Kantautor, skladatelj, pjesnik, tekstopisac, pjevač, gitarist, glumac, voditelj… Sve to naš je današnji sugovornik, ali i puno više od toga. Jer, mogli bismo do prekosutra nabrajati sve ono čime se bavi, a još uvijek zapravo ne reći ništa o njemu. U prvome redu suprug i otac, po zanimanju trgovac, a po divanu i karakteru Kirac – napol Grižanac, napol Crikveničan. I ta podijeljenost između Grižana i Crikvenice kao da se odrazila i na njegov karakter. Kompleksan, a istovremeno vrlo jednostavan. Samopouzdan i sramežljiv. Djetinjast i zreo. Otvoren i pristupačan – samozatajan i mističan. Dubok i prizeman. Neozbiljno ozbiljan. Satkan od suprotnosti kao pravi pravcati čovjek. Upravo onako kako nas uči Vladan Desnica: »Pa to se i zove čovjek – čovjek je skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu«. Ili u slučaju Nevena Barca – »čovik«, i to onaj s velikim »č«. Pozitivac, veseljak i ćakulon – stara duša zarobljena u tijelu koje ne stari poput slike Doriana Graya.

Zbirka poezije

S našim 49-godišnjim Nevenom Barcem nalazimo se, gdje drugdje nego u njegovim voljenim Grižanima. Najprije upijamo ljepote ovog malog pitoresknog vinodolskog mjesta, ne bismo li i sami otkrili mrvicu one čari koju Nevenove oči svakodnevno vide i pretvaraju u poeziju. Potom sjedamo u griški Dom kulture, upravo ondje gdje je sve krenulo, barem kad je riječ o Nevenovom prvom javnom nastupu. Sad već podosta odmakle 2000. godine, publici se prvi put predstavio s pjesmom »Himna žlahtini«. No, prije nego li se uvučemo u neka prošla vremena, samim time nostalgiju, sjetu i melankoliju, vratimo se u sadašnje vrijeme i najnoviju aktualnost kad je riječ o liku i djelu Nevena Barca. Naime, griški umjetnik izdao je, ne ženu, djecu ili prijatelje, već prvu knjigu! Riječ je o zbirci poezije naziva »Čovik«, koju je Barac promovirao krajem listopada u Gradskoj knjižnici Crikvenica. Uz ravnateljicu Knjižnice Irenu Krmpotić, bila je tu i ravnateljica Centra za kulturu »Dr. Ivan Kostrenčić« Andrea Car Avdagić, ujedno i urednica knjige te prof. Marija Gračaković. Kako nam otkriva Barac, promociju planira održati i za svoje ljude u Grižanima. Pitamo ga kako je uopće došao na ideju da objavi knjigu i po čemu je ona specifična.

Foto Marko Gracin

– Htio sam zaokružiti svoju stvaralačku cjelinu na čakavštini. U knjizi se nalazi gotovo sve što sam na čakavštini napisao od svoje 15 godine do danas. Budući da je riječ o dugom periodu u knjizi se vide i razlike u kvaliteti, s obzirom na moje sazrijevanje ili nesazrijevanje, ali i razlike u temama, doživljajima… Unutra ima i proznih tekstova koji su nastali kao štorije koje sam pripremao za festival »Na palade«. Otprilike 50 posto pjesama je uglazbljeno, a drugih 50 posto čine pjesme isključivo za čitanje, pojašnjava Barac.

Ljudi, budimo ljudi!

U knjizi se nalazi više od 120 pjesama, a poveznica i okosnica je Barčeva pjesma »Čovik«. Za nju je Barac na Festivalu čakavske šansone »Čansonfest« u Kastvu 2018. godine osvojio prvu nagradu publike i nagradu direkcije za najboljeg kantautora. Naslov knjige »Čovik« predložila je Andrea Car Avdagić, koja smatra da ova riječ najbolje opisuje Barca, ali i zaokružuje teme i motive njegova stvaralaštva, počevši od rodnog kraja, ljudi i običaja pa sve do ljubavi, općeživotnih tema i anegdota iz života u kojima se mnogi mogu prepoznati. Između ostalog, pjesma kaže: »Triba umit, znat i moć. Umit čovik bit, znat čovik ostat, moć ljuden pomoć. Ljudi, budimo ljudi!« Našeg sugovornika stoga pitamo je li u današnje vrijeme teže nego nekad »umit čovik bit, znat čovik ostat i moć ljuden pomoć«.

– To sve ovisi o čoviku. Ja sam sretan da živim u okruženju gdje su ljudi još uvijek, uglavnom, ljudi. A trudim se u takvom okruženju i ostati. Kad vidim da nešto ne štima, onda jednostavno bježim. Treba znati na vrijeme se i maknuti, govori griški kantautor.

S druge strane, složit ćemo se moj sugovornik i ja da je danas ipak ponešto teže biti čovjekom, budući da svi stalno nekud jurimo, a društvo u cjelini kao da je postalo nekako sebično. Svatko gleda samoga sebe, sve je manje empatije, altruizma…

– U svakome dobu kroz povijest ljudi su govorili kako je nekad bilo bolje, a danas ne valja. To je tako i uvijek će tako bit’. Po meni ne važi to da je nekada bilo bolje. Sad živimo u obilju, sve nam je dostupno… Možda je istina jedino to da je nekad bilo ljepše. Priznajem da se danas pomalo izgubila ta ljepota i čar iz nekadašnjih vremena. Svi negdje trčimo, ubija nas stres, okrenuli smo se previše materijalnom, a i ne živimo u skladu s prirodom kao prije. Nekad kad su ljudi živjeli na selu, kad su imali blago, radili u vrtu, pratili godišnja doba…, sve je išlo svojim tijekom i bilo normalnije. Danas kad se svi utrkujemo za novcem stvarno je teže ostati čovjekom, kaže Barac.

Na pitanje doživljava li se duhovnim čovjekom, odgovara kratko i jasno.

– U svakom slučaju. Da gledam na materijalno, sigurno ne bih bio ovdje gdje jesam i bavio se ovime čime se bavim, kroz smijeh će Barac.

Samouki kantautor

Kad je riječ o pjesmama, Barac napominje da je pjesme počeo pisati još u djetinjstvu. Dolazi iz umjetničke obitelji, u kojoj su otac i stric stalno svirali. Svoj talent za pisanje spojio je s glazbom i tako su pomalo nastajale kantautorske stvari. Naučio je svirati tamburicu, bisernicu, gitaru i postao samouki kantautor. U početku je najviše svirao s ocem. Svirali su po gostionicama i tvorili »Duo za široke mase«.

– Nismo mi svirali za pare. Došli bismo u gostionicu, naručili gemišt i sjedili. Nakon nekog vremena, što ćeš puno sa starim pričati, velika je razlika u godinama, a i ponestane tema. E, onda bismo pitali gazdu ako se može malo zasvirati i tako je to krenulo. Stari je svirao tamburicu, a ja gitaru. Tako sam ustvari probio led i izgubio sram od ljudi. Poslije sam shvatio: »Zašto bih ja izvodio samo tuđe pjesme, ako imam svoje ideje?« I tako sam počeo pisati i izvoditi vlastite pjesme, prepričava Barac početke glazbeno-poetskog stvaralaštva.

Oko 10 godina pjevao je u klapi Tić. S tamburaškim orkestrom KUD-a »Dr. Antun Barac« snimio je CD u povodu 20. obljetnice postojanja KUD-a. Samostalnu karijeru počeo je 2000. godine, otkada je krenuo nastupati na brojnim kulturnim manifestacijama, humanitarnim koncertima te gostovati u nekoliko radijskih i televizijskih emisija. Godine 2016. izdao je prvi samostalni album »Sufit«. Tada je počelo i njegovo sudjelovanje na brojnim festivalima, kao i osvajanje raznih nagrada i priznanja. Prvu nagradu u kategoriji glazbe zaslužio je 2015. godine na »International music & poetry festu« u Fužinama, a iduće godine na istom je festivalu zaradio drugu nagradu za tekst. Slijedi već spomenuti veliki uspjeh na Čansonfestu, da bi 2019. godine Barac osvojio drugo mjesto po glasovima publike na MIK-u u Novom Vinodolskom. Barac je napisao i skladao himnu Dječjeg vrtića Cvrčak i mrav te Osnovne škole »Juraj Julije Klović«. Za griške krabunose također je napisao pjesmu »Griški krabunosi«.

Štokavski opus

Taman kad se njegova karijera počela kretati uzlaznom putanjom, doživio je nesreću dok je uređivao okoliš u vlastitom dvorištu.

– Izdao sam album, što je bio prvi veći iskorak u mojoj glazbenoj karijeri. I onda sam 31. listopada 2016. godine doživio nesreću. Kako kažu, tko visoko leti, nisko pada. Pao sam s visine od pet metara zajedno s motornom pilom i sav sam se polomio. Kičmu, ruku, zdjelicu… Oporavljao sam se oko dvije godine, ležao u krevetu… Što se tada događa? Nestaneš iz etera, vratiš se i kao da nikad nisi niti postojao. Nažalost, takva je scena, prepričava Barac, koji je ipak nakon toga zabilježio uspješne nastupe na Čansonfestu, ali i MIK-u. Ipak, dodaje, više mu odgovara Čansonfest jer je okrenut čansonama, dok je MIK festival pretežito zabavnog karaktera.

Inspiraciju za pjesme crpi iz svakodnevnog života. Kad piše na čakavštini, onda su Grižane i Crikvenica njegova vječna inspiracija. U pjesmama »Čovik« i »Oholija« dotiče se i filozofskih tema, dok ljubavne teme ipak više piše na standardnom književnom jeziku. Kako kaže, ljubav prema rodnom kraju je ogromna, a manje ljudi zna da griški kantautor piše i pjesme na štokavskom.

– Realno, moj štokavski opus je puno veći nego čakavski. Ali kad živiš ovdje, moraš se prilagoditi publici koja te sluša, govori Barac.

Mi ga pitamo je li ikad razmišljao o pokušaju građenja nacionalne glazbene karijere.

– Pjesme imam, one postoje, ali uvijek su najveći problem financije. Snimke, studio, promocije…, sve to košta. Na nacionalnu estradu se teško probiti ako nemaš ozbiljniju financijsku podlogu ili nekog mecenu koji će te pogurati. Iz tog sam razloga odlučio lokalno djelovati, napominje 49-godišnji pjesnik i glazbenik.

Na pitanje o glazbenim uzorima odgovara kako su to Arsen Dedić, Ibrica Jusić, Toma Bebić. Slušao je svojevremeno i Balaševića, naravno, još i više rock glazbu i novi val. KUD Idioti i Azra samo su neki od bendova na kojima je Barac odrastao.

Od jutra do mraka

Nastup koji Barac najviše pamti onaj je na Čansonfestu, kad je osvojio prvu nagradu za pjesmu »Čovik« i nagradu direkcije za najboljeg kantautora.

– Bilo je ružno vrijeme pa se festival umjesto na Crekvini održao u dvorani. Uz gitaru sam pratio samog sebe, a mene je pratila Nataša Veljak na violini. Taj osjećaj neću nikada zaboraviti. Čim sam otpjevao i odsvirao prva dva takta, osjetio sam energiju publike. Onaj muk i poslije ovacije… To je bilo čudo, prisjeća se Barac.

A biste li mogli zamisliti život bez glazbe, pitamo našeg sugovornika.

– Ma, kakvi. Glazba mi je cijeli život, od jutra do mraka sam u glazbi, odgovara Barac.

Dodaje kako mu najveći poticaj pruža njegova obitelj, a vjetar u leđa daje mu publika.

– Bez publike ništa od ovoga što radim ne bi imalo smisla. Kad potakneš neke emocije kod ljudi, kad vidiš suzu u oku, onda shvatiš da ono što radiš nešto i vrijedi. Publika mi pruža ogroman poticaj za daljnje stvaranje. Dokle god me ljudi vole i cijene, imam i volju stvarati, zaključuje Neven Barac.

Kokoš ili jaje

Kako izgleda Barčev kreativni proces? Dolaze li prvo stihovi ili melodija?

– Svako jutro kad se probudim najprije uzmem gitaru i krenem drndati. Kad dobijem neku inspiraciju, onda uz gitaru radim i riječi. To je kad radim pjesmu koju ću uglazbiti. One imaju drukčije zakonitosti nego poetske pjesme. Tu je važan ritam, dobar refren… Kod poezije sam se okrenuo neslobodnom stihu, dok se rima pojavljuje sporadično. S vremenom sam skužio da se i takve pjesme mogu uglazbiti. Zaključak je da nema pravila, iskreno će griški kantautor.