RIJEKA – Planinari Planinarskog društva Tuhobić iz Rijeke uspješno su, u suradnji s jednom slovenskom ekspedicijskom agencijom, ostvarili najveći ekspedicijski poduhvat u povijesti društva. Osvojili su mitsku planinu Ararat, najviši vrh Turske na 5.137 metara nadmorske visine, i prepuni dojmova i planova za nova slična putovanja vratili se u Rijeku. Sam uspon na Aratat trajao je četiri dana, govori nam jedan od članova ekspedicije Damir Konestra.

Dobra priča za uvod

Vodič je bio lokalni visokogorski vodič Džemal koji se sa svojom ekipom brine i o funkcioniranju visokogorskih logora na 3.200 i na 4.200 metara nad morem. Svakoga se dana svladavalo oko 1.000 metara nadmorske visine po zahtjevnom, strmom i prašnjavom putu između crnih granitnih vulkanskih stijena. Ararat je zapravo ugasli vulkan i otuda prepoznatljiv stožasti oblik. Biblija kaže da je nakon općeg potopa na njegovim obroncima pristala Noina Arka – biblijski brod koji je spasio sav život na zemlji. Doista, dan prije uspona planinari su vođeni vodičem iz grada Dogubayazit, iz kojega i kreću usponi, posjetili mjesto na kojem se nalaze navodni okamenjeni ostaci nekadašnje Arke.

– Nakon prvoga dana uspona stiže se u Logor 1 na 3.200 metara nadmorske visine. I tu su već svi članovi Tuhobićeve ekipe premašili svoje osobne rekorde. A počeli su i problemi – lagana glavobolja zbog rjeđeg zraka i veća potrošnja aktivnog ugljena. Kuhar, koji se također zove Džemal, kojeg smo odmah prozvali »master šef« radio je čuda na plinskom kuhalu i s namirnicama koje su mu dopremljene mazgama. I doručak i večere – izvrsni.

Drugi dan ekspedicije Tuhobićevi planinari prozvali su »zgorun – zdolun«. To je aklimatizacijski dan kad se penjalo do Logora 2 na 4.200 metara i nakon sat-dva ponovo spustilo u bazni logor. Na taj način organizam se privikava na rjeđi zrak i nastoji se doskočiti visinskoj bolesti. Putem srećemo Slovake, Irance, Bosance, Turke… koji su već obavili uspon. Svi se srdačno pozdravljamo, izvijestio nas je Konestra.

– S 4.000 metara visine cijela istočna Turska leži pod nogama. To je zemlja u kojoj u većini žive Kurdi (i vodič i kuhar, oba imenom Džemal, su Kurdi), na 16 kilometara od nas je granica s Iranom, a s druge strane brda već je vrlo čvrsta granica s Armenijom. Područje je sada mirno, ali u povijesti je bilo vrlo burno. Na povratku nam vodič Sefer kaže kako su se oko Ararata čak sedam puta vodili rusko-turski ratovi. Ararat je u službenom grbu Armenije kao sveto brdo. Dodamo li kurdsku većinu koja teži samostalnoj državi – situacija ne može biti složenija. Ali posljednjih dvadesetak godina je mirno, govori Konestra.

Trenutak uspona

Kako se put penje, tako postaje i strmiji, do logora 1 još je »normalan« i podsjeća na uspon na Obruč od Podkilavca. Jedino ovdje, podno Ararata, nema niti jednog stabla, tek zelena trava između crnih vulkanskih stijena. Pasu stada ovaca i goveda. Na jednom odmorištu prilaze dvije djevojčice i dječak, najmanji. Prodaju šalove s karakterističnim dezenima. Ništa posebno i – ipak kupujemo, treba nagraditi tu djecu koja žive na planini. Poneki planinar daje im i par energetskih pločica, jedna planinarka višak kreme za sunce… jedine izgovorene riječi – two hundred lira – oko 7 eura, za šal. Još malo lira i dobit ćete cijenu pristojne večere u restoranu u Dogubayazit, bez alkohola, ali imaju ajran… U drugom nude i pivo i vino (jako dobro) i Raki – rakiju najsličniju korčulanskoj Mastiki, koja se miješa s vodom i pije uz večeru.

– Došao je i trenutak uspona. Gotovo je s aklimatizacijom. Krećemo iz Logora 1 uobičajeno oko 9 ujutro. Nakon četiri i pol sata, sklanjajući se svako malo mazgama s puta, stižemo u Logor 2 – 4200 metara. Postavljamo šatore, u 17 sati je rana večera. Dogovor je da se u 1 u petak 21. srpnja okupljamo u velikom šatoru, pojedemo nešto voća i ugljikohidrata i krećemo… do tada smo slobodni. Svi smo se nadali zaspati, ali… emocije briju, adrenalin raste, nitko zapravo ne zna što nas konkretno čeka. Jedno je sigurno, put je sve strmiji i sve teže prohodan jer se niz put spuštaju mali potočići otopljena leda, koji se noću zamrznu« – govori nam Damir Konestra.

– Pale se čeone lampe, krećemo u koloni, Džemal vodi još sporije, treba čuvati dah, upumpavati dubokim disanjem ono malo kisika u zraku prema glavi i plućima. To je ključ! I piti tekućinu – nosimo je oko 2 litre« – dopunjava Edin Badnjević.

Kroz dva tri sata hoda vidi se samo gusti roj zvijezda nad kolonom i noge onog ispred u koloni. Okolo je mrkla noć bez mjesečine. Crni granit čini ju još mrklijom. Put vijuga između gromada, ali stalno ide uzbrdo, gotovo okomito uzbrdo. Hoda se u tišini. Je li to strahopoštovanje prema ovome divu koji se uzdiže iznad nas ili čuvanje energije za ostatak uspona? Svi osluškuju unutrašnje bilo, zapravo, komunikacija s vlastitim organizmom je intenzivna. Polako se razdanjuje. Preko doline prolijeva se velika trokutasta sjena Ararata! Tek sad se vidi kolika je to vulkanska gromada, njena sjena prekriva cijelu dolinu i zapravo pokazuje s kakvom su se to silom planinari uhvatili hrvati. Još dva sata i eto nas na vječnom ledu i snijegu. Deset koračaja naprijed pa pet dubokih udisaja. To je ritam.

Novi iskorak

Već se sasvim razdanilo kad smo stigli na vrh: Milka Pešut Juričić, Marija i Duško Ivančić, Edin Badnjević, kaže Damir Konestra. Sve se bijeli od snijega, a daljinu guta izmaglica. Na vrhu se ne ostaje mnogo mada je mirno, bez vjetra. Obavezna fotografiranja sa zastavama, državnom i društvenom, tajnik društva Edin lijepi naljepnicu PD-a Tuhobić na kutiju s upisnom knjigom. Noe nigdje, za sada ostaje u legendi. Povratak u dolinu.

– Ovim usponom PD Tuhobić je nakon gotovo 60 godina postojanja ostvario novi iskorak u svom radu. Uz sve uspješne aktivnosti koje provodi, EU projekti, rad s djecom, planinarski dom, orijentacija, održavanje putova, tridesetak izleta godišnje u domaća i europska gorja, eto sada se Tuhobićanci mogu podičiti i prvim visokogorskim usponom izvan Europe i iznad 5.000 metara. A to je već potvrda da je svladano ozbiljno planinarsko gradivo, zaključuje Konestra.