CRIKVENICA – Živimo u društvu koje se voli nazivati naprednim. Smišljamo najsofisticiranije programske jezike, kreiramo umjetne inteligencije, printamo bespilotne letjelice, koristimo komplicirane softvere i aplikacije, istražujemo nove tehnologije, posjećujemo druge planete…

Digitalno se umrežujemo, virtualno komuniciramo, materijalno promišljamo, moderno volimo, genetski modificirano hranimo, instantno zabavljamo, magično liječimo…

Pa ipak, svakodnevno kukamo i plačemo, padamo i posrćemo, i to na onim najosnovnijim i najelementarnijim testovima ljudskosti, čovječnosti, humanosti, plemenitosti.

Ne marimo jedni za druge, starije ili mlađe, jače ili slabije, zdravije ili bolesnije. A još manje brinemo za ostala živa bića, kako biljke, tako i životinje.

Srećom, među nama još uvijek postoje oni koji svojim primjerom i djelovanjem svijetu dodaju boju, okuse i mirise, ostavljajući prostora i svim ostalima za uvjerenje i nadu da društvo u kojem žive doista ima razloga sebe nazivati naprednim i suvremenim.

Tuga iza žice / Snimila Angela Maksimović

(Ne)adekvatan prostor

Među rijetke i posebne ljude svakako spadaju Draženka Blažević, Tanja Mavrić, Gordana Domijan i Klara Kondić, četiri volonterke koje tvore »kičmu« Udruge Sretna Šapa, udruge osnovane 2012. godine s ciljem zaštite i pomoći pri zbrinjavanju napuštenih mačaka s područja gradova Crikvenice i Novog Vinodolskog te Vinodolske općine.

Ove simpatične i empatične dame svakodnevno brinu i skrbe o 30-ak mačaka i mačića smještenih u prostorima udruge, iako ova brojka ovisno o danu i situaciji može varirati, povremeno se spuštajući, ali još češće podižući prema brojci od 40, 50 ili 60 napuštenih mačaka i mačića. Tu su još i one mačke koje njeguju u vlastitim domovima, ali i one koje slobodno žive na području Crikvenice i šire.

Kako nam kažu volonterke, ovakve mačke nalaze se na velikom broju staništa unutar kojih ih redovito hrane, a to su one mačke koje se ne mogu smjestiti u prostore udruge.

Naime, razlog je vrlo jednostavan. Broj mačaka je popriličan, a prostor s kojim udruga raspolaže na tzv. području Macela nije adekvatan niti za one mačke koje se trenutno ondje nalaze.

Riječ je o dva trošna kontejnera unutar kojih su smješteni mačići, dok se odrasle mačke nalaze na vanjskom prostoru.

– Adekvatan prostor za početak znači da bi on trebao biti ograđen. Kada bismo imali nekakvu montažnu kućicu, znali bismo da smo svoji na svome. Tu smo na cesti, psi tjeraju mačke, znaju ih pregaziti auti, čak i divlje svinje dolaze jer ljudi ovdje ostavljaju smeće, govori Draženka Blažević.

Tanja Mavrić dodaje kako prostor u kojem borave mali mačići prokišnjava, a problem je i taj što on nije velik, stoga ne postoji mogućnost odvajanja bolesnih od zdravih mačaka.

– Bolesne mačke bi trebale biti odijeljene od drugih, a sve su na istom mjestu jer drugog nemamo. Dogodi se da jedna oboli i automatski obole i druge s kojima ova prva dijeli prostor, pojašnjava Mavrić.

Nije Hilton, ali je bolje nego cesta / Snimila Angela MAKSIMOVIĆ

Ljudska bešćutnost

Kako kaže Klara Kondić, možda i veći problem od nedostatka adekvatnog prostora za zbrinjavanje napuštenih mačaka predstavljaju upravo oni ljudi koji vlastite mačke ostavljaju po svuda.

– Da ljudi brinu o svojim mačkama onda Udruga sigurno ne bi imala toliko posla. Ljudi nisu dovoljno osviješteni, nerijetko se vode onom »prvi mačići u vodu se bacaju«, a svaka mačka mora imati barem jedno leglo. Često nam govore da im je sterilizacija preskupa, da nemaju dovoljno vremena brinuti o mačkama i slično, govori Klara.

Tanja Mavrić dodaje da udruga dnevno zaprimi po 10-ak različitih poziva.

– Ljudi nas zovu, kažu nam da je neka mačka ovdje ili ondje, slikaju mačke na cesti, u grmu… Svi misle da smo mi tu kako bismo kupili tuđe mačke. Naravno, pomoći ćemo onim najugroženijima, ali naša zadaća ne bi trebala biti ta da svakodnevno kupimo tuđe mačke.

Mi nismo pravi azil, bilo bi dobro da jesmo, ali zapravo je riječ o neprofitnoj organizaciji, tj. volonterskoj udruzi koja funkcionira po principu donacija, kaže Mavrić.

Velike mace teško nađu dom / Snimila Angela Maksimović

Volonteri i donacije

Četiri vrijedne volonterke same hvataju mačke po čitavom crikveničko-vinodolskom području, zatim ih oporavljaju, vode na veterinarske preglede, sterilizacije i kastracije, potom ih hrane, čiste, maze i paze, nakon čega su te iste mačke spremne za udomljavanje.

Kako kažu, dobro bi im došli dodatni volonteri. Po pitanju troškova, napominju kako troškove sterilizacije slobodnoživućih mačaka pokriva Grad Crikvenica u dogovoru s crikveničkom veterinarskom stanicom, a ostale troškove pokušavaju namiriti donacijama, nerijetko i vlastitim novčanim sredstvima.

– Imamo redovne donatore koji nam na mjesečnoj bazi uplaćuju po 5, 10, 15 ili više eura. Sredstva su uglavnom dovoljna, osim kad se dogodi »boom« mačića.

Onda nastaje problem jer treba platiti veterinarske troškove cijepljenja, čišćenja parazita i nametnika, hranu, pijesak i slično, kaže Klara Kondić, koja se volonterskim radom bavi odmalena, što nam u trenutku našeg razgovora na Macelu potvrđuje i njezina majka Kristina.

– Kao mala sam donosila životinje doma i zato odmalena imam puno iskustva sa životinjama. To je ono što stvarno volim, zato sam se odlučila davati u tom smjeru koliko god mogu, ističe Klara.

Snimila Angela Maksimović