Kad jednomu smrkne, drugomu svane. I obrnuto. Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati situacija u kojoj su se, ne svojom krivnjom, našli članovi Karate kluba Krk Croatia – jednog od najtrofejnijih i članstvom najbrojnijih klubova na otoku Krku koji će dogodine napuniti 15. obljetnicu svog djelovanja.

Klub čini više od 400 članova, među kojima i brojni osvajači odličja na državnim prvenstvima, čak i nacionalni reprezentativci. Svi su se oni potkraj prošlog ljeta našli »na čudu« kad je zbog manjka prostora u krčkom dječjem vrtiću Gradska uprava bila prisiljena u izvornu funkciju vratiti kompleks starog dječjeg vrtića, prostor koji već godinama služi kao trenažno središte krčkih karatista.

– Iako ne pretjerano velike, prostorije su bile idealne za rast i razvoj karate sporta. Osim toga, taj je prostor bio idealan i stoga što smo, kao jedini korisnici dijela tog prostora, u njemu mogli organizirati treninge, ali i škole karatea, pa i radionice za različite uzraste.

Imali smo mogućnost terminskog usklađivanja brojnih skupina boraca tijekom cijelog dana i tako svakog dana u tjednu, objašnjava Samuel Roksandić, osnivač, jedan od trenera i predsjednik jedinog karate kluba na Krku.

– Promjenom okolnosti i potrebom našeg iseljavanja iz te zgrade, čije razloge i motive razumijemo i uvažavamo, budućnost karate sporta, ali i svih uspjeha postignutih predanim i mukotrpnim radom sad su, nažalost, dovedena u pitanje.

U pitanje bi, bojim se, uskoro mogla biti dovedena i opstojnost otočnog karate sporta, posebice ne iznađe li se u skorijem vremenu neko kvalitetnije i dugotrajnije rješenje za KK Krk Croatia, nastavlja naš sugovornik koji je ne tako davno svojim sportskim zaslugama zaslužio kandidaturu za osobu godine otoka Krka.

Kvalitativna stagnacija

– Da se odmah razumijemo, shvaćamo da nam je Grad Krk nastojao te i dalje nastoji izaći ususret te da su i ljudi u lokalnoj upravi, pa i sam gradonačelnik Darijo Vasilić, u proteklim mjesecima činili mnogo da se našem klubu osiguraju što je moguće kvalitetniji uvjeti nastavka rada, kaže Roksandić ocjenjujući da unatoč dobroj volji, želji i trudu mjerodavnih, kvalitetno i trajnije rješenje za »beskućništvo« otočnog karate kolektiva do danas ipak nije nađeno.

Prostor za održavanje naših treninga pokušavao se osigurati u nekim od sportskih dvorana, i na području grada i u susjednim općinama, odnosno školama. No problem je što se sve dvorane otprije koriste za treniranje članova brojnih drugih sportskih klubova, pa se, osim teškoća u nalaženju slobodnih termina, velikim problemom pokazala i potreba da dvoranske partere prije početka svakog treninga prekrivamo nama potrebnim tatamijem, borilišnim strunjačama, koje po završetku svakog treninga potom treba i ukloniti.

Ne zato što nam se ne da to svaki put iznova činiti, već stoga što se svakim slaganjem i »rasklapanjem« podloge ona ubrzano oštećuje u elementima koji strunjače povezuju, takva nam je praksa učinila podosta problema pa i štetu koja, uzme li se u obzir da vrijednost tatamija doseže i nekoliko desetaka tisuća kuna, budućnost kluba čini i financijski neodrživom.

Usto premali broj slobodnih termina na prevelikom broju lokacija otočnih dvorana u praksi vođenje trenažnih procesa čini teškim i praktički nemogućom misijom, nastavlja naš sugovornik priznajući da je kvalitativna stagnacija uvjeta rada, zajedno s potrebom seljenja lokacija treninga, već počela uzimati danak u opadanju kvalitete treninga, a nažalost i osipanju članstva, posebno među najmlađima čiji roditelji također sve teže uspijevaju pratiti »putne« potrebe svojih mališana.

Online treninzi

A koliko je djeci i mladima stalo do karatea, najbolje potvrđuje podatak da čak i sad, u uvjetima epidemiološki uzrokovane nemogućnosti provođenja dvoranskih treninga, više od stotinu mladih članova svakodnevno trenira putem klupskih online treninga.

– Takav rad, čak i kad se epidemiološki uvjeti poprave, ne može odgovoriti potrebama ozbiljnih treninga zbog čega strahujemo za budućnost kluba, ali i opstojnost ovog sporta na Krku. Zbog istih se razloga nedavno od članstva u našoj seniorskoj nacionalnoj vrsti, na njegovu veliku žalost, morao oprostiti i naš trenutačno »najjači« član Viktor Čubrić, dvije godine zaredom brončani na državnim prvenstvima.

Ocjenjujući da više nema mogućnost treniranja na razini koju vrhunski karatisti trebaju da bi mogli braniti boje nacionalne vrste, Čubrić se morao zahvaliti na reprezentativnom pozivu, zaključuje Roksandić dodajući da je Čubrić svoju odluku u pismu gradonačelniku argumentirao navodom da je, kao i mnoge njegove klupske kolege, sad zapravo izgubio mogućnost kvalitetnog treniranja, uz ostalo i individualnog rada s trenažnim pomagalima koji čini izuzetno važan faktor uspjeha.

Nada posljednja umire

– Shvaćamo da nam Gradska uprava želi i pokušava pomoći, ali i da je glavni i zasad, nažalost, nepremostiv problem nemogućnost pronalaska prostorija u kojima bismo uvjete našeg rada mogli vratiti na razinu na kojoj su oni još do lani bili.

Nada ipak posljednja umire te idalje vjerujemo da će se naći način našeg spasa, kaže Roksandić uputivši apel svima koji bi otočnim borcima mogli pomoći, da im se jave, te da zajedno s predstavnicima lokalne uprave i za sport nadležnih službi pokušaju iznaći rješenje koje bi taj šampionski sportsko-borilački kolektiv zadržalo u krugu živih, aktivnih i uspješnih sportskih društava.