Uskrs, najveći kršćanski blagdan vjernici su i u gradu Rijeci dočekali i slavili Vazmenim bdijenjima u svojim župnim crkvama, a danas Uskrs slave svečanim misama.

– Želimo li da se svjedočanstvo o Isusovom praznom grobu i danas nastavi, potrebno je da i mi, mi Crkva, mi kršćani, budemo svjedoci Isusovog života, Isusove smrti i Isusova uskrsnuća, i to ne samo riječima nego i životom. Slaveći Uskrs i propovijedajući pobjedu života nad smrću, i mi s Isusom trebamo ustati iz groba, ponajprije groba naše sebičnosti, naše usmjerenosti na sebe i vlastitim interesima, kako bismo mogli s Isusom postati novi ljudi, ljudi uskrsnuća – jedna je od poruka riječkog nadbiskupa Mate Uzinića iz njegove propovijedi na središnjoj svečanoj misi Uskrsa, koju je danas predvodio u katedrali sv. Vida, u zajedništvu s generalnim vikarom Riječke nadbiskupije Mariom Tomljanovićem i svećenikom Nikolom Uravićem.

Služeći se primjerom apostola Petra, izdvojio je u tom smislu tri koraka.

– Prvi korak koji je Petar napravio nakon izlaska iz Isusovog groba su njegovi susreti s uskrslim Isusom… Želimo li mi uskrsnuti iz groba i biti ljudi uskrsnuća važno je da i mi napravimo taj korak, da se susretnemo s Isusom uskrsnulim i otkrijemo da nas ljubi i da ga ljubimo više od drugih, osobito da ga ljubimo više od drugih u onima koji nisu ljubljeni, u onima koji su na različite načine odbačeni u našem vremenu, rekao je nadbiskup Uzinić te kao drugi korak istaknuo:

– Ne smijemo se pouzdavati u sebe, svoje sposobnosti, planove i programe nego se moramo otvoriti Duhu Svetome i njegovom vodstvu, svaki dan ponovo.

Kao treći korak, izdvojio je: raširiti svoje srce i pročisti pogled. Na tom tragu govorio je i o današnjim isključivanjima drugih.

– U našem slučaju miješaju se vjera i nacija, pa opet nacionalne teme mogu biti razlog da nekoga isključujemo iz zajedništva vjere. Naravno da se toga trebamo čuvati jer vjera i nacionalizam ne mogu ići ruku pod ruku. Postoje i mnoge druge teme s kojima se danas, u dosta podijeljenoj i polariziranoj Crkvi moramo suočiti. Sjetimo se predrasuda koje imamo o drugima, u Crkvi i izvan nje, i bit će nam jasno o kakvim se sve sužavanjima može raditi. Jedno od sužavanja je i naša kršćanska podjela na više crkava, koja se osobito snažno osjeća danas kad mi katolici i protestanti slavimo Uskrs, a naša pravoslavna braća ga ne slave. Ali ima i drugih. I uvijek će ih biti.

Zato je uvijek ponovo potrebno širiti svoje srce i pročišćavati svoj pogled. I stvarati uvjete da u Crkvi za sve može biti mjesta. Ali i da kao kršćani činimo ono što možemo – to je sad naša zadaća i u vidu predizborne kampanje koja se vodi – da bi i u društvenopolitičkoj zajednici, kojoj činimo dio, za sve bilo mjesta. Oni koji druge isključuju iz prava i koji drugima niječu jednako dostojanstvo – samo zato što drukčije izgledaju, što imaju drukčije porijeklo, što drukčije vjeruju – zloupotrebljavaju kršćansku vjeru. Oni su, zapravo, manje kršćani od onih koji kažu da ne vjeruju, ali to ne čine.

Želi li biti i ostati autentična, Crkva i danas mora imati otvorena vrata za sve i biti zajednica u kojoj svi mogu naći svoje mjesto i svoj dom. Sjetimo se potrebe osoba s invaliditetom i njihovih obitelji da Crkva bude i njihov dom. Mi kršćani se trebamo zalagati za to da takva, uključiva, bude i naša društvenopolitička zajednica. Da bi se to dogodilo nije, međutim, dovoljno o tome samo govoriti. Želimo li biti svjedoci uskrsnuća, i u Crkvi i u svijetu, moramo to što govorimo ponajprije sami prvi živjeti, kako bi Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin, mogao nastaviti hodati i našom zemljom čineći dobro i pobjeđujući zlo.