U velebitskim selima život se uglavnom ugasio. Dok je za neke bio podosta anakron, mnogi žale za ovim gubitkom jer je u mnogočemu to bio idealan spoj suživota čovjeka i prirode, kakav danas mnogi vole zvati održivim razvojem.

Naša sugovornica je umirovljena profesorica matematike i fizike Ana Lemić, koja iza sebe ima gotovo osam dekada života i voli reći da su ona i njezin terenac istinski oldtajmeri.

Profesorica Lemić cijeloga je života radila u gospićkoj gimnaziji, odgajala je i učila generacije. Aktualni ličko-senjski župan Ernest Petry često voli istaknuti da je profesorica Lemić u gimnaziji bila njegova razrednica. Pitamo je od kuda joj ideja da svoj autorski rad »Sela i stanovi na Velebitu« posveti Velebitu i njegovim stanovnicima.

Ličko-senjski župan Ernest Petry sa svojom razrednicom

Glogov čaj

– Od kada za sebe znam, u mojoj se kući pričalo o Velebitu. Moj djed i otac radili su u gospićkom sudu s doktorom Ivanom Gojtanom, začetnikom organiziranog planinarenja u Gospiću i šire.

Upravo je dr. Gojtan i napravio planinarski dom na Visočici. Moj otac je također bio i član Matice hrvatske od 1933. godine, tako da sam i ja veći dio svojega života na tome tragu. Još sam kao djevojčica svakoga dana gledala u Velebit, onako impozantan i poseban.

Doma smo imali vrlo veliku biblioteku, pa sam ja odrastala uz očeve priče i knjige, maštajući o Velebitu. Gledala sam Velebit s kućnog praga, koji se pružio u dužini, u plavkastoj tmini i pri tom zamišljala kakvi su to ljudi koji na njemu stalno žive?!? Nisam vjerovala da ću ikada kročiti u neko od tih sela jer mi je sve to tada izgledalo jako nedokučivo. Prolazile su godine i ostvarilo se na pomalo poseban način.

Radeći u gimnaziji kao profesorica, jednoga dana sam na izlet povela svoje đake. Naravno, na Velebit, kamo sam ja prije toga išla dva, tri puta s iskusnijim planinarima.

Išli smo na Visočicu jer je to tada bio pojam. I danas je odlazak na taj impozantni vrh atrakcija za svakog planinara. Ako nisi bio na Visočici, kao da nisi niti bio na Velebitu, iako je s 1.619 metara nadmorske visine to jedan od nižih vrhova Velebita. Još je jedan razlog zbog kojega sam počela planinariti.

Jedan ugledni gospićki doktor zamolio me da mu na Velebitu naberem plodove gloga kako bi od njih pravio čaj za bolji rad srca. Ja sam odgovorila: »Za srčane probleme nama pacijentima propisujete injekcije i tablete, a sebi kuhate glogov čaj«.

Odgovor doktora bio je svakako logičan: »Kada bih ja nekoj baki rekao da se vrati kući, nabere i osuši glog od kojega će praviti čaj za bolji rad srca, odmah bi mi rekla da sam lud jer većina ljudi vjeruje samo u tablete i injekcije«, prisjeća se Ana dodajući da je tom prilikom pošla u podrum po rakiju da počasti doktora u gostima.

Na povratku se malo »zapuvala« kao da je rakiju donijela iz daleka, a doktor je to odmah zamijetio i pozvao je na pregled, gdje je ustanovljeno da ima prošireno srce. Terapija je podrazumijevala više hoda, pa se planinarenje pokazalo kao najbolji lijek.

Foto: Luka JELIČIĆ

Gimnazijalci planinari

Pitamo što ju je, osim prebogate flore i faune, najviše fasciniralo u pohodima na Velebit. Slijedi brz i očekivan odgovor.

– Fasciniralo me sve! Često smo išli na Visočicu, ali se ona svaki put činila drukčija. Ovisno o dobi dana, dijelu godine, vremenskim prilikama, zalascima Sunca… Svakoga puta sam mislila da sam na nekom drugom izletu, da se Velebit promijenio. Onda sam krenula dalje jer su se interesi proširili.

Obišla sam Vaganski vrh, Sveto brdo, Dabarske kukove, Zavižan… Ne postoji niti jedan velebitski vrh koji nisam obišla i po nekoliko puta. Tako sam često gledala Velebit s njegove ličke i primorske strane. Kopnena strana je zelena, pošumljena, dok je primorska strana »usovna«, kamenita, teška za hodanje, ali je također prelijepa na svoj način. Kada sam malo bolje upoznala Velebit, u gimnaziji sam svoje đake učlanila u Planinarsku grupu.

Toliko sam bila sretna što sam svoje učenike često vodila u planine. Ne samo na Velebit. Bili smo na Risnjaku, Kleku, Bjelolasici, Mosoru, Kozjaku, bili smo u svim nacionalnim parkovima. Zato su mnogi od njih nakon gimnazije nastavili studirati šumarstvo, prirodoslovlje ili biologiju. Uoči prvog odlaska u planine sazvala sam roditeljski sastanak. Roditelji su bili malo skeptični, valjda misleći kako će ova žena voditi našu djecu u planine?!?

Bile su to ‘60. godine 20. stoljeća i žene su rijetko planinarile, a većina muževa je tada govorila: »Da je moja, ne bi išla«! Svakoga puta sam na izlet vodila člana HGSS-a i dvoje odraslih planinara. Bilo je to vrijeme kada je toj omladini grad mogao vikendom ponuditi samo birtije. Kada su se djeca vraćala s planinarskih izleta puna dojmova i sretna, počeli su me zvati roditelji i pitati kada se opet ide na neki izlet, prisjeća se Ana.

Prošireno izdanje

Ana Lemić fascinantna je žena, izuzetno svježe memorije, pamti do najsitnijih detalja sve obilaske i susrete s ljudima i selima diljem Velebita.

– Znala sam za neka sela i veća naselja po Velebitu. Te ljude smo zvali Podgorci i znalo se da u vrijeme žege i suše prelazili Velebit dolazeći u Liku. Tu su mijenjali svoje smokve i grožđe za žito. Mjera za mjeru. Hodajući Velebitom naišla bih na neko selo, fotografirala ga i razgovarala s ljudima. Uvijek sam nosila dnevnik, evidentirala datum i osnovne značajke toga sela. Toponime, ljude i mnoge detalje. Sve to mi je kasnije jako dobro došlo.

Skupila se tako jedna »kritična masa« materijala, jer je nekada Velebit bio itekako naseljen. Onda su mi pomogle topografske karte i dostupna literatura. Tek tada sam shvatila da u rukama imam veliko dokumentarno bogatstvo Velebita, koji je inače širem auditoriju gotovo nepoznat.

Do detalja je do tada Velebit već bio istražen, njegova bogata flora i fauna, krajobrazna raznolikost, njegove bogate forme krša. Ali o životu na Velebitu nije se znalo gotovo ništa. Zato sam jedanput sebi rekla: »Ana, sada ćeš sve ostaviti po strani i samo ćeš to raditi!«.

Materijala je bilo mnogo, a kada na nešto zagrizeš – nema popuštanja. Pazite, govorimo o 550 sela po Velebitu koja su nestala! Danas još ponegdje živi po jedan, dvoje ili najviše troje ljudi. Govorimo tek o dva do tri posto nekadašnjih sela. U svakom od tih sela sam osobno bila, fotografirala ih, zavela u svoj dnevnik, opisala…

Novo, prošireno izdanje moje knjige »Sela i stanovi na Velebitu« ima 848 stranica, s više od 2.000 ilustracija čiji sam također autor. Tek je nekoliko fotografija legendarnog Ante Vukušića sa Zavižana, istinske legende Velebita. Prvo je izdanje knjige doslovno razgrabljeno, pa sam nedavno realizirala drugo, prošireno izdanje jer su neka sela bila minirana u vrijeme nastanka prvog izdanja u kojemu je opisano oko 500 sela, zaselaka, ljetnih stanova.

Kako je to najbolje napisao akademik Tonko Maroević, recenzent obiju knjiga »zanesenom dušom i fotoaparatom u ruci išla sam u Velebit«. Problem u obilascima nekih sela jest činjenica da se ondje već desetljećima ne živi, postoje samo zarasle kozje staze.

U knjizi sam spomenula naseljavanje Ilira po Velebitu, onda su došli Rimljani, Huni, Avari, Turci i na koncu Bunjevci. Kuće su se u početku gradile od drveta, ali je austrijska vlast to zabranila, pa je kamen ostao jedini građevinski materijal. Od kamena su se gradile kuće, šterne za vodu, stolići pred kućom, kamenice za napajanje blaga, pa čak i oluci za odvod kišnice, pa i pseće kućice. Kada sam prije 20 godina obilazila neka sela, nailazila bih tek rijetko na nekog živog stanovnika. Sada je sve to ostalo pusto.

U selu Kalić-Jurčić išla sam kozjom stazom, ali sam naišla na kuću iz koje se vidio dim iz dimnjaka. To je u ravnini iznad Jablanca i Starigrada. Nigdje travke u sinjem kamenjaru. U kući me dočekala baka Maša stara 84 godine.

Od kada joj je umro muž, ona je sama u selu provela 24 godine. Njezin muž Grgo pravio je opanke za cijelo podgorje. Od Starigrada kod Senja pa do Karlobaga i Barić Drage. Ti su stanovnici mahom umrli, a sela sasvim opustjela. Nisam više imala kome ponesti kavu ili nekakav slatkiš, konstatira Ana.

U velebitskim selima živi tek pokoji stanovnik

Doci i drage

Živjelo se nekada teško i glavne poljoprivredne grane bile su stočarstvo i poljoprivreda na iskrčenim docima ograđenim suhozidom. Velebit sa primorske strane kao da ima dvije stepenice. Do 500, 600 metara dominirali su dolci i drage koje su zvali podovi – Starčević Pod, Štokić Pod, Borovački Pod… Bila su to stalna naselja.

Početkom ljeta paše za stoku bi nestalo i selilo se u više zone. Ondje su nastambe bile još skromnije i primitivnije, a zvali su ih stanovi. Tada se u više predjele selilo cijelo selo: sve blago, čeljad, psi i mačke. Koncem listopada na toj bi visini pao prvi snijeg i moralo se opet seliti natrag. Živjelo se vrlo teško i skromno.

Kruha je bilo malo jer je bilo i malo obradivih površina. Obitelji su bile velike jer je bilo puno djece, iako je smrtnost dojenčadi bila velika zbog surovih uvjeta života. Živjelo se s malo kruha i puno strpljenja. Tu i tamo se netko iselio u prekomorske zemlje i nastojao barem malo poboljšati život svoje obitelji.

– Kada bi nastupile duge zimske noći, a nije bilo petroleja za rasvjetu, koristila se luč. Tesala su se iznutra borova stabla i dobivala luč koja je pomoću borove smole osvjetljavala kućanstva. Pod tim svjetlom žene su prele vunu i plele odjevne predmete, a muškarci tesali držalice za motiku ili radili sitne popravke, prepričala nam je dio ove vrijedne knjige profesorica Ana Lemić.

Pitali smo je i za reakciju čitatelja.

– Nisam mogla vjerovati koliko je veliko zanimanje za ovu knjgu. Iz tiska je izašlo tek drugo izdanje, a prodano je više od 300 knjiga. Telefonski pozivi stižu odsvakud iz Hrvatske, čak i iz inozemstva. Jučer su mi bili bračni par iz Kanade, žena vuče korijene s Velebita. Kupili su dvije knjige.

Knjigu sam promovirala u Zadru i Splitu na njihov poziv, a i iz mnogih gradova zanimanje publike je veliko. U prvom izdanju knjige 2013. godine opisala sam oko 500 sela. Zašto? Do ostalih nisam mogla stići jer je okolni teren još bio miniran. Poput terena kod Tulovih greda nadomak Maslenice. Slično je tada bilo i kod Zrmanje. Sada sam nakon 10 godina zaokružila cjelinu s opisanih 550 velebitskih sela, kazuje nam neumorna profesorica.