu živimo stalno – nisu, govori Hariet.

Vlč. Silvio Milin – znam reći da tu više nema tko ni umirati / Snimila Mirjana GRCE

Župna crkva – srce mjesta

No s osmijehom nastavlja s pričom o došljacima, ulagačima u Jablanac, s pričom koja donosi nadu:

– Evo sada su obnovili stari hotel, koji se prije zvao Jablanac, pa Ablana. Sada ga je preuzeo jedan krasan čovjek – Darko Sertić. Došao je u Jablanac, svidio mu se Jablanac i sam hotel Ablana, koji je bio tisuću posto devastiran, i bio je ruglo. Renovirao je hotel, i to će biti hotel za njegove radnike, zapravo odmaralište. U njemu će se održavati i škola kuhanja – Kulin. On je iz Siska te i u Sisku ima školu kuhanja. Njegova ekipa iz hotela s roniocima iz Siska i nas nekoliko koji smo se odazvali tom pozivu čistili smo podmorje u portu u Jablancu. Svaka mu čast. Donijet će ta škola kuhanja možda i nove ljude. Sertić je rekao i meni da mu je cilj što više mladih ljudi dovesti ovamo. Rekao je: sve se može, samo da je ljudi, naroda. A planinarski dom »Miroslav Hirtz« u koncesiju su uzeli neki ljudi – i neki kažu da tamo otvaraju hostel, upoznaje nas Hariet Mršić.

Jablančanima je sve to drago, nadaju se da će sve to novo u Jablanac dovesti ljude, možda i neke mogućnosti zapošljavanja, novu atmosferu, bolji život.

– Sve to mi pozdravljamo. Jablanac propada jer nema ljudi. Ali unatoč svemu, mi volimo naš Jablanac, ovaj naš porat koji ne bih mijenjala ni za što na svijetu, poručuje Hariet Mršić, a Dubravka Ilijić zaključuje – znate, ima tu jedan magnet u zemlji koji te jednostavno drži ovdje. Vidim da su ne samo rođeni Jablančani nego i oni koji su doseljenici, svi koji dođu, Jablancom oduševljeni.

Crkva sv. Josipa jedino sastajalište Jablančana / Snimila Mirjana GRCE

Susjedna Stinica, puna vikendica, zimi ima tek dvadesetak stanovnika. Jedan od njih, Niko Šokčević, doseljenik u ovaj kraj, svake nedjelje dolazi u Jablanac na misu.

– Doselio sam ovamo zbog zdravlja, iz Zagreba, a u Zagreb sam doselio iz Bosne. U Stinici imamo vikendicu već godinama, a od kad sam u mirovini, tamo živim stalno. Dijete sam sa sela i volim raditi u vrtu, oko kuće i u kući, i nije mi u Stinici nikad dosadno, zadovoljan je Šokčević.

Župna crkva Jablanca srce je toga mjesta, i jedno mjesto okupljanja sadašnjih Jablančana. Župnik Jablanca, rođeni Zadranin, vlč. Milin – koji nam je pomogao oko susreta s ponekim žiteljima Jablanca i s njima nas primio u župnoj kući – u Podgorju djeluje od 1996. godine. Senjski je dekan, živi u Sv. Jurju, i na pastoralnoj brizi kao župnik ima ukupno četiri župe: uz Sv. Juraj, Lukovo Otočko, Starigrad kod Senja i Jablanac. Ovako je rekao o životu toga kraja:

– Ne znam ima li nas u cijelom ovom kraju ukupno 550. Kad se zbroji sam Jablanac, od Vlake do Marinaca, nema ni 70 ljudi. Budući da sam i dekan Senjskog dekanata, mogu reći da od Krivog puta, Vratnika pa do Marije Magdalene možda ima 1.050 ljudi. I Zavižan je moj, pa treba i gore otići.

Dok je ovdje bilo starijih k njima su cijele godine, pogotovo na cijelo ljeto dolazili unuci i oni su tako zavoljeli Jablanac i cijeli ovaj kraj. Djece je tako bilo jako puno jer su djed i baka, dok su roditelji radili, bili ovdje i brinuli se o djeci. To su danas ti ljudi koji vole ovaj kraj i ovamo dolaze, koji svoju staru kuću nisu prodali, nego je čuvaju. I 1996. godine, kad sam ovamo došao, u planini je još bilo starijih ljudi. Njihova djeca su k njima dolazila svaki vikend, a svake nedjelje se pred dućanom u Jablancu nije moglo proći jer su djeca svoje stare roditelje dovela kako bi kupili što im treba. Tada je ovdje svaki dan bilo pet-šest ministranata, a sada nema ni jednoga. Dakle, meni se čini da je i prije zatvaranja ambulante i matičnog ureda i svega drugoga ključni trenutak za Jablanac bio kad se zatvorio dućan. On je vezivao sve ljude, izdvojio je župnik Milin.

Velečasni, da vam se ižalim

Zgode koje je ispričao snažno svjedoče u kakvim relacijama živi u tom kraju, kakvi su i kako žive tamošnji ljudi, ali najviše da im je potrebno susreta, razgovora, pažnje, lijepe riječi.

– Ovdje ne možeš donositi neku veliku teologiju, nego i u propovijedi i inače pitati ljude kako su i podržati ih. Baka Kata iz Dušikrave kaže mi: »Velečasni, daj sjednite da vam se ižalim. Ako se žalim sinu, nevisti ili kćeri, odoh u Rijeku na četvrti kat, a to je meni zatvor.« Kao što volim svoj rodni kraj, tako sam sve to prenio gdje god sam bio, tako i ovdje. U svaku kuću ovdje mogu doći i reći: »Gladan sam!«, i svi će me primiti. Prijašnjih godina dolazio sam ovamo nedjeljom slaviti misu, pa da je bilo ne znam kakvo vrijeme. Činio sam ono što sam mogao, pripovijeda župnik Milin, a Niko Šokčević sve to potvrđuje zaključujući da vlč. Silvio poznaje ovaj narod i osjeća njegovo bilo.

Župnika pitamo kako žive ljudi toga podvelebitskog kraja, ima li krštenja, vjenčanja.

– Znam reći da tu više nema tko ni umirati. Prošle godine u Jablancu je bilo više ukopa nego u Sv. Jurju. Naravno, tu su sprovodi i ljudi koji se pokapaju u rodnom kraju, a koji su živjeli negdje drugdje. Na cijelom tom potezu do Jablanca neke godine bude jedno krštenje, a onda niz godina ni jedno. Lani je ukupno bilo jedno krštenje. Nakon više od 20 godina imao sam nedavno krštenje u Starigradu kod Senja. Bilo je lani u Jablancu jedno vjenčanje Slovenaca, koji su se željeli vjenčati ovdje jer su zaljubljeni u ovaj kraj. Ali ne sjećam se kada je bilo zadnje vjenčanje u Jablancu da su se vjenčali domaći ljudi. Blagoslivljam sve kuće u kojima ljudi žive, a zbog blagoslova me pozovu i oni koji dođu samo tijekom ljeta. Mogu reći da se vrata polako zatvaraju – kako ljudi umiru, tako se vrata sve više zatvaraju, zaključuje župnik Milin.