Konjogojska udruga Dorat

Tomica Dundović: S konjima se puno bolje slažem negoli s nekim ljudima

Marin Smolčić

Foto Marin Smolčić

Foto Marin Smolčić

Konji su plemenite životinje, poslušne i mirne. Moji su ih preci držali, to mi je valjda u genima – kaže Dundi.



Ako bi nečiji život bio dobra podloga za biografski film, onda taj privilegij svakako zaslužuje 55-godišnji Tomica Dundović. Za njega je rat počeo 28. kolovoza i završio već 9. rujna 1991. godine.


Kao mladog policajca zadesila ga je vrlo teška bitka na prvoj crti bojišnice kod Gospića, na lokaciji Alarevo Brdo. Znalci tvrde, da je Alarevo Brdo palo u ruke neprijatelja, bio bi tada otvoren put za ulazak u grad.


Tomicu je tada pogodio rafal i teško ga ranio. Jedan metak pogodio ga je u desnu ruku, jedan u vrat, a dva su ga ranila u glavu.




– Samo zahvaljujući doktoru Josipu Venclu te medicinskim sestrama Ivanki Zorić i Jani Jelača, ostao sam živ.


Vrat me i danas boli, desna ruka pomalo »zateže«, a na glavu niti ne mislim. Što je – tu je – pripovijeda skromno Tomica Dundović Dundi.


U jesen 1991. godine na bojištu u Divoselu poginuo mu je mlađi brat, dragovoljac kojega je smrt zatekla u dobi od 18 godina. Iako je svakako jedan od pozvanijih Gospićana koji trebaju i mogu govoriti o ratu, Dundi tu temu uglavnom izbjegava.


Rat najveće zlo


– Rat je najveće zlo koje se može dogoditi. Sada gledam ovo zlo u Ukrajini. Ljudi nikako da nauče lekciju. Lako je »ratovati« iz kancelarije, kako to i danas mnogi čine.


Nas nekoliko članova HVIDRA-e dogovorili smo se da izbjegavamo razgovore na temu rata. I danas nam se događa da nam se pridruži neka »junačina« pa nam objašnjava kako je bio posvuda: na Alarevom Brdu, na Ljubovu, sa specijalcima na Velebitu, u Medačkom džepu, Oluji…


Slušamo ga i razmišljamo kakvu sreću ima taj lik. Bio je posvuda, ali se nije teleportirao. Od takvih je najbolje odmah uteć’, da ga što manje slušaš. Mirniji sam – uvjeren je Tomica.


Foto Marin Smolčić


Tomica u životu ima jednu veliku pasiju. Cijelog života vezan je uz konje i danas je predsjednik Konjogojske udruge Dorat iz Gospića.


– S konjima se puno bolje slažem negoli s nekim ljudima. Sada držim četiri pastuha i 13 kobila pasmine posavski hladnokrvnjak.


To su plemenite životinje, poslušne i mirne. Moji su preci držali i obožavali konje, to mi je valjda u genima. U mladosti su me konji puno puta »ritnuli« i grizli.


Kad bolje razmislim, sigurno su za to imali razloge – rezimira Tomica koji je veliki protivnik udaranja životinja i po tome je već godinama poznat u cijeloj regiji.


– Konja se ne smije tući štapom, kandžijom ili rukom. Kod svoje kuće čini što te volja, ali na našim izložbama i natjecanjima nećeš.


Vlasnici konja koji životinju samo lakše udare rukom odmah su diskvalificirani. Svako se natjecanje snima pa se lako uoči je li tko prekršio pravila. Što konji sami mogu potegnuti, to je jedino mjerilo. Dakle, bez kazne ili prisile batinama.


Ljubav koja se rađa


Pitaju me zašto obožavam konje?!? Zbog konja sam kao klinac dobivao batine od starijih članova obitelji. To je ljubav koja se rađa s čovjekom.


Ne’ko voli pse, ne’ko mačke, a ja konje obožavam. Zato u nedjelju, 3. srpnja, u 9 sati na Stočnoj tržnici u Gospiću organiziramo natjecanje konja u vučenju trupaca.


To je natjecanje na tradicionalni način, onako kako se trupci već stotinama godina izvlače iz ličkih šuma. Ovo će biti jubilarno, 10. po redu natjecanje koje naša udruga organizira.


Natjecat će se samo konji u paru, ovisno o njihovih težini bit će laka, srednja i teška kategorija konja.


S obzirom na popularnost vuče trupaca, vlasnici se za ovo natjecanje niti ne pozivaju ili posebno prijavljuju. Među uzgajivačima i vlasnicima konja već se čulo da je u nedjelju natjecanje i svakako će se mnogi pojaviti na Stočnoj tržnici sa svojim konjima.


Za nagradni fond već je osigurano 22.500 kuna. Ovo je svakako atraktivno natjecanje koje svaki put prati velik broj posjetitelja pa sam uvjeren da će tako biti i ovoga puta – rekao nam je predsjednik Udruge Tomica Dundović.


Vlasnici i goniči konja su već naučili da na ovakim natjecanjima konji vuku teret samo na riječi: ijooo, povuci Riđane, ‘ajde Prame. Bez prisile.