»Ili čuvaj doma ovce, il’ ‘ajde u Irsku po novce!« – uzrečica koju sve više ljudi ozbiljno shvaća / Snimio Marin SMOLČIĆ
Lika je ekološki neprikosnovena regija pa ne čude sve učestaliji upiti dalmatinskih poljoprivrednika koji u Lici žele započeti novi život i egzistenciju za svoje obitelji
povezane vijesti
GOSPIĆ Zadnjih godina u Ličko-senjskoj županiji sustavno raste broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Nije u pitanju pomodni trend, nego potreba pa je tako ovih dana i godina postala popularna uzrečica: »Ili čuvaj doma ovce, il’ ‘ajde u Irsku po novce!« Zato su posebno osjetno porasli OPG-i koji se bave stočarstvom. Budući da su u Lici većinom zakupljene pašnjačke površine u državnom vlasništvu, novi poljoprivrednici prihvaćaju se kupovine ili iznajmljivanja poljoprivrednih površina u privatnom vlasništvu.
Nekadašnje bojišnice
U okolici Gospića još uvijek ima površina koje nisu tretirane najmanje 17 ili 18 godina. Neke i dulje. Na području koje se tijekom Domovinskog rata zvalo Medački džep, vegetacija je doslovno podivljala. Posebno je to vidljivo na bivšim crtama razgraničenja, gdje i danas ima minski sumnjivih površina. Područja koja su dalje od nekadašnje bojišnice preuzela je šikara i šuma. Neki se prijašnji vlasnici tih površina ne smiju ili ne žele vratiti u zavičaj pa se kao spasonosni modus našla prodaja ili najam takvih parcela. Ovo je posebno istaknuto na širem području Divosela, zaseoka Klisa, Mali i Veliki Kraj, Poljari, Čitluk…
Lika je inače ekološki neprikosnovena regija čije površine u okolici Gospića gotovo »vape« za poljoprivrednim zahvatima, pri čemu se uzgoj stoke svakako stavlja na prvo mjesto. Zato su sve učestaliji upiti dalmatinskih poljoprivrednika koji u Lici žele osnovati novi život i egzistenciju za svoje obitelji.
Nema divljači
Nedaleko od središta Gospića ovih dana scene kao iz futurističkih filmova s temama »Dan nakon«. Kroz gustu maglu naziru se po Divoselu ogromne hrpe drva i ostalog raslinja, a posvuda odjekuju zvuci radnih strojeva i glasovi sjekača. Pred objektiv nitko ne želi. Valjda ih nekolicina radi u »fušu«. Na naš upit boje li se vukova i medvjeda, samo lakonski odgovaraju.
– Ovdje su unazad 20-30 godina bila lovišta. Koliko mi znamo i što smo čuli od lovaca, pobilo se sve na čet’ri noge! Divljač nismo vidili jer stalno radimo, ali nema ni tragova za vidit’. Samo proleti poneka ptica, odgovaraju nam marljivi sjekači koji strojeve i motorne pile gase nakratko, samo da bi ih opskrbili gorivom.
Uz samu cestu pokrčene su velike količine šume i očišćene šikare kako bi se stvorile pašnjačke površine. Doznajemo da onamo na proljeće stižu prva stada ovaca. O tome svjedoče stotine, ako ne i tisuće kubičnih metara drva, grana i ostalog otpadnom materijala. Iza njih su ostali uređeni novi i stari pašnjaci.
