Ususret najvećem katoličkom blagdanu, Uskrsu, danas se u Rijeci obilježio prvi dan Velikoga tjedna, Cvjetnica, nedjelja Muke Gospodnje ili nedjelja palmi kojom se slavi Isusov ulazak u Jeruzalem. Slavlje je započelo u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, odkud je procesija s maslinovim grančicama krenula u katedralu sv. Vida u kojoj je svečanu misu prevodio mons. Mate Uzinić.

Slavlje je već tradicionalno započelo u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, odnosno u Veloj crikvi u kojoj je nadbiskup Uzinić blagoslovio maslinove grančice te održivši propovijed pojasnio i značenje Cvjetnice u kontekstu Velikoga tjedna koji je uvertira za najveći katolički blagdan – Uskrs.

U Velikom tjednu koji započinje Cvjetnicom, a posebno se slave Veliki četvrtak i Veliki petak, osvrćemo se na Isusove posljednje dane, na njegovu muku i na njegovu smrt. Cvjetnica, Nedjelja Muke Gospodnje ili palmi, uvodi nas u Veliki tjedan, vrhunac korizmene priprave za blagdan Uskrsa. Na taj se dan simbolično prisjećamo dolaska Isusa u Jeruzalem, kad ga je narod dočekao kličući mu kao kralju i mašući palminim i maslinovim grančicama, da bi se kasnije pak odvratili od njega. S obzirom na taj događaj i sama misa na Cvjetnicu zato ima dva obreda, jedan koji se tiče procesije s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama, čime se prisjećamo Isusova dolaska u Jeruzalem, te drugog koji je svojevrstan izvještaj o Isusovoj muci. Ti obredi izražavaju glavne oblike vazmenog otajstva – Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu.

Osvrnuvši se na dualnost životnih trenutaka koji se uvijek dijele na dobre i loše, mons. Uzininć je naglasio kako i sam put od crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije do katedrale ukazuje na takvo dualno poimanje, jer u jednome trenutku onaj koji se slavi i kojemu se klicalo postaje popljuvan i izrugan, pa oni koji su vikali hosana, sada viču raspni. Kako je istaknuo “tako je u svakome trenutku; u jednom trenutku smo u punoj snazi, a najednom ni sami ne znamo kako se to dogodi, suočavamo se s bolešću, s poteškoćama, sa smrću.”

– Upravo iz te svoje ostavljenosti viče – eli, eli lama azâvtani, Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. S druge strane je to vapaj čovjeka koji se osjeća od svih napušten, napušten čak i od samog Boga. Zašto Isus osjeća tu napuštenost čak i od njega? Zato što se on želi solidarizirati s nama u svim situacijama; kad nam sve ide, to je onaj prvi moment, ali i u onom drugom kad nam ništa ne ide pa se osjećamo ono radikalno stanje, kad osjećamo da ni Boga više nema, da ni njemu nije stalo, da nas je i on napustio, govori Uzinić.

Kako je dalje naglasio, nismo mi ti koji možemo učiniti onaj konačni sud, on je u slučaju svakog od nas i u slučaju svake patnje prepušten Bogu, a on će, jer je Isus to napravio za sve nas, u konačnici dati svoj sud, te ćemo uskrsnuti zajedno s Isusom.

– ­Mi smo se danas okupili zbog onog suda koji ćemo slaviti u nedjelju. To je onaj pravi konačni sud nad Isusovom sudbinom. To je Božji sud. Isus je samo prividno bio ostavljen. Bog će onoga koga smo položili u grob, čiji smo grob pokušali zapečatiti, staviti nekako brane da ne može izići, kojeg smo pokušali još dodatno skriti, bog će ga uskrsnuti i njegovim uskrsnućem dati smisao svim onim situacijama kroz koje je on prolazio. Neka nam pogled na Gospodinov križ pomogne da se možemo nositi s našim vlastitim križevima, ali i da možemo prepoznati križeve svojih braće i sestara i u njima prepoznati Isusov križe te im pomoći da, iako možda ne možemo promijeniti njihovu situaciju, ipak ne osjećaju napuštenost koju bi bez naše blizine osjetili. Da budemo za njih ovaj satnik koji ispovijeda i u toj situaciji uistinu kaže – ovaj je sin Božji. Kako bi ovaj nas životni put koji je tako brz i lako se promijeni iz jednog u drugo, koji hoda s Isusom i za Isusom, u zajedništvu braće i sestara, mogao biti onaj put koji vodi zori uskrsnuća, zaključio je Uzinić te pozvao na zajedništvo.