Trebao je to biti tek jedan u nizu mnogih radnih zadataka, kratak izvještaj o pobjedniku devetog natječaja za izbor najljepše drvene brodice s namjerom poticanja drvene brodogradnje i održavanja drvenih brodica koje su dio crikveničke i hrvatske tradicije, natječaja koji je pokrenula deveti put Županijska lučka uprava Crikvenica. Dakle, izvještaj ni po čemu drukčiji od brojnih takvih, onaj koji uključuje nekoliko rečenica o subjektu – barci, izjavu pobjednika i poneku fotografiju. Ali onda, kako to u životu najčešće biva, kad očekivanja gotovo da i nema, dogodi se da dvije duše zatitraju na nekoj nevidljivoj, ali itekako opipljivoj, zajedničkoj frekvenciji. Iako razlika u godinama između potpisnika ovih redova i njegova sugovornika iznosi gotovo punih 50, razgovor teče glatko, minute prolaze kao sekunde, a duh se puni toplinom, mirom, zadovoljstvom… Jer, njegove su riječi pune šarma i humora, maniri istovremeno profinjeni i mangupski, a iz očiju ovog 80-godišnjaka isijava mudrost, razumijevanje, autentičnost, empatija, povjerenje… Čovjek bogatog životnog iskustva je Marino Ferenčić, Istrijan i Kirac, frontman, pjevač, voditelj, jedriličar, suprug, otac, nono…

Našeg morskog vuka pronalazimo, gdje drugdje nego u njegovu prirodnom okruženju – na moru, odnosno na najljepšoj drvenoj brodici Crikvenice, a vjerojatno i šire, na jedrilici »Eufemija«. Sportska jedrilica registarske oznake CK 28 privezana je u luci Črni mul u Crikvenici. Osamdesetogodišnjem Marinu nije bilo teško odvezati ju, nakratko provozati nekoliko metara dalje od veza, a sve ne bi li naš fotoreporter barem donekle čitateljima mogao približiti ljepotu kojom odiše ova gotovo 50-godina stara drvena ljepotica. Kako kaže Marino, jedrilica je u njegovu vlasništvu od 1977. godine, kad ju je izgradio Anton Jurić, brodograditelj starog kova iz Klimna. Jedrilica je građena po tipu Halcyon 27, dužine je 8 metara i širine 2,40 metra. Radi se o jedrilici s kabinom i djelomičnom palubom tipa kuter, građena je iz drva, i to konstrukcija od hrastovine, oplata od smrekovine, kabina od mahagonija. Način gradnje oplate je dodirni, oblik pramca je kosi, a od opreme posjeduje jedra.

– Brodica je građena apsolutno od nule. Napravljena je po nacrtima engleskog pomorskog arhitekta Alana Buchanana na tradicionalan način. Kobilica je potpuno od olova, jedrilica teži tri tone i 300 kilograma, ima dizelski motor s dva cilindra i 20 konjskih snaga, sva moguća jedra, govori Ferenčić.

Pitamo ga postoje li danas uopće brodograditelji tradicijskih barki ovakvoga tipa, umjetnici u pravom smislu te riječi.

– Gotovo da ih više i nema. U Dalmaciji ih ima nekoliko, ali u našoj okolici slabo. Brodovi ovakvog tipa nisu isplativi, ljudi pretežito rade barke od plastike. Anton Jurić trenutno radi i jedan motor-sailer od 12 metara. To trebate vidjeti, čudo neviđeno! Sam je projektirao brod i izgradio ga, a stariji je od mene pet godina, znači ima 85.

Foto Milan Đekić

To je njegovo remek-djelo koje je napravio za sebe i za svoju dušu. Ča da van rečen, čovik gradi spomenik samom sebi, kaže Marino sa stavom koji otklanja sve sumnje.

Zanimljivost je svakako ta da je jedrilica dobila ime po Marinovoj noni Eufemiji.

– Nona je završila u nacističkom koncentracijskom logoru Ravensbrück, a nono je bio u Dachau. Nikad nisam upoznao nonu, ali sam puno lijepih priča slušao o njoj, i tako sam jedrilicu nazvao njenim imenom, govori Marino.

Na privremenom radu

Malo-pomalo razgovor kreće u smjeru prepričavanja njegova života, a dok je Marino kao sitom pretresao vlastita sjećanja, shvatismo da je potpuno zaokupio našu pažnju.

– Ja sam vam rođen u Trstu, 27. svibnja 1944. godine, za vrijeme bombardiranja, započinje Marino svoju priču.

Odmah ga zaskočismo s upadicom: »Znači…, 80 godina, izgledate fantastično!«

– Hvala, hvala! To vam je moj način života, ‘ajde malo i geni… Znate, ja sam cijeli svoj život proveo kao glazbenik, frontman i pjevač. Dvaput sam pjevao na MIK-u. Prvi put sam nastupio 1978. na jednoj večeri MIK-a u Crikvenici i odmah pobijedio! Pjevao sam pjesmu »Pusni spaši«, s kojom sam na finalnoj večeri zaslužio treću nagradu publike. Tekst je napisao Zvonko Turak iz Kastva, a glazbu Franko Tominić. Drugi put sam nastupio s grupom Trio Rio, a pjesma se zvala »Skala«. Tu smo nešto lošije prošli, ali smo se zato dobro zabavili, prisjeća se Ferenčić.

Dodaje da je kao pjevač promijenio tri grupe.

– Ja sam Istrijan na privremenom radu u Crikvenici, privremenom od 50 let… Prvu grupu činili su moji Pazinjani, a zvali smo se Frenci. U Pazinu sam živio do svoje 26. godine, a u Crikvenicu sam došao 60-ih godina sasvim slučajno. Na početku smo najviše svirali u Rovinju, a onda smo jedne zime došli nastupiti u hotel Internacional. Tamo su nas zapazili, svidjeli smo se Kircima i ostali smo cijelo ljeto. Oženio se basist pa sam se oženio i ja… I tako sam ostao ovdje. Pa smo malo putovali brodom po Africi, Kanarima… Uslijedili su mjeseci i mjeseci lijepog života, i tako dalje, i tako dalje… Moj drugi sastav zvao se Liburni, a treći i najpoznatiji Grejsi. Do nedavno smo nastupali na botelu »Marina« u sklopu večeri koje organizira LP Rock. Ipak, daleko najviše smo svirali u Malinskoj u sklopu kompleksa Haludovo. Bili smo, tako reći, kućni bend. Svirali smo sezone i sezone, nove godine…, otkriva Marino Ferenčić.

A koji se repertoar tada vrtio, pitamo našeg sugovornika.

– Obožavao sam engleske evergreene, pjevao sam puno Franka Sinatru, a najviše sam volio talijansku kanconu i francusku šansonu… Pjevao sam »Nathalie« od Gilberta Becauda, šansone Charlesa Aznavoura…, nabraja naš 80-godišnjak.

Foto Milan Đekić

Führer Marino

Kako kaže, čitav njegov život bio je ispunjen glazbom, bilo figurativno, bilo doslovno. A kad se umorio zajedničkog života s bendom, počeo je nastupati solistički, ali se i sve više okrenuo voditeljskom poslu.

– Govorim talijanski i francuski, čak sam jedno vrijeme i studirao ove jezike, ali nisam diplomirao. Znam engleski, a i njemački natucam. Njemački govorim najslabije, ali je to svima bilo simpatično jer sam najviše griješio. A da ne govorim da sam najpoznatiji bio po »njemačkim performansima« za vrijeme maškara. Najviše sam volio ulogu Hitlera. Kad bih vam pokazao slike iz tog doba, vi biste se sledili. A koje sam tek govore držao…, govori Marino, nasmijavši nas od srca. Još kad su u misli uplovile slikovne predodžbe istarsko-kirskog führera s brkovima…

Odrađivao je naš Adolf sve zabavne priredbe na crikveničko-vinodolskom području, ali i na Rabu, Krku, u Istri… Kako kaže, nije to uvijek bilo lako, a mi ga pitamo da nam opiše kako je to nekada izgledalo.

– Često sam morao animirati muškarce, a to nije bilo jednostavno. Ili biranje za Miss. Nekad ste dobili 30-ak djevojaka koje su se obukle u bikinije, i to iz publike. To danas ne možete niti zamisliti, sve je bilo improvizirano! Ali, tu sam bio kao »doma«. Mačak sam bio, ne zato što ja tako govorim, nego je tako bilo i tako će mnogi reći, kaže naš 80-godišnjak samouvjereno, ali nimalo samodopadno.

Uz pjevanje i voditeljski posao, Ferenčićeva druga velika ljubav, kako kaže, oduvijek je bilo more, a u Crikvenici je njegova ljubav prema moru još više narasla.

– Usporedo s pozornicom, uvijek sam imao vremena da se posvetim moru i mojim suludim idejama da gradim jedrilicu. Ali, čitave ove priče ne bi bilo da nemam podršku žene. Ako nemate pravu ženu, zaboravite na sve. Jer ako vas žena ne razumije i obrnuto, onda tu sva priča staje. Ja sam čitavo vrijeme imao divnu ženu koja me trpjela, shvaćala, a i dandanas smo zajedno i još uvijek me shvaća. Na tome sam joj do groba zahvalan, govori Marino s iskrom u očima.

Njegova Meri, odnosno Marija, prava je Kirica, a Marinu je rodila sinove Kazimira i Marijana, koji su mu, pak, podarili unuke.

Klub – drugi dom

Inače, Marino Ferenčić je dugogodišnji i još uvijek aktualni predsjednik Jedriličarskog društva Val, o kojem također ima samo lijepe riječi.

– Klub mi je drugi dom. Jako je trofejan, zapravo, riječ je o najboljem jedriličarskom klubu sjevernog Jadrana, i to ne zato što ja tako kažem, nego su naši jedriličari više puta proglašeni najboljima. Imamo 20 optimista i 10 lasera. Naš Borna Mohač je ponovo upao u Hrvatsku jedriličarsku reprezentaciju i ide na svjetsko prvenstvo u Argentinu. Naša Ursula Balas ušla je u program za Olimpijske igre… Klub radi svakodnevno, treniramo konstantno, ekipa smo fantastična. Ali svega toga ne bi bilo bez trenera Roberta Jurinčića Brade i Svena Katnića. Oni žive za taj klub i mogu reći da je bez takvih ljudi u današnje vrijeme nemoguće napraviti vrhunske rezultate. To su ljudi koji nemaju osobnog interesa osim zadovoljstva, rada s djecom, ljubavi prema jedrenju. To je osnova svega. Odvajaju od svog i obiteljskog života, volontiraju, govori naš Istrijan iz Crikvenice.

Kad spominjemo JD Val, onda svakako valja napomenuti da je i uvijek na regatama prisutna i jedrilica Eufemia. Ne smijemo zaboraviti reći da kod održavanja broda Marinu pomaže Marijan Deželjin, pitur koji živi više na moru nego doma, poznaje svaku valu, vjetar i s Marinom ide na regate. A koje je regate prošla drvena ljepotica?

– Bio sam nekoliko puta na Barcolani classic, najpoznatijoj regati u Trstu, ali i najvećoj u čitavom Mediteranu. To je doista prizor od kojeg zastaje dah. Okupi se više od 2.000 drvenih jedrilica, predivno nešto… Prije puno godina smo sudjelovali i na regati Labud classic. Jedrilo se od Splita do Milne na Braču i natrag. Oba dana smo bili prvi, dobili smo pehar od…, evo, mislim da ne pretjerujem kad kažem da je bio oko jedan metar visine. Dalmatinci su ostali paf. A lani smo bili prvi u šestoj grupi obiteljskih krstaša na Fiumanki. I jedina drvena jedrilica po većini tih regata je moja Eufemia, kaže 80-godišnji jedriličar.

Dobre i loše stvari

Kome ostavljate brod jednog dana, pitamo ga.

– Dobro pitanje, jako delikatno, u šali će asimilirani Kirac.

Kaže kako bi volio da podjednako i sinovi i unuci uživaju u tom brodu.

– Ne vrijedi ni oko toga raditi dramu. To je ono kada kažu: »Brod ima dušu.«. Ma, vraga ima dušu, ti imaš dušu koji ga održavaš! Ako nema tebe, ni brod nema duše, to je jedan mrtvi komad, ali te za njega vežu uspomene koje si prošao. Prošao sam dobre i loše stvari. Vraćali smo se davno iz Kornata, cijela familija… Možda mi je tada falilo i malo iskustva… Uglavnom, došli smo na Senjska vrata iz smjera Raba i najedanput je more počelo disati, a od Senja je roknula bura. Tu sam se jako prestrašio i osjetio što je to priroda. Djeca su bila mala, stijene na jednoj strani, bura na drugoj. Lupalo je strahovito, nisam mogao disati od morske pare koju je vjetar dizao. Tukao sam more prema Novome pet-šest sati, tamo smo se na kraju vezali, a ja nisam mogao otvoriti usta od straha još jako dugo. Mislio sam gotovi smo, cijela familija, opisuje Marino nimalo ugodno iskustvo.

A što je s lijepim trenucima na »Eufemiji«?

– Prekrasnih momenta je bilo jako puno. Imam ih svaki dan. Evo, sad da dignem jedra, barka se jedva miče…, tišina, gledaš u more… To su lijepi trenuci, takvih imate koliko hoćete, samo ih morate pronaći, zaključuje mudro naš sugovornik, a mi mu na kraju jedino možemo poželjeti još puno avantura i mirno more. Barba Marino, živi bili 100 let pa sve opet!