GOSPIĆ U vrlo nadahnutoj propovijedi održanoj sinoć u katedrali Navještenja blažene djevice Marije biskupijski kancelar preč. Mišel Grgurić prisjetio se nekih osnovnih postulata kršćanskoga nauka i Uskrsa.

-Draga braćo i sestre, spominjemo se danas slavne muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista koji je prije nekoliko dana slavno ušao u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao oduševljeno i razdragano. Mnoštvo svijeta išlo je prostirući cvijeće i odjeću ispred njega i za njim, mašući palminim i maslinovim grančicama i kličući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje!“. Sada se sve mijenja. Narod koji je radosno klicao svome Kralju, sada kliče: „Raspni ga, raspni!“ Stječe se dojam da ga je narod definitivno priznao i prihvatio za Mesiju, a nakon samo pet dana Isus je u tom istom gradu do kraja ponižen. Taj isti narod koji mu je klicao i slavio ga, sada ga želi pogubiti. Evo što je čovjek i njegova dosljednost! Isus je u patnji ostao posve sam. Tolike je ozdravljao, nahranio, ohrabrio, spašavao, a sada, kada sâm ima potrebu ljudske blizine i suosjećanja, nema nikoga.

Ovu priliku koja je povezana s ispunjenjem Božjega plana vrlo dobro iskoristili su židovski vjerske vođe. Isus je prošao ovim svijetom čineći dobro, ali nije bio u skladu s propisima vjerski vođa i zakonoznanaca koji:  “Vežu i ljudima na pleća tovare teška, nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli”. Tu se krije opasnost za nas svećenike, ali i za narod Božji, za svakoga onoga koji smatra da može privoditi nekoga k vjeri, da vodeći one koji još traže Boga ne uništimo s onim takozvanim propisima koje smo sami izmislili i s kojima ćemo pojedinca udaljiti od Boga, umjesto da ga privedemo spasenju. Čuvajmo se te zaraze da se smatramo boljima i jedinima pozvanima privoditi Bogu, a sami smo obijeljeni grobovi: „Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće“ (Mt 23). 

Simbolika Velikog petka

 Veliki petak ostao je kao sinonim za svaku ljudsku patnju, stradanje, bolnu situaciju. Govoreći o Velikom petku nadbiskup Križić reći će: „U tom nazivu se uvijek skriva nešto teško, tužno, dramatično, jer ovaj nas dan podsjeća na stradanje Sina Božjega, podsjeća nas na događaj kada je ljudski grijeh dosegao svoj vrhunac u ubijanju Spasitelja svijeta. Ovo je dan u koji su se sukobile dvije najveće sile svijeta: ljubav i mržnja. Baš tu na Kalvariji ili Golgoti, na tom brdu teškog stradanja mnogih ljudi, sukobili su se dobro i zlo, svijetlost i tama, praštanje i osveta, grižnja savjesti i kajanje. I baš na tom strašnom brdu, susreli su se kao nigdje drugdje: Bog i čovjek. Susreli su se Božja ljubav i ljudska zloba, Božje praštanje i ljudska osveta. I to mjesto, Golgota ili Lubanja prozvano, brdo natopljeno ljudskom krvlju u stradanju mnogih, prepuno ljudskih kostiju, baš jedno takvo mjesto po stradanju Sina Božjega postade sveto mjesto, mjesto gdje su se po Isusovu križu spojili nebo i zemlja. Križ, do tada simbol prokletstva, od tada postade, po onome koji je na njemu raspet, predragocjeni znak spasenja, i nezaobilazni put čovjekova uspona prema nebu. I u tom znaku očitovala se ljubav Božja spasiteljica svih ljudi. Očitovala se i jedna velika i utješna istina koja nam postade snagom u našim stradanjima: istina da zlo ne može pobijediti dobro, da mržnja ne može nadvladati ljubav, zaključio je preč. Mišel Grgurić  i podsjetio kako je  Kristova je smrt i vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta i ujedno žrtva Novoga saveza koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijehâ. Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve.