Ogranak Matice hrvatske u Otočcu u svojem je gradu 10. travnja u velikoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta upriličio predstavljanje knjige Vladimira Lončarevića, pod nazivom »Godina i vječnost«. To djelo o posljednjoj godini života prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, pred pedesetak posjetitelja različita uzrasta i dobi, predstavili su mr. Božidar Petrač u ime nakladnika Alfe Zagreb te don Anđelko Zdeslav Kaćunko, predsjednik otočkoga Ogranka Matice hrvatske, dok je program je vodila Ruža Orešković, direktorica Hrvatskog radija Otočac.

Dokumentarna podloga

Mr. Petrač je najprije istaknuo posebnost trenutka objavljivanja te knjige, njenu specifičnost u književnoj formi i učinak koji ostavlja na čitatelja. Potom je naglasio da roman ima svoju čvrstu dokumentarnu podlogu, dok je provodna nit radnje labava kao moderni roman-esej, ujedno i roman s ključem, u kojem više dolazi do izražaja autorovo razmatranje konkretnih povijesnih zbivanja, određenih likova i osobnih doživljaja tijekom cijele 1999. godine.

– Riječ »godina« u naslovu označava formalni vremenski okvir, razdoblje u kojem je započela Lončarevićeva uloga predsjednikova savjetnika, dok je riječ »vječnost« hermeneutički ključ za razumijevanje cijele narativne strukture romana-eseja, velikoga djela u ostvarenju hrvatske države u sklopu cijele hrvatske povijesti. U političkom smislu posrijedi je pokušaj da se na razini duhovno-povijesnoga konteksta sagleda sve ono što se u tim prijelomnim povijesnim trenutcima događalo i dogodilo, ali roman transcendira povijesne činjenice i otvara se nad-povijesnoj moralnoj i metafizičkoj poruci, rekao je Petrač, te dodao kako je taj Lončarevićev roman knjiga kojoj se nitko nije nadao, koju je teško žanrovski odrediti – ali ipak je određena kao roman-esej posvećen prvom hrvatskom predsjedniku, njegovu povijesnom djelu i hrvatskom narodu – a koja svakako predstavlja veliku novost u suvremenoj hrvatskoj prozi.

– U prepletanju stvarnosti i fikcije, s preobiljem citata i intertekstualnih spojeva različitih vrsta tekstova, književnih, pjesničkih, proznih i esejističkih, filozofskih, teoloških, politoloških i publicističkih – dramski mu nisu bili potrebni jer je sama povijest hrvatskoga naroda velika drama – Vladimir Lončarević satkao je roman o povijesti svoga naroda, njegovim usponima i padovima te neprijepornoj, nespornoj i epohalnoj ulozi prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju neovisne hrvatske, zaključio je mr. Petrač.

Privlačni roman

Potom je don Anđelko Zdeslav Kaćunko najprije opisao većini nepoznate činjenice o velikom intervjuu koji je predsjednik Tuđman dao listu katoličke mladeži MI još u siječnju 1992. godine, u kojem je don Anđelko tada bio urednik, a što se uklapa i u kontekst nastanka romana. U osvrtu na samo djelo Kaćunko je kazao da su likovi u romanu većinom stvarne osobe, no autor im je dao pseudonim prema njihovim profesijama ili po nekom drugom ključu, jer oni prenose određena stajališta i poglede ili su samo sudionici zbivanja.
– Pripovijedanje je u romanu uglavnom realistično, premda ima i dva sjajna fantastična odlomka, rječnik je veoma bogat, dijalozi su dinamični, ša tako čak i oni koji su dugački. Svakako, roman je u cjelini veoma privlačan, premda nije kao »krimić«, ali se uistinu čita u jednom dahu – s tim da na nekim mjestima od čitatelja traži predah… da stane i zamisli se, istaknuo je don Kaćunko, dodavši kako je roman pobudio velik interes, pri čemu je prema njemu ipak znakovita tzv. »lijeva šutnja«.

Na kraju je Kaćunko naglasio da se usuđuje zaključiti kako je »ono što je Kralj Tomislav učinio u 10. stoljeću, na drugi način i u drugim okolnostima učinio Franjo Tuđman u 20. stoljeću, pa stoga možemo reći da je on »Kralj Tomislav« našega vrjemena… i da će tako ostati do vječnosti hrvatske povijesti. U to će se lako uvjeriti i mlađi čitatelji ovoga romana, pa i oni koji ništa ne znaju o novijoj hrvatskoj povijesti, po čemu ova knjiga ima i vrijednost povijesnog udžbenika.«

Potom je riječ uzeo autor Lončarević i najprije zahvalio gačanskoj publici na tolikom odazivu, što je nadmašilo mnoge druge sredine, čak i veće, te dao kontekst pripreme i stvaranja romana, rekavši da je tu svoju knjigu »posvetio velegodima – 25. obljetnici smrti predsjednika Tuđmana i 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva«. No »za razliku od velegoda (jubileja) Tuđmanove smrti, koja je prošla sramotno neobilježeno od državnih, nažalost i od crkvenih institucija, velegodina Hrvatskoga Kraljevstva i kralja Tomislava se, kako vidimo, pomalo puni događajima, zaslugom prije svega Družbe Braće hrvatskoga zmaja, Matice hrvatske i lokalnih kulturnih institucija«.

Velebitska praskozorja

– Znam da je Matica hrvatska ovdje u Otočcu postavila veliku spomen-ploču u spomen Tomislavovu velegodu i na tomu vam srdačno čestitam! Svakako, sretno su se te dvije godišnjice poklopile u kontinuitetu, tvoreći svojevrsni luk povijesti od godine 925. kao godine samostalnoga Hrvatskoga Kraljevstva i Tomislava kao vladara kojega smatramo prvim hrvatskim kraljem, i samostalne Republike Hrvatske, u stvaranju koje predsjednik Tuđman nedvojbeno može ponijeti naslov utemeljitelja, a čijom je smrću 1999. kao međašem zaključena velika dekada naše povijesti, dekada koju nedvojbeno možemo smatrati i Tuđmanovom epohom, naglasio je Lončarević, dodavši da su te dvije epohe i njihovi protagonisti, Tomislav i Tuđman, sidra naše povijesne memorije, naših povijesnih dostignuća, našega identiteta. A onda je rekao:

– Nisam ovaj roman, moram kazati, pisao radi nekakve rehabilitacije predsjednika Tuđmana. Ne treba njemu rehabilitacija, jer je on najčvršće habilitiran u hrvatskome narodu, nego nama treba re-habilitacija, a to znači ponovno uspravljanje u duhu njegove ideje Hrvatske kao suverene i neovisne države, ali i Hrvatske Ideje, kako sam te riječi velikim slovima pisao u romanu, kao ideje autentičnoga duha naše tradicije i baštine – zavičajno raznolike, a nacionalno tako jedinstvene – da sada, trideset godina nakon pobjede u ratu i konačnoga oslobođenja domovine vidimo kakvi smo, gdje smo, što smo, za što smo i što želimo kao Hrvati, istaknuo je Lončarević te zaključno kazao kako je, u tome smislu, Duh ovoga romana duh sinteze svih pozitivnih sastavnica našega identiteta, duh narodnoga ponosa i ljudskoga dostojanstva i svijesti da kao narod, nacija, država i zemlja Hrvatska nismo slučajni nego sasvim osobite važnosti i značaja, dakle karaktera, kao dionici Božje providnosti u vođenju i preobrazbi ljudske povijesti.

Na kraju, za svečaniji ugođaj priredbe pobrinuo se gačanski maestro Zvonimir Tonković izvevši na tamburi primu (bisernici) vlastitu skladbu »Velebitska praskozorja«.

Sadržaj

Roman »Godina i vječnost« Vladimira Lončarevića roman je ključ sa šifriranim stvarnim protagonistima, koji se čita u jednom dahu uvlačeći čitatelja u mrežu koja je izazovna zagonetka, čak i onomu tko je sam bio neposredan svjedok opisanih zbivanja. Svakim sljedećim čitanjem sve moćnije i u svojoj punini ukazuje se kompendij bremenite hrvatske povijesti u svim svojim aspektima, postajući roman-freska na kojoj su mnogi koji za Hrvatsku, bilo loše, bilo dobro, nešto znače. Pisac svojim osobnim promišljanjima, ali i uporabom autentičnih zapisa Franje Tuđmana u kombinaciji s njegovim fikcionaliziranim razmišljanjima te koristeći se citatima iz brojnih djela svjetskih i hrvatskih pisaca, razotkriva važne momente hrvatske povijesti. Roman je svakako i prelijep hommage Franji Tuđmanu i njegovom epohalnom djelu, ali i upozoravajuća poruka u uznemirujućoj sadašnjosti i gotovo pesimističnoj budućnosti zapadnoeuropske civilizacije, ističe Alfa koja je roman i izdala.