GRAČAC – Prije 145 godina, 10. siječnja 1878., u selu Grab u brojnoj težačkoj obitelji Franje i Ike Matijević, rođen je njihov sin Marijan, kasnije poznat i priznat kao najjači čovjek na svijetu. Sirotinjski život i lički krš nametali su svoja životna pravila pa je Marijan kao dječak s ocem radio najteže fizičke poslove.

Već kao dječak s 12 godina isticao se svojom natprirodnom snagom. Unatoč tome bio je izuzetno blage naravi, uvijek spreman pomoći drugima. Upravo ova odlika ga je, uz snagu, postavila na pijedestal i dala mu nadimak »Samson meka srca«, ali i »humanitarac bez premca«. Marijan je cijeloga života isticao Velebit i Liku kao mjesto gdje se rodio ondje »di rđa sja i junaci niču«. Prvi posao Marijan je dobio u Berlinu s 19 godina. U jednim berlinskim novinama pročitao je da u cirkusu nastupa poznati svjetski prvak u teškoj atletici koji na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike. Tko ga pobijedi, dobit će nagradu od 500 zlatnih maraka, što je onda bilo pravo malo bogatstvo. Meč je trajao tek toliko da Marijan zgrabi protivnika teškog oko 150 kg, digne ga uvis i baci na pod! Osim zlatnika, Marijan je dobio stalni posao u cirkusu gdje je bio vrlo kratko jer se odlučio živjeti od svoje snage. Cijeloga života na plakatima je ispod njegove slike uvijek na hrvatskom jeziku pisalo »Junak iz Like«.

U karijeri Marijan je u hrvanju pobjedio sve protivnike. Snagu je demonstrirao lomeći konjske potkove kao kolačiće, savijajući čelične cijevi, vukući brodove, u zubima je nosio stolove na kojima je sjedio čovjek… Posebno težak poraz nanio je Primu Carneri, svjetskom prvaku u boksu iz Italije koji je također profesionalno zarađivao raznim egzibicijskim nastupima. Tog diva visokog više od dva metra i teškog više od 120 kilograma Matijević je s lakoćom podigao i bacio preko konopaca u gledalište. Titulu svjetskog prvaka u hrvanju Marijan je osvojio u Turskoj i stekao odličje koje mu je predao posljednji turski sultan Abdul Hamid II. To odličje i danas se nalazi u Muzeju Like u Gospiću. Ovaj »Lički Herkul« posebnu je slavu stekao na sjevernoameričkom kontinentu gdje su Marijanovu demonstraciju snage snimile i prve filmske kamere kad je u New Yorku u luci rukama vukao dva trgovačka broda povezana konopom, ili slučaj kad je golim rukama držao zrakoplov pri polijetanju. Na njega su stavljali po 600 kilograma težak kamen pa bi ga nosio naokolo.

Tučnjava u Rijeci

Mnogi su tadašnji europski mediji zabilježili najveću ikad viđenu masovnu tučnjavu na ovim prostorima. Zbila se 1907. godine kad je u Rijeci je održan Sveškolski slet. Protivnici Marijana Matijevića su bili poznati talijanski hrvači, njih šestorica. Nakon što ih je Marijan sve redom s lakoćom pobijedio, na izlasku iz dvorane podmuklo ga je napao veći broj Talijana, mornara koji su došli bodriti svoje favorite. Napali su ga letvama i noževima. U tom okršaju Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem i lom desne ruke. Prevezen je u bolnicu u Budimpešti gdje se oporavljao nekoliko mjeseci. U bolnici je završilo najmanje 20 njegovih napadača kojima je tom prilikom lomio ruke i noge, a mnogi su zbog snažnih udaraca po glavi imali doživotne posljedice.

Kad su ga jedne zgode najavili kao Austrijanca, Marijan je odmah ispravio voditelja nastupa.

– Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci… Di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i di zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao!

Marijan se 1914. godine oženio Židovkom Irenom Kohn s kojom je imao čak jedanaestero djece. Otišao je ubrzo na turneju po SAD-u pa onda u Kinu. Cijeli svijet je bio njegova pozornica. Posvuda je pobjeđivao sve protivnike i demonstrirao nadljudsku snagu. Upravo je ta snaga bila zagonetka mnogima. Liječnici u SAD-u su uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da Matijevićeve mišiće na rukama, grudnom košu i vratu prekriva dvostruko koštano tkivo. Uza sve to, Marijan je bio i prvak u jelu jer je za ručak mogao pojesti cijelo pečeno janje. Osim snage, najveća vrlina Ličkog Herkula bio je humanitarni rad.

Najveći dio svoje stečevine slao je Crvenom križu u Hrvatsku, bolnicama, bolesnoj i potrebitoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko mu treba za goli život. Tako je darivao sva stečena odlikovanja, zlatnike, sav papirnati novac, sve nagrade… Sve to je prodao kao lomljeno zlato. Nakon uspješne karijere skrasio se s obitelji u Županji. Kad je nedostajalo novca za elektrifikaciju grada, Matijević je pozamašna sredstva donirao za električnu energiju, dok je njegova velika obitelj u svojem domu imala petrolejku do kraja života.

Teslin prijatelj

Prilikom jednog susreta s obitelji Čubelić u Gračacu, nadomak Marijanovog rodnog sela, čula se zanimljiva anegdota. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata Matijević je odlučio posjetiti zavičaj. Našao se na tržnici u Gračacu gdje su ga odmah okružili mještani i tražili da im demonstrira svoju snagu. Razmišljajući kako to pokazati, Marijan se obratio jednom seljaku i upitao ga »gazda, rita li se ta kobila«. Na negativan odgovor Marijan se podvukao pod životinju težine 350-400 kilograma i na leđima je podigao uvis. Onako »usput« kupio je na tržnici dvije potkove i slomio ih pred oduševljenim mještanima ovog dijela Like.

Prigodom njegovog posljednjeg javnog nastupa u jednoj hali, oznojen je dobio jaku upalu pluća od koje je umro 21. prosinca 1951. u Zagrebu, u 74. godini života. Ne treba niti naglašavati da mu je zadnji nastup bio humanitarnog karaktera. Pokopan je na mjesnom groblju u Županji. Njegovi nasljednici željeli su u Lici potaknuti osnivanje muzeja Marijana Matijevića. Ovu ideju podržali su jedino u Gračacu i još nekim ličkim ustanovama. Do danas taj muzej nije zaživio.

Kad je njegovu prijatelju i zemljaku Nikoli Tesli izgorio laboratorij, Matijević je diljem SAD-a priredio mnoge egzibicijske nastupe. Tako je u New Yorku u travnju 1927. godine na prijemu u čast Nikole Tesle i Mihajla Pupina donirao novac od cijele svoje turneje koju je organizirao za Nikolu Teslu i njegove izume, kako bi njegov prijatelj i zemljak nakon požara u laboratoriju nastavio s istraživačkim radom. Tesla mu to nikada nije zaboravio i doživotno mu je zahvaljivao. Kad su mu u kuću u Županji 1941. godine ušle ustaše kako bi mu uhitile suprugu Irenu, Matijević je rekao da onda odvedu ili odmah ubiju i njega s obitelji. Budući da je bio uvažavan kao izuzetna osoba i da nisu postojale lisice koje bi ga zadržale, ustaše su odustali od nauma i ostavili njega i njegovu brojnu obitelj na miru.

Matijević je ostao zapisan kao najveći humanitarac svojega vremena. Iako je u prvoj polovini prošlog stoljeća obišao cijeli svijet i pobjeđivao najpoznatije borce, a svojom snagom činio čuda, Marijan Matijević je s vremenom pao u zaborav. Mnogi mladi ni ne znaju tko je on bio, a tek se spominje u narodnoj pjesmi »Junak iz Like«.

Nećakinja živjela od svoje snage i bila najjača na svijetu

Do početka ‘80-ih godina u Perušiću je živjela Marijana Matijević, nećakinja Marijana Matijevića i svojedobno najjača žena na svijetu. O njezinu životu se nažalost znade jako malo. U mladosti je poput strica Marijana pokazivala svoju nadljudsku snagu i nastupala na priredbama diljem Europe. Ubrzo je stekla titulu najjače žene na svijetu. Svjedoci je i danas opisuju kao smirenu, vrlo korpulentnu ženu koja je, kao i Marijan, živjela od svoje snage. Nema puno podataka o njezinom životu ni potvrde je li nastupala sa stricem.

Kada se u starosti povukla i živjela u centru Perušića, ni tada joj po snazi nije bio ravan nijedan muškarac. Kao od šale dizala je utege od 200 kilograma, savijala na leđima čelične šipke, zabijala čavle golom rukom. Po uzoru na svojega strica najveći dio prihoda stečenih pokazivanjem izuzetne snage Marijana je darivala u humanitarne svrhe. Posljednje godine života provela je u općinskom stanu u Perušiću. Djece nije imala, ali je od mirovine veliki dio novca davala djeci za »cukrice«. Kad je umrla, oko njezine imovine sukobljavali su se njezin nevjenčani suprug i ađutantkinja. U prvim napadima na Perušić u Domovinskom ratu dvije mine su razorile krov na njezinu nekadašnjem stanu pa su kiše i snjegovi sasvim uništili brojne plakate, arhivu i ostalu imovinu ove izuzetne žene. Ni u jednoj muzejskoj ustanovi nema traga koji bi ukazivali na njezinu snagu i život. Danas joj se ne zna ni za grob, a živi samo u sjećanjima starijih sugrađana koji su je osobno poznavali.