NOVI VINODOLSKI – Novljanski mesopust najcjenjeniji je pučki običaj Novog Vinodolskog u kojem učešće uzima velik broj žitelja i u skladu s osobnim sklonostima – u maškarama, mesopustarima, kao pivači i sudionici u kolu, sudionici pokladnog suđenja Mesopustu ili tek kao znatiželjni promatrači. Novljanski mesopust je 2011. godine proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske te je mnogim umjetnicima, tijekom povijesti, bio inspiracija za stvaralaštvo. O mesopustu su napisane knjige i pjesme, izdavani časopisi, naslikane slike i snimljeni filmovi. To vrelo inspiracije i mašte koju novljanska tradicija sadrži u sebi nije zaobišlo ni Karmen Levar, Novljanku i studenticu novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Film je priča o običajima, ali i ljudima različitih generacija / Foto Privatna arhiva

Ona je za svoj diplomski rad odlučila snimiti dokumentarni film »Bil je, ni ga, opet će prit«, inspiriran upravo novljanskim mesopusnim običajima. Karmen danas radi kao marketing- menadžerica, bavi se promocijom plivačkih kampova diljem Europe koje vode bivši olimpijci, a povod za razgovor upravo je premijera njezinog dokumentarnog prvijenca koja će se održati u Novom, i to u petak, 10. veljače u Domu kulture s početkom u 19 sati.

Očekivanja i strah

– Kada je došlo vrijeme za razmišljati o temi diplomskog rada, pitala sam se što me dovoljno zanima da bih godinu dana provela istražujući i pišući o tome. Budući da sam studirala na Fakultetu političkih znanosti, teme koje oblikuju ljudski život i društvo došle su u prvi plan. Tada shvaćam da moju zajednicu u kojoj sam odrasla oblikuje jedan vrlo zanimljivi kulturni element, Mesopust, koji nas izdvaja od ostalih i kojim se itekako ponosimo. No, kako riječima opisati nešto za što cijeli grad u zimskim mjesecima živi? Temu predlažem svojoj mentorici, profesorici Teni Perišin, koja mi, zajedno s opremom za snimanje, daje vjetar u leđa i mjesec dana odlazim u rodni grad snimati priču o gradu, ljudima i narodnom običaju. Razlog zašto ovu temu biram za svoj diplomski rad nije isključivo činjenica da je riječ o mom gradu i običajima koje moja obitelj i prijatelji vole. Razlog je taj što smatram da je priča vrijedna pažnje, pogotovo u vremenu kada se sve mijenja, kada pribjegavamo online komunikaciji nasuprot onoj uživo, kada masovno odlazimo iz manjih gradova i kada prihvaćamo običaje i navike drugih naroda pod svoje. Upravo zato zanimljivo je vratiti se u grad u kojem mladi ljudi održavaju stoljetni običaj i nema traga pomisli da se isti zaboravi, kazala je Karmen, dodavši da je snimanje krenulo početkom mesopusnih običaja, odnosno prvoga četvrtka. Narednih mjesec dana bilo je ispunjeno smijehom s ljudima koji su dio njezina života, ali ovaj put ih je gledala kroz objektiv i slušala kako se prisjećaju trenutaka koji su obilježili njihov pogled na običaj.

– Dolazim s dvije kamere i ostalom aparaturom u strahu hoću li sama uspjeti realizirati ideju. Ubrzo shvaćam da sam okružena prijateljima koji su se u svakom trenutku potrudili da mi sve ide po planu. Na svakom snimanju uz mene je bila »mikrofonerka« Tina Vergić, koja je tijekom prošlogodišnjeg mesopusta postala majstor zvuka. Matko Baričević uglazbio je film, a arhivske snimke sa mnom je podijelio Nenad Pavelić. Kada se prisjetim tih mjesec dana, zaista mogu s veseljem reći da je ovaj finalni rezultat truda svih ljudi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u izradi filma koji priča o zajednici, priča naša sugovornica.

U Novi je, s kamerama, došla s velikim očekivanjima, ali i strahom od neuspjeha jer je to njezin prvi pokušaj da sama snimi dugometražni dokumentarni film. Ono što je, na koncu, ostalo zabilježeno snimkom, svjedoči, daleko je bolje od svega što je zamišljala.

Veliki izazov je bio ekranizirati priču o slamnatom čovjeku koji odnosi zle duhove / Foto Privatna arhiva

Priča o generaciji

Svaki je razgovor bio iskreniji, svaki kadar ljepši i bolji zbog pomoći ljudi koji su je u tom trenu okruživali. Ideja je bila napraviti film o narodnom običaju, no uz pomoć ljudi koji čine običaj, film je postao priča o generaciji koja je učinila da i ona zavoli svaki segment tog običaja. Sam proces montaže trajao je godinu dana i bio je zaista mukotrpan. Karmen Levar je teško bilo odlučiti što izrezati jer je mislila da je sve rečeno i snimljeno jednako važno. Više od šezdeset sati snimljenog materijala svela je na film od jednog sata.

– Nekako mi je uspjelo, ali se nadam da će i ostatak jednog dana biti iskorišten. Cijelo snimanje bilo je jedna zanimljiva anegdota. S kamerom sam bila na barci, na krovu automobila u pokretu i na orkanskoj buri. Snimala sam čitanje žitka obučena u narodnu nošnju jer mi je bilo žao propustiti sva tri dana igranja kola. Mislim da svi koji poznaju grad u mesopusno vrijeme mogu zamisliti što je jedna dolutala kamera iz Zagreba snimila, ali to je ljepota običaja. Suze od smijeha navirale su dok sam pregledavala materijale. Upravo takav osjećaj htjela sam da prevlada u filmu čije je cilj, zapravo, ekranizirati priču o slamnatom čovjeku koji sa svojim dimom odnosi sve zle duhove protekle godine, no običaj postaje samo pozadina priče o prijateljstvu, ljubavi i želji da se nešto svoje i jedinstveno održi na životu. Slušajući priče ostalih koji dijele tu ljubav, ali i kritičko mišljenje o tom Novljanima svetom dobu godine, potaknulo me da razmišljam o tradiciji, novim navikama i progresu koji je tijekom stoljeća postignut. Potaknulo me da razmišljam o zajednici i koliki ona utjecaj ima na pojedinca. O nostalgiji odlaska iz zajednice. O sreći po povratku. O nadi da će običaj uvijek biti nešto što nas sve povezuje, bez obzira na to koliko različiti bili naši svjetonazori, interesi i koliko smo daleko otišli od rodnoga grada, prepričava autorica.

Snimalo se i uz more, ali i u barci na moru / Foto Privatna arhiva