SENJ Pandemija COVID-19 utjecala je na sve aspekte života ljudi, pa tako i na mentalno zdravlje,  posebno na  fizičko i mentalno zdravlje adolescenata, a dodatni stres predstavljala im je  online nastava, socijalno distanciranje, mjere izolacije….. Sudeći po istraživanjima  kod većine mladih došlo  je do povećane razine depresivnosti, anksioznosti, zabrinutosti, smanjene motivacije  i problema s učenjem,  ali i  povećanja ovisnosti o internetu i društvenim medijima. 

Kakva su iskustva na ovu temu  u praksi pitali smo psihoterapeuta iz Senja Danka Butorca, stručnjaka iza kojeg su godine iskustva u psihoterapiji. Uz to, Butorac je supervizor  kliničke prakse pri Europskom institutu za realitetnu terapiju, uključen je i  u sve faze izobrazbe budućih psihoterapeuta, a odnedavno u Senju ima i privatnu praksu.  

„Dok smo se kolege psiholozi i ja tijekom 2020. godine angažirali da volonterski pomažemo ljudima koji su bili najviše u potrebi za psihološkom pomoći tijekom pandemije, bilo nam je jasno kako će mjere zaštite od širenja koronavirusa imati dalekosežne posljedice za mentalno zdravlje mnogih. Upozoravali smo i zagovarali što raniji povratak djece u školu jer smo znali da dugotrajno školovanje od kuće neće i ne može biti zdravo za razvoj djece. No, ono što nismo znali jesu razmjeri štete koji će nastupiti, a tome svjedočimo danas. Radi se o većem broju mladih sa psihičkim poremećajima, primjerice  poremećajima hranjenja, depresivnih i anksioznih poremećaja, fobija i pokušaja suicida. Pandemija zaraze koronavirusom danas se možda čini kao nedavna prošlost, nešto što je iza nas, no posljedice koje je izolacija djece ostavila na njihovo odrastanje, pa dalje i na mentalno zdravlje  su tu i danas bilježimo veliki broj nesretnih mladih ljudi koji su previše vulnerabilni, odnosno neotporni  da se nose sa svojom svakodnevicom“, kaže terapeut Butorac.

Pitamo ga i tko je pogođen?

„ To su mahom mladi koji su i prije pandemije odrastali u donekle izoliranim uvjetima, bilo radi teškog uklapanja u društvo, bilo radi života u izoliranim sredinama, bilo radi somatskih bolesti ili osjetljivosti. Koliko god su ih mjere zaštite od širenja virusa štitile od zaraze, toliko su ih izolirale od vršnjaka, a znamo da su vršnjaci vrlo važni za razvoj djece i mladih svih uzrasta. Bilo bi dobro da su sva djeca podjednako doživjela ovaj „zastoj u razvoju“, no tomu nije tako. Neki su bili izolirani daleko dulje i više od drugih. To se poglavito odnosi na djecu roditelja koji su i sami uslijed pandemije razvili određene teškoće, u vidu gubitka posla, razvoda, smrti voljene osobe ili oboljenja. Upravo ta djeca, a danas su mnogi od njih već mlade odrasle osobe, su razvila najteže oblike psihičkih poremećaja. Glasoviti eksperimenti socijalne izolacije psihologa Harlowa koje je provodio na majmunima o kojima smo učili kao o horor-pričama danas se više ne čine tako zastrašujućima. Harlow je izolirao bebe-majmune, te je proučavao kakve će jedinke postati oni koji odrastaju u odsustvu socijalnih kontakata. Dakle, to su bili mali primati koji su tijekom 6 mjeseci imali dovoljno hrane i svega osim kontakta sa drugim majmunima, onima koji su im trebali za razvoj i odrastanje. Rezultati su bili katastrofalni.  Izolirani majmuni su razvijali najteže oblike depresije, ponašanja slična autizmu, a jednom vraćeni u zajednicu mnogi su razvili poremećaj hranjenja uslijed kojega su umrli. Danas se nameće pitanje jesmo li nehotice proveli nešto slično takvome eksperimentu na pojedinim mladim ljudima narušivši im zdravlje?“, pita psihoterapeut Butorac i dodaje da  određene statistike nose naizgled dobre vijesti jer  pokazuju smanjenje broja djece s teškoćama, dok neke druge statistike bilježe povećanje. 

„Ono u čemu se slažemo kao stručnjaci mentalnog zdravlja jest da ona djeca koja su razvila određene teškoće tijekom izolacije i nisu dijagnosticirana, danas su jako loše i trebaju kontinuiranu stručnu pomoć. To se ne odnosi samo na djecu već i na njihove obitelji koje često nisu u mogućnosti pružiti sigurno i stabilno okruženje za razvoj djece. Ne zabrinjava toliko broj pojava kratkotrajnih psihičkih teškoća kod djece koliko broj mladih koji su jako loše. Njima trebamo što prije pomoći jer njihova okolina ne jamči dovoljno resursa za njihov daljnji razvoj i povoljan ishod samooporavka“, poziva na pomoć mladima  prihoterapeut Danko Butorac.