Na pitanje kako projektirati u prostoru koji je suviše lijep da bi se unutar njega gradilo pokušao je svojim urbanističko-arhitektonskim projektom inovativnog naselja Turan(j), planiranog na zapadnoj periferiji Rijeke, odgovoriti arhitekt dr. sc. Alen Žunić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U razgovoru sa Žunićem, nekadašnjim harvardskim đakom, a danas projektantom i urbanistom, donosimo uvid u prijedlog buduće rezidencijalne zone, koji bi trebao poslužiti kao kreativna podloga za izradu urbanističkoga plana.

Naime, na poziv Grada Rijeke arhitekt je sa svojim timom osmislio idejno rješenje stambenog naselja, smještenog na lokaciji Turan(j), neposredno iznad hotela Hilton, koje bi se trebalo protezati na 50 hektara površine, duž zadnjega neizgrađenog teritorija Rijeke uz morsku obalu s vršnim sjevernim kotama na liniji željeznice i cestovne obilaznice. Budući da je nedavno predstavljeno rješenje u prepunoj riječkoj Gradskoj vijećnici izazvalo velik interes građana, pa i burne reakcije, donosimo detalje o toj atraktivno projektiranoj viziji budućega naselja.

Projektirani red

Možete li nam ukratko reći koja je ideja projekta?

– Naše rješenje bazira se na ideji naselja kao »urbane šume«, što znači da afirmiramo zatečeno zelenilo, ali ujedno uvodimo urbanitet i projektirani red u obuhvat buduće stambene zone. Konceptom smo htjeli pripremiti podlogu za prvo suvremeno naselje u Rijeci koje se ne bazira na uobičajenome rigidnom planerskom zoniranju namjena, već na dizajniranim potezima urbane strukture i netipične infrastrukture u funkciji arhitektoničnoga urbanizma. Uvođenjem paralelnih poteza prometnica i pratećih terasa trebalo bi se zaustaviti nekontroliranu postojeću izgradnju koja na strmom terenu, na samom zapadu grada, sve više izjeda taj izrazito šumovit prostor orijentiran prema moru.

Iz vaše prezentacije moglo se vidjeti da ste imali i teorijsku podlogu, model prema kojem ste dalje razvili svoj predložak za riječko 21. stoljeće?

– Kako bismo bolje odgovorili na izazove ovako zahtjevnog zadatka, na jako osjetljivoj lokaciji, okrenuli smo se ponajboljim urbanističkim teorijskim modelima, da izvučemo pouke iz dosadašnjih pokušaja bavljenja sličnim problemima. Inspiracija nam je bio spoj dvaju paradigmatskih projekata – »Berlin as A Green Archipelago: The City in the City« njemačkog autora Oswalda Mathiasa Ungersa, i »Ville Nouvelle Melun Senart« nizozemskog ureda OMA, ali naravno ne doslovno, već smo ih modificirali i nadogradili za suvremeno doba i za stvarni prostor u riječkome kontekstu. Profesor Ungers prvi je postavio tzv. teoriju arhipelaga koja je Berlin nakon Drugog svjetskog rata predviđala kao prostor »urbanih otoka« visokovrijedne arhitekture, a okolni ispražnjeni i srušeni dio grada ispunilo bi zelenilo, šume. Prema njegovom konceptu tako usustavljeni otoci značajnih arhitektonskih sklopova plutali bi u beskonačnom prostoru prirode koja objedinjuje točkaste prostore u cjelinu arhipelaga. Nakon toga je desetljećima kasnije Ungersov student-suradnik Rem Koolhaas aplicirao teoriju i dodatnu ju je nadograđivao, za konkretne zadatke i natječaje gdje su »otoci« ne samo zone unutar kojih se može graditi, već služe i za ograničavanje postojećega neplanskog građenja, kakvo nalazimo i u riječkome slučaju.

Na koji ste način onda vi pouke teorije arhipelaga aplicirali na konkretnu lokaciju?

– U našemu pristupu suvremeni hibridni model teorije arhipelaga kombinira najbolje od oba prijedloga. Postojeća šuma je metaforičko »more zelenila«, ili »ljepilo« cjeline, »otoci« su glavne stambene podcjeline naselja (obuhvaćaju i limitiraju i dijelove postojeće nekontrolirane izgradnje, i nove zone), a tako dobiveni sustav doista stvara arhipelag povezan u cjelinu novoplaniranim prometnicima, stazama i javnim, zelenim prostorima. To je dovelo do naizgled ekstremne verzije očuvanja velikoga dijela prirode što smo postigli zgušnjavanjem izgradnje unutar kružnih »otoka« koji su i dominantni oblikovni motiv, a sve oko, što je neizgrađeno, prepustili smo vegetaciji, sportu i rekreaciji, pa je ispunjeno šumom, niskim raslinjem, uređenim krajolikom. Ima jedna sjajna Koolhaasova rečenica koja kaže kako »sustav arhipelaga osigurava da individualne slobode otoka određene prazninama u konačnici jačaju koherentnost cjeline«. To smo i mi htjeli postići.

Možete li pojasniti što to točno znači u funkcionalnoj organizaciji naselja?

– Funkcionalno postoje tri osnovna dijela koncepta koji su međusobno neodvojivi. Prvi sloj je šuma, postojeće mediteransko zelenilo koje se rješenjem, s ciljem da se umjesto točkaste, raštrkane izgradnje na cijelom obuhvatu unaprijed sagleda gdje je moguće decentno pozicionirati arhitekturu bez »napada« na pejsaž, maksimalno čuva. Pitanje za nas nije bilo gdje graditi, već gdje se suzdržati od intervencija. Procesom eliminacije definirali smo površine na kojima je moguće interpolirati arhitekturu, ali po principu zgušnjavanja sadržaja kako se novo urbano tkivo ne bi kancerogeno širilo u okolni, prirodni prostor. Uz zelenilo, jednako važan sloj naselja su potezi terasa koji »krote« topografiju, i oni su vidljivi na vizualizacijama kao linearni teritorij. Sustav tako uvedenih paralela služi za udomljavanje brojnih sadržaja naselja i zadovoljava sve nužne potrebe, arhitekturu, infrastrukturu, kultiviranu prirodu, to jest krajolik, vlastitu energiju i ikonični mikrourbanizam, jednom riječju – humanu atmosferu stanovanja u zelenilu, u naselju niže gustoće izgradnje.

Vidljivo je kako novi »otoci« stanovanja unutar krugova imaju naglašene granice. Zašto je to bitno, i što je s postojećom izgradnjom unutar takve teorije arhipelaga?

– Svi ključni dijelovi naselja – umjetnog i prirodnog habitusa, planiranih i postojećih struktura – svrstani su u specifični »urbani arhipelag«, nova arhitektura u pravilne »otoke« usustavljenog reda, šume u »otok« vegetacije i javne zelene površine, a postojeća izgradnja u »otoke« gdje smo nastojali kontrolirati naslijeđeni prostorni nered. Postojeća izgradnja je realnost koju ne planiramo ukloniti, ali zato definirani limesi oko takvih amorfnih zona uspostavljeni su kako bi se sačuvao urbani razvoj ostatka Turn(j)a. Metaforički rečeno, amputiran je jedan dio tijela, kako bi se spasio ostatak. Naselje je u konačnici planirano okvirno za 1.500 žitelja, s vrlo niskom gustoćom izgradnje od 30 stanovnika po hektaru, a očekuje se od 260 do 280 novih stambenih jedinica, od urbanih vila, do nešto gušće postavljenih atrijskih kuća manje kvadrature i investicijski dostupnijih građanima. Rješenje smo ostavili dovoljno fleksibilnim kako bi se unutar iste matrice naselja, kasnije pri izradi plana, variranjem stambenih tipova mogla još prilagođavati gustoća i poželjni broj žitelja. Jedna od premisa budućeg Turn(j)a je ne samo elitno, već i priuštivo stanovanje »za običnog čovjeka«.

Urbana matrica

Vizualno, oblikovanje naselja je dojmljivo; kako ste se odlučili za takav pristup projektiranju cjeline Turn(j)a?

– Vidljivo je već iz vizualizacija kako bi novoplanirano rješenje trebalo imati dvojako oblikovanje – spoj organičnosti proizašle iz prirodne zadatosti padinskoga terena i šume, ali i strogosti jasne, artificijelne strukture planiranoga naselja naglašene kompozicijske prepoznatljivosti. »Flow« i zaobljenosti pojedinih cjelina naselja prepoznatljivi su već i u dalekim pogledima na taj prostor, što daje impresivan dojam, ali stvara i atraktivne scenarije kretanja. Formira se neprekidna fluidnost oblika i linija vegetacije, staza i prometnih kretanja što je primjetno u ambijentalnoj organizaciji prostora.

Uzmemo li u obzir ostatak Rijeke, takvi oblici nisu prisutni kao dio urbanog tkiva; kako je to oblikovno uklopljeno u vizure grada?

– Velik dio riječke periferije, što je slučaj sa svim našim većim gradovima, nema jasnu urbanu matricu niti prepoznatljivi planirani urbanistički kôd. Širenje grada više je posljedica stihijske izgradnje, pa je teško govoriti o identitetu koji je potrebno slijediti ili unutar kojega bi se trebalo uklapati. Pri tome, ovo je naselje 21. stoljeća koje bi moralo imati suvremeni izraz, a ne ponavljati povijesne ili postojeće obrasce. Ukoliko bismo nastavili kopirati forme gradova iz prošlosti, napretka ne bi bilo. Zanimljivo je da tehnologija u drugim domenama eksponencijalno napreduje i bez razmišljanja je usvajamo, od interneta, mobitela, društvenih mreža ili električnih automobila (niti jedno nije starije od 20-ak godina), ali kada se radi o urbanizmu i oblicima kuća, onda neki zagovaraju forme koje podsjećaju na davna vremena. Graditi novo, ali kopirati obrasce tako da izgledaju »povijesno« bio bi zločin protiv prostora i dobroga ukusa. Svakom vremenu treba omogućiti njegovo oblikovanje i likovnost koju možemo ostaviti barem za nedaleku budućnost.

Niste li i u prezentaciji naglasili da je Rijeka proaktivnim razmišljanjem napravila dobar iskorak, da se prije izrade plana napravi prvo vizija prostora?

– Obično naši gradovi rade brojne izmjene i dopune planova, jer je zakonski određeno da periodički tako i moraju činiti, pa se planiranje prostora najčešće svodi na točkaste intervencije prema trenutnim potrebama, no bez jasnog smjera kako integrirano urediti cjelinu prostora. Upravo zbog toga nam planovi i izgledaju kao nakupina fleka različitih boja i nepravilnih oblika. Grad Rijeka, kako bi izbjegao da i Turan(j) doživi takvu stihiju, zatražio je od nas dobro oblikovanu, holističku osmišljenu viziju prostora koja bi prethodila formalnom planu i poslužila mu kao podloga za pripremu i komunikaciju s građanima. Ključan cilj takvog pristupa jest odmak od planerske fragmentiranosti ili »sprawla«, a upravo na taj način se u svijetu i radi kvalitetni urbanizam. Nadam se da će u budućnosti svi naši gradovi krenuti tim smjerom, da prije rasporeda 2D boja u planovima, prvo pripreme 3D sliku kako prostor može potencijalno izgledati, vizualno dovoljno jasnu i običnome čovjeku, a ne samo struci.

Znači li to da će se vaša vizija točno tako izvesti, kako ste je zamislili?

– Naš prijedlog je, kako sam spomenuo i na prezentaciji, tek kreativna podloga za izradu urbanističkog plana uređenja. Inicijalno je rađen kao studija koja propituje mogućnosti i nudi varijante, međutim, dolazi do razine detaljnosti karakteristične za idejno rješenje jer definira potencijale ne samo urbanizma velikog mjerila, nego i pojedinačne arhitekture. U konačnici, rješenje nije obvezujuće, već će Grad odabrati koje dijelove će uvažiti prilikom izrade plana. Ovakva urbana vizija, dakle, nije recept kako nešto jednoga dana mora precizno izgledati – ona je smjer, namjera, moguća budućnost, a detalji i pojedini elementi će se usavršavati s vremenom kroz dodatne iteracije, razgovore s građanima i prema mogućnostima financijskih ulaganja, što dakako pretpostavlja i etapnost izvedbe. Ako se 20-30 posto ove vizije izvede, i ako njezin osnovni kostur urbane matrice s prometnicama i terasama bude zadržan, računat ćemo da je misija uspjela.

Alat zgušnjavanja

Ono što vjerojatno većinu lokalnog stanovništva zanima jest kako ovakvo rješenje kasnije implementirati u plan, s obzirom na to da postojeću parcelaciju i strukturu vlasništva?

– Valja znati da nigdje, pa ni u Rijeci, nije moguće planski osmišljenu urbanizaciju većega gradskog prostora provesti na nepravilnoj i dimenzijama neadekvatnoj šumskoj ili agrarnoj parcelaciji, često bez ikakvoga pristupa česticama. Nužno je, stoga, temeljem urbanističkog plana, koji provodi Grad sa svojim stručnim službama, provesti postupak pripreme zemljišta. Pri tome im na raspolaganju stoje razni pravni alati – od tržišnog otkupa ili zamjene parcela s vlasnicima koji nemaju investicijskoga interesa, do postupaka dogovorne komasacije kojom se zatečena parcelacijska struktura pretvara u pravilne čestice s riješenim prometnim pristupom i komunalnom infrastrukturom, te se kao takve naturalno vraćaju vlasnicima. To je efikasni model svojevrsnoga javno-privatnog partnerstva što se pod istim uvjetima mora ponuditi svim zainteresiranim sudionicima. Geodetski i urbanistički uređena parcelacija u jednoj atraktivnoj stambenoj zoni poput Turn(j)a svakom vlasniku izrazito podiže vrijednost čestice koja od negrađevne »šumske« parcele za koju trenutno nije moguće ishoditi uvjete gradnje postaje komunalno opremljena građevna čestica – na korist i vlasniku i Gradu. Za koji će se model pripreme zemljišta Grad Rijeka odlučiti, pokazat će analize u stručnim službama, javna komunikacija s građanima i napokon urbanistički plan u kojemu će biti razrađeno konačno rješenje i odredbe za provođenje. Gradonačelnik je najavio da se aktivnosti u tom smjeru odmah nastavljaju te su osigurana i odgovarajuća sredstva za pripremu planova tijekom 2024. godine.

Spomenuli smo nove »otoke« stanovanja – koji je njihov princip organizacije i kakva je dispozicija raznih elemenata unutar njih?

– Da, ti su »otoci« podcjeline koje formiraju susjedstva. Njihov rub, umjesto čvrste, izgrađene arhitekture, probali smo tek suptilno odredili linijaturom zelenila, drvoreda koji oštro i čitljivo postavljaju granice do kuda se može graditi. Osim guste vegetacije u okolnom prostoru, svaki od otoka u svojem središtu ima i netaknuto srce – javno zelenilo. Takve okrugle prirodne oaze unutar urbanih susjedstava omogućavaju i najdaljim kućama unutar pet minuta hoda uživanje u prednostima uređenoga krajolika, planiranoga parka s visokim raslinjem, a unutar njih mogući su sadržaji poput parkova za pse ili igrališta za djecu, rekreacijskih točaka pa i omanjega botaničkog vrta.

Osim prirodnih komponenti, unutar krugova se mogu primijetiti i uredno složene, paralelne linije terasa-podzida što markiraju poteze uz koje je moguće graditi, ali one postavljaju i smjerove uz koje će se nalaziti prometnice (manje stambene ulice).

Zanima nas može li terasa i podzid, inače tehnički i infrastrukturalni element na kosome terenu, postati urbanističko sredstvo kontrole, »antisprawl naprava« koja limitira izgradnju samo na mjesta gdje se i ona sama proteže?

– U konceptu novoga naselja takve terase koje uvodimo postale bi »alat zgušnjavanja« – i sadržaja i programa, aktivnosti i dinamike, izgradnje i života na otvorenom, obiteljskih bazena i teniskih terena. Takva »topografska infrastruktura«, osim u ulozi urbanističke organizacije, ujedno je i arhitektonski alat. Naime, ta arhistruktura je u naselju u funkciji svojevrsnoga horizontalnog nebodera – poteza terasa s priključcima kuća koje imaju veću dozu kolektivnosti nego posve izolirane zasebne stambene jedinice. Naš prijedlog sugerira naizgled kolektivno stanovanje, ali svatko se na vlastitu parcelu naseljava sa svojim vrtom, specifičnom kućom i sjajnim južnim vizurama na naše najveće otoke Krk i Cres, na obližnju Učku. Ponudili smo inverziju možda očekivanog stanovanja u Rijeci; umjesto vertikalom nebodera ranijeg vremena, provedeno je zajedničko stanovanje u horizontalnome potezu. To je i odgovor na pitanje o visini gradnje u zoni zadanog obuhvata – niske stambene jedinice s jednim ili dva kata, tek iznimno s trećim, tamo gdje to jaki nagib zahtijeva zbog mogućnosti pristupa kući s više kote.

Znači cijelo naselje je »kontrolirano« sustavom terasa?

– Tako je, a potezi terasa u planiranome naselju individualnoga stanovanja imaju potencijal napraviti iskorak prema stvaranju osjećaja zajednice i formiranju poluprivatnog, odnosno polujavnog prostora. Istovremeno je moguće sudjelovati u zajedničkome druženju i razvoju socijalnih odnosa između susjeda, ali i izdvojiti se unutar vlastitih parcela, u zasebnim kućama, te uživati u miru. Takvim zajedničkim razmišljanjem o ideji dijeljenja naselja kao prostora zajednice nadamo se nadići probleme egotopije.

Terase su i, kako ste naveli u predstavljanju rješenja, svojevrsna memorija lokalnoga prostora, element koji ste prepoznali u širem kontekstu Rijeke, pa onda ga ovdje razvijate kao suvremenu reinterpretaciju tradicijskih motiva?

– Teme terasa, podzida i linija suhozida vidljive su na padinama grada od povijesnih prikaza Trsata do današnjeg još uvijek očuvanoga krajolika negdašnjih terasastih vinograda na padinama obližnjega Bakarskog zaljeva. Terase smo prepoznali kao autentični alat u riječkome kontekstu, ne samo za »kroćenje« topografije i svladavanja kosoga terena nego one postaju i funkcionalna platforma koja ima cijeli katalog mogućnosti. Mogu udomiti zaštitno zelenilo s jasnim podzidom, s ugrađenim teniskim terenima i manjim privatnim bazenima, unutar njih su moguća energetska spremišta, strojarnice i prostori za odlaganje otpada, garaže i spremišta kuća, atrijski inserti i unutarnja dvorišta, a mogu poslužiti i kao proširenje javnoga koridora s autobusnim stajalištem ili kao natkrivena parkirališna mjesta, ili javna nadstrešnica.

Održavanje bioraznolikosti

Još 2021., kada je donesena odluka o izradi studije i potom detaljnijeg plana za zonu Turn(j)a, najveći strah građana bio je potencijalni gubitak šume i zelenila, no prema onome što ste predstavili čini se da ste vi upravo na tom najosjetljivijem segmentu Turn(j)a radili s najviše pažnje?

– Već sam naslov projekta »Urban Forest Archipelago« govori o našoj ključnoj namjeri. U cijelome naselju naglasak je na očuvanju zatečenoga fonda šume i formiranju manjih tematskih javnih površina vegetacije zaštitnoga, edukativnoga i doživljajnog karaktera, a okolni zeleni prostor bi se dodatno obogatio novim pošumljavanjem. U širem kontekstu moguće je ostvariti i neprekinuti tok, svojevrsni »Green River «(Zelenu Rijeku) u vidu neizgrađenoga poteza prirode koja bi sezala sve do Opatije kao ekstenzija turanjske urbane šume. Sustavnom revitalizacijom toga urbanog zelenila vratile bi se ondje samo autohtone vrste, neke već posve zaboravljene, i održavala bi se bioraznolikost.

Suradnja s prometnim ekspertima

Jeste li razmišljali o kvalitetnoj vezi naselja s ostatkom grada, posebno prema istoku?

– Jesmo, a za taj segment rješenja nam je bila krucijalna suradnja s prometnim ekspertima koje smo uključili u svoj tim. Novom regulacijom bi se naš obuhvat spojio na istoku na postojeće, trenutno slijepe odvojke Ulice Mate Balote, a na zapadu izlazi na Ljubljansku cestu. Uspjeli smo dobiti kvalitetnu povezanost i kontinuitet Turn(j)a i susjednih dijelova grada, s protočnim ulicama i dobrom cirkulacijom. Predložili smo i izmjenu GUP-a, tako da se umjesto jedne intenzivne sabirne ceste kroz naselje provedu dvije odvojene sabirnice koje bi rasteretile Turan(j). Zauzvrat smo ukinuli ranijim prostornim planom predviđeni prometni koridor prema sjeveru (ispod pruge i obilaznice) kako naselje u budućnosti ne bi postalo tranzitna zona između sjevera grada i putnika koji idu u smjeru Opatije.

Kuće su samo predlošci mogućih oblika

Prilikom prezentacije neki su propitivali izgled kuća; kako komentirate oblike pojedinih kuća u vašemu rješenju? Terase su uniformirani paralelni potezi, ali objekti su u vizualizacijama vrlo raznoliko prikazani.

– Kuće su u našemu rješenju samo predlošci mogućih oblika, no jednog dana će vlasnici parcela, kao pojedinačni investitori, angažirati svoje arhitekte koji će im osmisliti unikatne objekte. Mi smo samo dali inicijalni raspon, od skulpturalnih slobodnih formi, do pravilnijih kubičnih kuća (kakve već imamo untar obuhvata) ili posmaknutih volumena. Jednoobraznost terasa ne znači ujedno i »copy-paste« stambenih jedinica uz njih, već smo projektom ostavili otvorene opcije svakom budućem stanovniku da prema vlastitim afinitetima i financijskim mogućnostima sam uredi svoj objekt i parcelu. Pri projektiranju kuća svaki stanar želi osobni izraz, svoj dom i ekspresiju koja odražava njegov identitet. Kako izgradnja ne bi bila usmjerena samo na jednoobiteljske kuće, rješenje je otvoreno i za još jednu tipologiju koju sam ranije spomenuo – urbane vile koje udovoljavaju hibridnoj potrebi za mjerilom i izgledom individualno stanovanje i funkcionalno i investicijski kolektivno stanovanje u stanu, ne nužno u zasebnoj kući.

Zelena infrastruktura

Na ovako zahtjevnome kosom terenu zelenilo djeluje ne samo kao ekološki ispravan odgovor, već i kao tehničko rješenje gdje je priroda stabilizator tla?

– Povezivanjem stabala i arhitekture primarno smo planirali postići uravnoteženu mikroklimu, sa zaštitom od vjetrova zimi i ugodnim uvjetima ljeti, međutim, tako osmišljena zelena infrastruktura bila bi i u konstruktivnoj funkciji stabilizacije kosoga terena, odnosno geomehaničkoga rješenja u slučaju velikih slijevanja voda, što je danas sve češća pojava o kojoj valja voditi računa.