Slavko Matejčić, 69-godišnji Crikveničanin, diplomirani ekonomist, čovjek je sa sklonostima koje su više od hobija. Zaljubljen je u svoj rodni grad i zavičaj, a to se manifestira na mnogo načina. Jedan je i istraživanje povijesti Crikvenice, crikveničke okolice, Vinodola.

Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a najveći dio radno aktivnoga razdoblja proveo je u najvećoj ovdašnjoj hotelijerskoj tvrtki Jadran, i to na radnom mjestu prvog financijaša tvrtke. Bio je godinama i u tvrtki Milman, također na mjestu šefa računovodstva.

Međutim, nakon radnog vremena ekonomista Slavko Matejčić u svoje slobodno vrijeme posvećuje se angažmanu kolekcionara u oblasti povijesti, povijesti umjetnosti, posvećuje se prošlosti crikveničkoga kraja, njegovim povijesnim ličnostima…

Kada je prof. Ivan Barbarić, ugledni muzealac i kulturni djelatnik objavio svoje kapitalno djelo o Jurju Juliju Kloviću (»Knez minijature«) otvoreno je zahvalio Slavku Matejčiću na suradnji u tom obimnom poslu kojim se bavio puna četiri desetljeća.

Istaknuo je tom prigodom kako mu je Slavko Matejčić puno pomogao u otkrivanju nekih važnih pojedinosti iz Klovićeva života (Grižane, 1498. – Rim, 1578.).

Član više udruga

I, zaista, Slavko je znao poći ne samo u domaće arhive i muzejske ustanove nego i u Italiju, tragovima ovog iznimnog umjetnika, renesansnog velikana i velikana minijature te – kako su Klovića za života nazivali – »malog Michelangela«.

– Zaintrigirala me je dotad nedovoljno poznata Klovićeva minijatura, a informaciju o tome dobio sam od Luciana Salvia, vlasnika te slike iz Parme, a na temelju članka iz Gazzeta di Parma od 2. studenoga 1998. godine, u povodu 500. obljetnice rođenja poznatog hrvatskog umjetnika, renesansnog sitnoslikara, govori Matejčić.

Slika prikazuje Kristovo raspeće naslikano tehnikom ulja na bakrenoj ploči. Minijatura predstavlja rad iz kasnijeg razdoblja života umjetnika, a bila je pripisivana drugim autorima… Međutim presudna u prepoznavanju autorstva bila je karakteristična Klovićeva sitnoslikarska virtuoznost!

Slavko Matejčić pronašao je i poveznicu između jednog od najstarijih crikveničkih naselja u Gornjem kraju, predjela Dolac, i antičke keramičarske radionice uz današnje nogometno igralište, na lokalitetu nazvanom Stadion. Također, Matejčić je i koautor knjige i izložbe o sudjelovanju Crikveničana u Prvom svjetskom ratu.

Geslo Slavka Matejčića jest da se vlastiti identitet, identitet grada i zavičaja može očuvati čuvanjem povijesnoga bogatstva. Od najranije mladosti je ljubitelj fotografije. Osnivač je više udruga, a jedan je i od utemeljitelja Katedre Čakavskog sabora Kotor Crikvenica.

U sportu se također dobro snašao i našao u Jedriličarskom klubu Val, na mjestu tajnika i blagajnika. Ali to nije niti izdaleka sve o njegovoj viševrsnoj aktivnosti: bio je i član Društva Crikveničana, zamjenik glavnog urednika Vinodolskog zbornika i član Gradskog poglavarstva u dvama mandatima.

Česte su njegove hodnje s ostalim Crikveničanima na povijesne predjele Kotor i Badanj. Član je i političke stranke HNS-a te predsjednik Upravnog vijeća Specijalne bolnice Thalassotherapia. Umije »zasost« na sopelama, a tu je sklonost prenio i na sina…

Ono najosobnije i najdragocjenije: Matejčić i supruga mu Ivanica, rođena Car, imaju djecu Jasnu i Marijana te unučad Filipa, Tereziju i Luciju!

Crikvenički toponimi

Porijeklo njegovih afiniteta za istraživanjem crikveničke i vinodolske prošlosti očito je povezana s njegova dva pranonića – Franom Carem-Bajinom i Nikolom Matejčićem. Prvi je bio predšasnik crikveničkih turističkih tradicija, a drugi cijenjeni graditeljski stručnjak. Od obojice su mogli učiti mnogi, prvo Slavkovi djedovi, pa onda i roditelji, a zatim i mnogi Crikveničani.

Slavko Matejčić rođen je na predjelu Petak, u najužem središtu Crikvenice, a prema tom mjestu i lokaciji određuju se najautohtoniji Crikveničani! Bio je i sudionik Domovinskog rata.

Jedno od novijih otkrića, čime se u posljednje vrijeme pozabavio Slavko Matejčić, jest i traganje za porijeklom pojedinih crikveničkih toponima. Tako je došao i do staroga naziva za središnji crikvenički trg koji već desetljećima nosi ime Stjepana Radića. Taj se trg nekada zvao Cirkul.

– Taj nekadašnji naziv središnji crikvenički trg nije dobio prema izgledu, jer to znači krug, kružnicu, a nije ni bio baš okrugao, već prema tome što su se na tom mjestu svakodnevno okupljali stanovnici Crikvenice, i to u vrijeme kada nije bilo ni telefona, ni radija, niti novina, a da bi dobili i razmjenjivali korisne i nužne informacije.

Osim legendarne »murvice«, bila je tu i tržnica na kojoj se trgovalo poljoprivrednim i drugim proizvodima pa je i to poticalo na okupljanje stanovništva na predjelu tada zvanom Cirkul, a danas poznatim Trgom Stjepana Radića, govori Matejčić, koji je – koliko god se u svojim hobističkim izletima povjesničara rodnoga grada i zavičaja često nađe u svijetu, kao pravi »čovik od svita« – prije svega i poput mnogih pravi Crikveničanin.