Marinko Krstaš iz Mundanija jedan je od tek nekoliko uzgajivača koza na otoku Rabu, a sasvim sigurno jedini koji sa svojom obitelji od toga živi. Njihov OPG bavi se i izradom kozjeg sira, vinogradarstvom i vinarstvom, smokvama, dok za svoje potrebe u vrtu uzgajaju gotovo sve što se od povrća na Rabu uzgojiti može. Krstaš je zaljubljenik u prirodu, u svoj otok i njegove tradicije, ali sasvim posebno u planine i planinarenje – toliko da je otok za tu njegovu ljubav premali.

Posjetili smo njegov kozarnik, smješten u idiličnoj prirodi podno Kamenjaka, u staroj kući koju je sredinom prošlog stoljeća izgradio njegov pokojni djed. Marinko je s obitelji i prijateljima kuću i dvorište pretvorio u kozarnik, na način kako su mu to savjetovali stručnjaci. Nije baš jednostavno do tamo doći jer zadnji dio puta uzbrdo, makadamska je i prilično zahtjevna zavojita cesta. Tu nam je pedesetčetverogodišnji Marinko Krstaš ispričao priču svoje obitelji o kozarstvu i vinogradarstvu, i kako se od toga živi na otoku na kojem je sve okrenuto turizmu, toliko da to već odavno na razne načine uzima danak.

– Prve koze kupili smo prije 15 godina. Bile su pasmine francuska alpina, a onda smo kupili i sanske. I jedne i druge daju dosta mlijeka. Križanjem smo dobili ove žućkaste mješanke – ja ih zovem mundanijke – i one su se isto pokazale dobre. Što se tiče mliječnosti, potpuno su iste, ali što se tiče otpornosti i zdravlja, mješanke su se pokazale puno bolje. U nekoliko godina smo s našim podmlatkom koza došli do ovih 30. Sad je doba jarenja, i puna ih je štala. Kad jarići porastu, pustim ih van i držim na oku jer su kao gremlini, odmah načine štetu. Našu jarad pustimo da odrastu na majčinom mlijeku, a kad više nema jarića, počinjemo musti i raditi sir, nekako pred sezonu kada nam i počinje prodaja sira. Prvu godinu smo muzli na ruke, ali to ne bih nikome preporučio jer je izuzetno naporno, priča nam Marinko Krstaš.

Lipo po domaći

Pitamo ga što je to s putom do njegovog imanja i imanja njegovih susjeda.

– Prvo smo dio puta vodu i sijeno i žito kozama nosili na rukama i na leđima. Do dedove kuće ni bilo ceste za auto. S prijateljima i susedima proširivali smo ovaj put tako da moremo doć’ do svojih parcela. Put smo mi načinili, i sad ga treba betonirat’ da bi ljudi normalno mogli doć’, odlučit’ se za neku proizvodnju, da i traktor i voda dođu. Odavno san pital u gradu da pomognu da se načini put, da se tako pomogne sve nas ki želimo nešto stvarno proizvodit’, radit’ na zemlji, s ovcama, kozama, uzgajat’ povrće, imat’ vinograd, ali to se ni dogodilo. Da bar sad pomognu da se put betonira. Sve je to rješivo, samo da ima volje.

Moji roditelji su se odavno preselili doli u nizinu, pa se dedova kućica već dosta i urušila. Uspili smo nešto obnovit’ i uvik nešto uređujemo, ali u biti imamo dobre uvjete za uzgoj 30 koza. Vodu sad imamo kišnicu, a kad nima kiše, onda je s traktoron dopeljen va bazenu i pretačen. Struje nima, ali za muzilicu se pomognemo s agregaton. Najvažnije bi bilo cementirat’ put, a onda dovest’ vodu. Za stočarstvo su to stvarno dvi jako bitne stvari, zapravo minimalni uvjeti, a bez toga je jako teško, kaže nam Krstaš lipo pod domaći, pred svojim kozarnikom iz kojega sada neprestano dopire meket jarića.

Hrana na dudu

Svaki dan je kod svojih koza najmanje dva puta, ujutro i navečer, često i usred dana, a kada se jare, nema pravila. Imena im ne daje, osim nekima, »jer posle ti je teško, vežeš se«…, ali jariće ako ostanu bez mame hrani na dudu, razmazi. I kaže da su kao obitelj zadovoljni sa svojim načinom života. Oslonjeni sami na sebe i svoj rad, k tome, što im je posebno važno, u prirodi su i rade što vole. Njihov kozarnik nalazi se u sačuvanoj prirodi, na mjestu poput vidikovca odakle se pruža predivan pogled prema golemoj dolini, prema sv. Iliji, a daleko na horizontu prema drugim otocima.

Foto Mirjana Grce

Ta mundanijska zelena dolina je do prije nekoliko desetljeća bila sva zasađena vinogradima i povrćem, a danas je malo koja parcela obrađena. Ni do njih nema puta za traktor, za auto, nema dovoda vode, podsjeća Krstaš.

– Nisam jedini koji se bavi kozarstvom na otoku. Mislim da sam s tim zarazio još dvojicu Rabljana. Ali moja obitelj je bila prva. Kako smo počeli? Od pokojnog oca sam naslijedio ovce, ali dok sam bio dijete, moji su imali kozu i što se tiče mlijeka te su nas koze othranile, kao i većinu tadašnjih rapskih obitelji. Tako smo se odlučili pokušati s kozama, možda i zato jer koza daje više mlijeka. Njezina je laktacija šest mjeseci tako da sirimo pola godine. Supruga Mirjana i ja smo zapravo prvo počeli s vinogradom, a kako su djeca odrastala, i sin Marinko i kći Lucija, htjeli su raditi s nama. Kad smo pomalo počeli držati koze, ja sam muzao, pomagala su i djeca, a supruga je počela raditi sir. Onda smo napravili kušaonu i malu trgovinu u kojima smo mogli ponuditi svoje proizvode, i sir i vino, i svoju jaretinu koju gostima spremamo ispod peke. Tako je to postao naš kontakt s turizmom – neki naš agroturizam, naše izletište. I od toga živimo.

Tu smo se našli. Mučimo se, ali smo zadovoljni. Svoje proizvode možemo sami prodati, takoreći na kućnom pragu, a to je velika stvar. Gost na taj način osjeti gdje je došao. S nama je dugo radio i sin, ali on sada radi vani, a kći je još s nama. Od našeg grožđa radimo shiraz, merlot i nešto pošipa, a radimo i predivnu mješavinu merlota i shiraza. Na Rabu su uvjeti za vinogradarstvo odlični, imamo bogomdanu klimu. Prije nekoliko godina počeli smo i sa smokvama, i prvi naš proizvod od smokava je pekmez. A nedavno smo skinuli dio starog vinograda i posadili 120 sadnica smokava. Kao i uvijek kad treba, pomogli su nam susjedi i prijatelji. Nadamo se za koju godinu sušiti smokve, raditi smokvenjak, prodavati svježe smokve, i slično, priča Krstaš.

Domaći proizvodi

Kaže da bi mu bilo drago kada bi se turistički radnici više okrenuli domaćim proizvodima, da se više ljudi bavi i poljoprivredom i ovčarstvom, da imamo više svojih proizvoda, da zemlja bude obrađena.
– Volio bih da naši ljudi koji se bave turizmom, kažu: ajmo sad prodavat’ malo više naše. Već sam hiljadu puta rekao: ne more moje bit na meru od zlata, a tvoje po niš. To ne ide. Moramo surađivati da svi budemo zadovoljni, nema nam druge. Sjećam se, Rabljani su nekada za svoje goste imali puno domaćih proizvoda. Gosta su dočekivali čašom domaćega vina, suhim smokvama, rakijom, šnitom sira, pršuta, domaćim pomidorom. Danas vjerojatno sve naše raste u nekim centrima. Imamo mogućnosti, a i gostu bi to bilo drago. Ne znam zašto je tako, ali znam da mi je žao što je tako.

Nikako poluproizvod

Krstaša pitamo i mogu li kao obitelj od svega toga dobro živjeti, pa na primjer i kupiti novi auto.
– Moremo živit, ali novi auto vjerojatno neću kupit nikad, a to ni ni važno. Od prodaje mlijeka se ne može živjeti, nego od proizvoda od mlijeka. Zato bih svakome koji bi se u ovakav posao upustio preporučio da radi proizvod, a ne poluproizvod. Ali doći do konačnog proizvoda je mukotrpan put, počev od papira, bespotrebnih stvari koje su propisane.

Ljudi koji zaista nešto proizvode, njima zaista treba pomoći: ne da im se nešto daje, ali pomoći im da se bar napravi put do njihovih parcela. Samo kad bi društvo malo povelo računa o takvim sitnicama, bilo bi u redu, i više bi se ljudi bavilo i ovakvim poslovima.

Ali zato, kad smo radili siranu, pa kušaonicu imali smo oko pet-šest kila papirologije, a za sve to završio sam nekoliko škola: mljekar-sirar, vinar-vinogradar. Da nisam, trebao bih zaposliti voditelja poslovanja kao da imam neku korporaciju. Društvo to mora pojednostavniti.
Kad je moj ded došal va neke godine, rekli su mu da pusti ovce i odmori, a on je odgovaral: sve mi zemite, samo nemojte ovce.

Tako već i ja pomalo dolazin na dedovo: ne dirajte mi koze. To je posal, ali to ili voliš, ili ne. Ovoga posla nima bez ljubavi, zaključuje naš posjet umoran, preumoran, ali i zadovoljan Marinko Krstaš, vrijedan čovjek čiji primjer potvrđuje da mukotrpan posao i skromnost idu zajedno, da ljubav i trud donose plodove.