Na današnji  dan… kako tužno, kako tiho, kako u sjeni dugogodišnje marginalizacije braniteljske populacije – cjelokupne: od prvih policijskih i HOS-ovih postrojbi do gardijskih i, najbrojnijih, dombranskih brigada – zvuči ovo spominjanje, sjećanje na 29. godišnjicu zločina u Čanku.

Četničko iživljavanje u tom lijepom ličkom selu 10. prosinca 1991. godine životima je platilo osmero mještana i 28 hrvatskih branitelja iz redova MUP-a, 128. brigade ZNG Sv. Vid Rijeka, 133. brigade, 111. brigade i 1. gardijske brigade Tigrovi.

Poginuli pripadnici tih dana u Liku tek pristigle 128. brigade HV Sv. Vid Rijeka bili su Franjo Matašić, Ivan Radica, Ivoslav Škaron, Miljenko Benaš, Zlatko Liker i Boris Čavlina.

Sućut obiteljima stradalih, kao i onima vječno zarobljenim u PTSP užasu, ovog jutra nije stigla iz tradicionalno praznog Sabora. Nije stigla ni iz slavonskih sela jer su niz godina pusta, baš kao što nije stigla ni iz riječke “Industrijske” ulice jer u njoj danas malo tko radi.

Iako poginuli u Čanku to nisu nikad saznali, nadamo se da ih u raju ne zamaraju s hrvatskim devijacijama, ali dok su oni ginuli, na slobodnom teritoriju Hrvatske stvarale su  se posebne mirnodopske postrojbe: jedna za privatizaciju, druga za uništavanje domaće proizvodnje i olakšavanje uvoza te treća, politička, za dijeljnje i trajno svađanje naroda. One su i dalje uspješne.

A Hrvatska, za čiju se obranu i oslobođenje i u Čanku, na današnji dan, ginulo? Zemlja koja je toliko negativna prema svojim roditeljima, prema braniteljima koji su je na noge postavili, teško može biti sretna.

I baš zato, barem danas kad obilježavamo jedan od onih posebno tužnih dana iz naše bliže povijesti, dajmo si riječ da ćemo se – popraviti. Našu će sućut obitelji ubijenih iskreno doživjeti tek onda kad država i narod za koje su njihovi najmiliji živote dali budu – dostojni te žrtve.